U Muzeju suvremene umjetnosti je u tijeku posebno besmislena izložba koja vjerojatno nikoga neće zanimati. Radi se o takozvanoj društveno angažiranoj umjetnosti, koja izvješćuje i dokumentira na posve neumjetnički i nelikovni način o tome “kako živi narod”. Izložbu potpisuje Kristina Leko (i brojni suradnici), koja se inspirirala knjigom ekonomiste Rudolfa Bičanića o tome kako živi (siromašni) narod, a koju je autor Bičanić napisao još 1936. godine, obišavši pasivne krajeve tadašnje Hrvatske i Bosne.
Interesantno je da se posjetiteljima posebnu pozornost skreće na braniteljsku populaciju, jer je znatan broj izložaka prikupljen upravo u prosvjedničkom šatoru branitelja iz Savske. Kada govorimo o izlošcima, to su u ovoj izložbi obični predmeti kao stolovi, svakidašnji pribor, posuđe, jabuke i slično. Odavno srušena teza da “svaki objekt može biti umjetnost”, još uvijek je omiljena u hrvatskom “avangardno” partizanskom ozračju, kojeg već više od jednog desetljeća upravo forsira kulturna politika hrvatskog ministarstva kulture. U istom razmjeru takva izlagačka i kulturna politika u svijetu postaje sve manje interesantna. Kod nas je upravo obrnuto. Prave umjetnosti nema, a galerije i muzeji su prepuni smeća i beskorisnih, potpuno nevrijednih predmeta, o kojima teoretičari pišu hvalospjeve. Publika je tim budalaštinama okrenula leđa, ali oni koji vide lak način zarade bez rada i kreativnosti, uspješno sišu budžet ministarstva kulture, koje opet uopće nema razumijevanja za umjetnost, ukoliko nije po njihovom sudu “društveno angažirana”, odnosno prepuna “dubokoumnog” smeća.
Ono što posebno boli je da su branitelji postali riznica “izložaka” za lešinare koji produciraju takve besmislene izložbe i od svih nas izvlače novac za izlaganje budalaština, a sad i od branitelja samih. Umjesto da su branitelji postali veterani Domovinskog rata kojima se grade spomenici i o kojima se prave filmovi i pišu knjige, oni su postali izvor inspiracije nekreativnim svaštarima koji se nazivaju “umjetnicima”. Kada hrvatsko ministarstvo kulture financijski podupire takve “projekte”, ono se direktno ogriješilo o samu umjetnost, kao i o branitelje. No, sudeći po tome da Plenkovićeva favoritkinja za ministricu kulture Nina Obuljen rado potpisuje financijsku potporu za uratke Pupovčevih Novosti, a koje se financiraju iz NAŠIH poreznih novaca, jasno je da se ovdje ne radi ni o kakvoj kulturnoj politici, već o čistoj antihrvatskoj politici koja ide nauštrb hrvatskih branitelja, koje se na ovoj izložbi, pomoću najobičnijih i nasumice skupljenih predmeta, prikazuje samo kao – klošare.
Dakle, da rezimiramo: kulturna politika dosada išla je u smjeru da se da se najzaslužniji dio našeg naroda (veterani Domovinskog rata) prikaže luzerima i jadnicima, da se ponište svi kriteriji vrednovanja umjetničkog djela, forsira demokracija gdje je nema (sudeći po izboru umjetnika izlagača po kulturnim ustanovama), te da se nedemokratski zaveže gubica i mogućnost izlaganja svim onim umjetnicima koji se zaista bave umjetnošću.
Nedavno je u Splitu neka udruga samozvanih i anonimnih umjetnika (AAA) skakala po kutijama u Dijoklecijanovim podrumima, raspredala o liku i djelu zločinca Tita na tribinama, a na nekoj skupnoj izložbi istih spodoba je pas električara Anteja Jelenića figurirao kao izbornik i kustos skupne izložbe. Izbor je vršen ovako: Ako bi pas nego djelo ponjušio, moglo bi na izložbu. Po tome možemo samo zaključiti da je na izložbi bilo puno – izmeta.
U tijeku je još jedna izložba, u nekad vrlo značajnom izložbenom prostoru u Zagrebu: u galeriji Forum. Vanja Babić koji tamo upravo izlaže vreće smeća, diplomirao je prije tri godine na Akademiji likovnih umjetnosti, smjer novi mediji. Kritičari smatraju njegov pristup umjetnosti “ludičkim”, odnosno zaigranim, a radi se zapravo opet o “društveno angažiranoj” tzv. umjetnosti, u ovom slučaju doslovno o nakupinama smeća i razne reciklirane robe. Nema tu nikakvih umjetničkih djela ili “radova”. Da se ovdje zaista radi o “društvenoj osjetljivosti”, ove vreće praznih boca bi se donirale skupljačima ambalaže, kako bi lakše preživjeli. No, ovako se i njima besramno izruguje. U svojim tekstovima sam često pisala o današnjoj postavi profesora likovnih umjetnosti na ALU te da se radi o skupini netalentiranih diletanata (da ne upotrijebim grublju riječ). Predvodi ih izvjesni Aleksandar Ilić kao dekan ALU (koji je svom prezimenu dodao i Battista), o čijem doprinosu hrvatskoj umjetnosti svjedoče samo šetnje po šumama i gorama s pokojnim konceptualcem Tomislavom Gotovcem u vrijeme kada je njegova generacija branila Hrvatsku od velikosrpskog agresora i četnika. Te šetnje i performanse pokazivanja golotinje, izvodio je zajedno sa svojom suprugom (koja danas također predaje na likovnoj Akademiji), Ivanom Keser. Drugih tragova Ilićeve “umjetnosti” nema. I Battista Ilić i Keserica predaju na odsjeku novi mediji i animirani film, na kojemu je Vanja Babić “tesao” svoju umjetnost smeća.
Sada postaje jasnije što je Bojan Glavašević htio reći kada je prije izbora duelirao s Hasanbegovićem pred voditeljem Rašetom, nećakom zloglasnog JNA generala. Bojan Glavašević zastupa jednaku tezu kao i kandidatkinja za isto ministarstvo Nina Obuljen: ministarstvo kulture neće procjenjivati i propitivati kvalitetu umjetnosti. To ne čini više ni profesorski kadar koji predaje na umjetničkim Akademijama. To ne čini više niti jedna institucija kulture. A to u prijevodu znači da ne postoji nikakva kulturna politika, osim one glupavo društveno angažirane koja eksperimentira s našim zdravim razumom i koja negira umjetničku vrijednost djela. Posljedično je jasno kako se namjerno uništavaju kadrovi predavača na tim akademijama upravo negativnom selekcijom i političkom podobnošću i sklonošću lijevom aktivističkom spektru – jer nečega drugoga niti nema za vidjeti po izložbama. No, umjetničke akademije na kojima se ne stječu nikakve vještine i znanja i takvo besmisleno ministarstvo kulture koje ih podupire, moraju i dalje postojati. Ne zbog umjetnosti, umjetnika i kulture, već zbog toga da se diletantima i poslušnicima podijele dobro plaćene pozicije i poslovi u intitucijama kulture koje njeguju samo njih, a ne hrvatsku kulturu.
Ingrid Runtić
HOP
