Zagrebačka banka nezakonito otima gradsku imovinu ?!

0
1142

Zagrebačka banka sve više pokazuje svoju moć u državi, baš kao što je svojim djelovanjem preuzela mnoge bitne privredne subjekte. Prosječni promatrač ne može primijetiti tokove djelovanja banke, ali može primijetiti njenu imovinu svuda oko sebe.

Povijest banke počinje 1914. Godine  kroz osnutak Gradske štedionice. Gradska štedionica je preživjela Austro-ugarsku, Kraljevinu Jugoslaviju, Drugu Jugoslaviju, ali nije preživjela Hrvatsku. Zanimljiva je činjenica preživljavanja dva svjetska rata Gradske štedionice, ali kraj Zagrebačke banke završava u slobodnoj Hrvatskoj. Osnovni i obrtni kapital 1989. godine je procijenjen na milijardu jugoslavenskih dinara. Problem je bio u  izdavanju premalog broja dionica, pa su sve skupštine dioničara nelegalne, jer nisu u osnovna sredstva prijavljene zgrade Zagrebačke banke. Riječ je o 114 zgrada, koje su vlasništvo banke, a koje nikada nisu bile upisane u kapital i tako su postale sporne i dionice. Odnosno, od procjene su izuzete one koje su vezane uz tih 114 zgrada, pa je prema tome vrijednost banke  poprilično umanjena, što je kriminal. Dioničari su tako na velikom gubitku. Procjena tih zgrada i sve opreme 1989. godine iznosila je 952 000 dinara, a nakanadnom revizijom još je više procijenjeno zbog inflacije, pa je cifra 1252 000 dinara. To znači da nije podijeljeno 1252 000 dionica, čiji su vlasnici Grad Zagreb, Republika Hrvatska, radnici i Jugobanka, koja se stopila sa Zagrebačkom bankom 1977. godine.

Od 1990.-1995., 37% kapitala naše države je kontrolirala Zagrebačka banka, znači jednu trećinu –  i danas je ta ista banka garant hrvatskog državnog duga. Ona ima tu moć. Zbog toga može ucjenjivati jedan segment vlasti. Sada zamislite koju moć ima prvi čovjek Zagrebačke banke.

Uz  banke su vezane elite i sve komponente našeg društva. Slučaj Milana Bandića povezao je najmoćnije ljude države i ukazao u pozadini poveznicu sa najmoćnijom institucijom zemlje, Zagrebačkom bankom. Njegov odvjetnik postaje Marijan Hanžeković, nekadašnji prvi ministar financija u vladi Franje Tuđmana bio je njegov otac, danas je sin Marjan jedan od najmoćnijih ljudi ove države i vezan uz Zagrebačku banku. Zašto je baš Hanžeković stao uz Bandića u procesu protiv Milana Bandića? Jedan od velikih razloga je poslovna suradnja Zagrebačke banke i grada Zagreba.  Grad Zagreb, kao najmoćniji stroj ove države što se tiče financija, zapravo je  s vremenom postao filijala Zagrebačke banke. Negdje oko 1300 poduzeća i obrta pojela je Zagrebačka banka. Oni su nestali, ugasili se, a imovina ove banke se  povećavala. Grad Zagreb postao je izuzetno bitna zlatna koka u prisvajanju gradskih nekretnina u korist Zagrebačke banke.

Zato je smiještanje Milana Bandića u zatvor bio vrlo rizičan „posao“ jednog dijela SDP-e, koja je time htjela eutanizirati Bandićeve birače protiv Ive Josipovića. Zagrebačka banka izgubila je svog najboljeg partnera Milana Bandića. Zbog toga Marijan Hanžeković brani najmoćnijeg čovjeka grada i partnera banke, što je  još jedan u nizu dokaza bitnosti odnosa banke i Bandića. Interes  banke i Bandića je u kontroli dogovorenih poslova za koje javnost malo zna.

Kako bi bila jasnija poveznica obitelji Hanžeković i Zagrebačke banke, moramo se vratiti u vrijeme vladavine Franje Tuđmana. Prvi ministar financija u Tuđmanovo vrijeme bio je Hanžekovićev otac, on sam je bio predsjednik nadzornog odbora Zagrebačke banke, a Iva Hanžeković šefica pravne sužbe Zagrebačke banke. Financije i banka bili su u rukama danas posebno moćnog klana Hanžekovića. U to vrijeme Manolićeva struja u vladi Republike Hrvatske htjela je za ministra financija Gusta Santinija, ali nije uspjela pobijediti masonski utjecaj Hanžekovića.

Hanžeković je postao poveznica vlasti i banke, a kako vidimo i grada Zagreba. Grad i banka su bili vezani u mnogim poslovima, a jedan sa čudnim kvalifikacijama ćemo opisati u ovom članku. Ipak krenimo redom;

Koji  je najveći problem u državi? Nesređene zemljišne knjige. Sve do trenutka kada Vesna Škare Ožbolt preuzima ministarstvo pravosuđa, u gruntovnici vlada kaos. Taj kao i nesređene knjige mnogi su koristili za svoje bogaćenje. U tom kaosu ostvaruju se enormni profiti. Upravo takav sustav prikazat ćemo kroz jedan slučaj Zagrebačke banke, a koji ima veze i sa gradom Zagrebom, njegovom imovinom, te izvlašćenje putem Zagrebačke banke. Poveznica gradonačelnika grada, bankarskog  lobija i najjačeg odvjetnika bitna je za sprovođenje svake transakcije vezane uz imovinu.

Dokaze da Zagrebačka banka radi što poželi, dobili smo sa adrese Frankopanska 7. Na toj adresi Zagrebačka banka je izvlastila grad Zagreb i preuzela 4 prostora, dva poslovna prostora i dve stambene jedinice. Nekretnine koje nikada nisu bila njezine, niti je  imovina plod neke ovrhe. Što se zapravo dogodilo? Zagrebačaka banka je zatražila nacionaliziranu imovinu od grada, koju je navodno izgubila za vrijeme komunističke vlasti. Prema povjesnim knjigama banka nikada nije bila vlasnik nekretnine u Frankopanskoj 7. Banka se upisala hipotekom 1938. godine, u svezi davanja kredita pod imenom Gradska štedionica.

Što se tiče Zagrebačke banke u slučaju Frankopanske 7,  sporne zgrade i oduzetih stanova od grada Zagreba, sve je rekao zakon iz 2007 godine; Zakon  o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama, koji je stupio na snagu 27.10. 2007 godine. U članku 141. navedenog zakona objašnjava se na koji način su ukinute hipoteke. Ukidaju se hipoteke  preko trideset godina stare ako se ne mogu pronaći pravni sljednici, dok se hipoteke do 1958. godine brišu po službenoj dužnosti. Prema tome, hipoteka nastala na adresi u Frankopanskoj 7, tridesetih godina prošlog stoljeća ne može biti osnova za povrat imovine. Ona je trebala biti obrisana, a umjesto brisanja, Zagrebačka banka je dobila već prije navedenu imovinu 2014 godine.

Opet treba naglasiti – kad bi i bilo osnove za vlasništvo ove nekretnine u Frankopanskoj, kako je moguće da ista nekretina nije upisana u temeljni kapital? Odnosno, za istu nekretninu nikada nije izdata niti jedna dionica, kao i za sve pobrojane sa početka teksta, što znači da su dioničari poprilično oštećeni. Na ovaj ili onaj način učinjena je šteta građanima grada Zagreba. Zagrebačka banka je vlasnik nekretnina od 2014 godine, ali nekretnine nisu u dioničarskoj knjizi kao  razlog većeg  broj dionica. Iz toga je razvidno da sama banka koja traži zakonitost, ne postupa zakonito. U slučaju izvlaštenja grada Zagreba dvije zakonske osnove su povrijeđene. Nisu nikada izdate dionice za pripadajuću nekretninu i sam zakon iz 2007. godine nije poštivan. Dionice nisu izdate, iako je Zagrebačka banka postala vlasnik 4 jedinice iz Frankopanske 7.

Mi smo  dokazali kako nije  bilo uvjeta za izvlašćenje grada Zagreba iz ove situacije na osnovu zakona, jer hipoteka je trebala biti izbrisana. Sadašnje vlasništvo koje  je upitno, zahtjevalo bi izdavanje odgovarajućeg broja dionica banke, koje opet nije učinjeno.

Zanimljivo je da je osoba kojaje u gradskoj upravi  zadužena za gradsku imovinu kazneno prijavljena u svezi nemara. Ta osoba se zove Ninoslava Zeković. Danas umirovljenica, donedavno jedna od najmoćnijih osoba grada. Kazneni progon za nemar prema gradskoj imovini protiv iste je odbijen po službenoj dužnosti, a kada je podnosioc kaznene prijave odlučio samostalno progoniti Zekovićku, deset dana prije uhićenja Milana Bandića na sudu je ponovo vraćena prijava protiv Zekovićke, kako bi sud spriječio privatnog progonitelja u dokazivanju Zekovićkine krivnje. Time je i slučaj Bandić zamagljen velom tajne, iako bi baš slučaj Zeković rasvijetlio i položaj Bandića u tom miljeu kriminala grada Zagreba. Nema nikave logike da Državno Odvjetništvo odbačenu kaznenu prijavu ponovo vrati kao aktualnu. Razlog je zapravo sprečavanje dokazivanja krivnje Zekovićke po privatnoj tužbi, jer bi se na taj način počelo odmotavati klupko veza Zagrebačke banke, gradskih nekretnina i gradske vasti.

Slučaj Frankopanske 7 je obrazac vraćanja gradske imovine u okvir najmoćnije banke i time pokriva  vrijednost same banke. Nekretnine su zalog koji pokriva mešetarenja banke, očito za jednu moćnu grupaciju ljudi. Što je u slučaju Bandić čudno? Slučaj Zeković u vrlo kratkom roku se vraća na početak, baš usklađeno sa hapšenjem Bandića. Ako se vratimo par godina unazad, na slučaj Sanader, doći ćemo opet do uloge Zagrebačke banke. Čini se da ni slučaj Sanader nije slučajan, kao ni slučaj Bandić sa vodećom bankom zemlje.pašk kačinarij

„Sumrak“ Zagrebačke banke počeo je slučajno. Jednom greškom u poslovanju. Naime jedna isplata dividende uspjela je dovesti do otkrivanja kriminala banke. Kako smo već pisali, Pašk Kačinarij pokrenuo je svojim slučajem lavinu. Nezadovoljan svojom ulogom dioničara banke počeo je istraživati situaciju u svom slučaju isplata  dividende. Zapravo nije ni sanjao kuda će ga privatna istraga dovesti. Dovela je do situacije falsificiranja dokumenta od strane Zagrebačke banke, a Općinski sud u Zagrebu „zagubio“ je dokazni matrijal protiv banke na par godina. Dokazni materijal se pronašao nakon istrage i na kraju je banka izgubila spor, „pronalaskom“ zagubljenih dokumenata. Ipak tu Kačinarijeva priča ne završava. Tijekom spora sa Zagrebačkom bankom obratio se i  tadašnjem premijeru Ivi Sanaderu.

“Ivo Sanader odmah je reagirao na moj dopis  u svezi mog slučaja sa Zagrebačkom bankom. Dao je odmah nalog da se sam slučaj ispita. Tada nije slutio koliko je sam slučaj opasan. Zapravo, mojom istragom o falsificiranju stanja oko moga dioničarskog uloga došao sam do saznanja kakva je praksa u Zagrebačkoj banci. Već tada sam znao da Zagrebačka banka stoji iza najveće pljačke u povijesti Hrvatske. Da su iza nje najmoćniji ljudi zemlje. Franjo Luković je došao iz „Jugobanke“ na čelo Zagrebačke banke, kako bi kontrolirao kapital, kojim su ordinirali najjači bankari bivše zemlje. Ako mogu neskromno reći, Đureković je otkrio u INI ono što sam ja otkrio u Zagrebačkoj banci. Dioničari su prevareni do današnjeg dana brojem izdatih dionica. Osobno, meni je falsificirano stanje, kako ne bih dobio zasluženi dio u dobiti. I danas banka na taj način oduzima imovinu. Kada je Sanader krenuo u rješavanje mog problema, zamjerio se najjačem lobiju u zemlji. Bankarskom. U biti je Sanader dirnuo u ekipu koja je opljačkala Jugoslaviju. I to je bilo preopasno. Naravno da Sanader nije samo zbog problema Zagrebačke banke otišao u zatvor, ali je itekako važan motiv bio i moj slučaj. Vjerujte, nije bez veze gorjela arhiva Zagrebačke banke, pa su nestali moji dokazi na sudu. Sve se to činilo, da ne bi ušli u dubinu problema sa Zagrebačkom bankom. Sanader je dirnuo u osinje gnijezdo. Udbaška elita nije smjela dozvoliti raspad kompletnog sustava financiranja.

Moj slučaj, podupiran od premijera, bio bi preopasna bomba za samu banku. To je trebalo spriječti, poglavito jer se premijer zdušno zalagao za rješavanje moga problema. On je imao svoj interes, jer je bio lobista Hypo banke, a znajući  taj podatak, nadao sam se bržem rješenju mog problema i bolje pozicije Hypo grupe u pregovorima za njihov dio kolača. Na kraju je premijer završio u zatvoru, a od toga trenutka se moj slučaj nije pomaknuo godinama sa mrtve točke. Nije to bilo slučajno. To je još jedan dokaz o bitnosti moga slučaja. Tada je trebalo preusmjeriti pažnju na nešto drugo. I u tome se uspjelo. Suđenje Sanaderu je treslo temelje države, a zapravo su temelji odavno oglodani.

Premijerovoj ženi tada sam pisao da Ivo Sanader neće imati pošteno suđenje i zbog mog slučaja. To se i dogodilo. Upozorio sam ženu tadašnjeg premijera da su odvjetnici u njegovom timu istodobno i odvjetnici Zagrebačke banke pa se na taj način vodila kontrola Ive Sanadera što govori. Vodeći odvjetnici grada su vezani i za Zagrebačku banku. On prema tome nije imao šanse, jer bi dirnuo u najveću moć ove zemlje”, rekao je Pašk Kačinarij.

Ako sublimiramo ove dvije situacije, onu sa Bandićem i ovu sa Sanaderom, u oba slučaja jednu od vodećih uloga ima i Zagrebačka banka. Poveznica politike i najmoćnije banke uvijek je zamagljeni novac. Slučaj Kačinarij jasno govori o mutnim poslovima vodeće banke, a neusklađenost dionica i temeljnog kapitala daje naslutiti igru koju nitko do sada nije imao snage raspetljati na zakonit način.

 

.

 

Igor Drenjančević