Hrvatska je jedina država na svijetu koja isplaćuje 75 godina nakon rata mirovine partizanima

0
390

jožaŽivjeti u Hrvatskoj je posebna čar, izazov i napor. Gledano sa strane Hrvatska je zemlja tisuću otoka, a gledano iznutra Hrvatska je zemlja tisuću paradoksa.

Ovisno s koje strane gledamo poželjet ćemo živjeti u toj zemlji ili se iseliti, kao što su to stotinama godina radili naši pretci, a u zadnje vrijeme i naša djeca.

Ja sam imao tu sreću, ili nesreću, da sam odmah po završetku srednje škole otišao trbuhom za školom i odrastao u dva svijeta: onom dijasposrkom koji teži za slobodnom domovinom i onom hrvatskom koji se pita je li odluka povratka u sred rata bila ispravna.
Zbog mira u kući je za mene olakšavajuća okolnost što moju odluku o polupovratku nije slijedila i obitelj, tako da već dvadeset i tri godine šetam između dva svijeta: austrisjkog i hrvatskog. Ta činjenica mi ponekada čini život lakšim, a ponekada ga pretvori u duhovni vulkan jer je uistinu teško priviknuti se na neke hrvatske paradokse.

Samo da navedem neke, one najočitije i najbolnije:

Hrvatska je zemlja u kojoj najveći broj stanovništva govori o ljepoti krajobraza, a istovremeno su svi ruralni krajevi pusti. Ta činjenica postaje ubitačnija ako se malo pozabavimo odnosom Hrvata, bolje rečeno stanovnika Hrvatske, i sela, bolje rečeno seljaka – ruralnog stanovništva i svega onoga što to stanovništvo predstavlja.
Hrvatski izraz za tupana je sinonim izrazu za ratara, a u javnoj percepciji, nametnutoj uglavnom od strane lijevih medija, je ruralno isto što i nepismeno, zaostalo, debilno, fašistoidno i antinapredno. Tu javnu percepciju uglavnom šire oni koji su odrasli kao proleteri na sirotinjskoj plaći, pozavršavali u velikom dijelu manje škole nego oni koje prozivaju i nagledali se manje svijeta nego djeca stanovnika raralnih područja. U toj javnoj raspravi ćete lako naletjeti na nekog ljevičarskog diplomca s hrvatskog sveučilišta kako diplomcu s nekog njemačkog, austrijskog ili francuskog sveučilišta ozbiljno predbacuje da je ovaj zadnji nepismen.
U takvom mentalnom inkubatoru mi se čini logičnim da društvo odgaja ljude koji izbjegavaju selo. Ako tomu dodamo činjenicu da je najveći broj hrvatskih građana tek prije dvije generacije preselio sa sela u takozvane gradove onda nam možda neke paranoične teze ljevičarskih naprednjaka zvuče objašnjivima. Kad govore o selu oni govore o nazadnome, a kad govore o urbanome onda j etu za njih nešto svečano, sveto, lijepo, poželjno i dokaz da su dionici toga urbanoga apriori pametni, pismeni, napredni. Za razliku od većine europskih gradova u kojima su eventualno diplomirali ti njihovi ideološki protivnici hrvatski urbani ljevičari su predstavnici urbanih naselja koja velikim dijelom kombiniraju trećerazrednu monarhijsku malograđanštinu, nasilništvo proleterskih spavaonica s balkonskim sušionicama ruralni proizvoda koje im redovito šalej neki ujak ili tetka.

Sljedeći paradoks koji mi upada u oči je hrvatska opsjednutost moralom. Budući se bavim poslovnim edukacijama imam prigodu usporediti tipične poslovne ljude iz Njemačke, Austrije i Hrvatske. U najvećem broju slučajeva će sudionici hrvatskih semnara u svakoj raspravi ubaciti pojmove: pošteno, nepošten, moralno itd. Rasprava o strategiji se tako brzo razvije u raspravu o moralu, poštenju i nepoštenju. Jako rijetko ćete čuti riječ: odgovornost, još rijeđe sloboda, a najrjeđe osobna odgovornost. Ti pojmovi kao da ne postoje. Hrvati se uglavnom pozivaju na moral, a hrvatski građani lijeve provenijencije uglavnom na etiku, humanost itd. Kad to usporedimo s praktičnim životom onda dolazimo do prave riznice hrvatskih paradoksa.

U zemlji hrvatskoj je uobičajeno da se većina zove katolicima, a istovremeno se svake godine u majčinoj utrobi iskorijeni jedan čitav grad. U toj zemlji je potpuno normalno da se moraš stidjeti ako od dužnika tražiš da ti vrati posuđeni novac, a ne obrnuto da se on stidi jer ne vraća. Ovdje je normalno da svi misle da imaš novce jer ne kukaš pa se moraš stidjeti ako te oni zamole da im posudiš, daruješ ili zaboraviš na novce koji oni bez imalo srama pitaju misleći da je realni socijalizam ipak bolje društvo.

Poseban paradoks u odnosu na moral, humanost i etiku čine hrvatski građani lijeve ili liberalno intelektualističke orijentacije. Kod njih je uobičajeno da govore o socijalizmu, a žive uglavnom od nasljednih birokratskih mjesta.

Najveći paradoks pak čini hrvatski odnos prema bivšem sustavu i državi. Hrvatska je valjda jedna jedina zemlja na svijetu koja je svoju samostalnost izborila ratom protiv one države koju svaki dan promoviraju na televiziji koja se zvoe javnom. To je valjda jedina demokratska država u kojoj je svakodnevnica promoviranje zločinca i diktatora i njegovih dijela. Bez ikakvog problema, bez javnog srama, bez ikakvih konzekvenci. Naprotiv, čak se voditleji emisija ponose kad o diktatoru govore umilno i lijepo.

Ovo je zemlja u kojoj “humanisti” svakodnevno izlijevaju emocije divljenja prema čovjeku koji na duši ima barem pola milijuna žrtava. Zločini, ubojstva, diktatura, nesloboda, to hrvatske javne humaniste i intelektualce ne smeta. Njihov mentalni sklop im ne dopušta da u svakom zločinu i diktaturi otkriju iste pojave i da ih osude.

Kao što su diplome u Hrvatskoj samo etikete o ocjenama tako je i humanizam kod hrvatskih kriptojugoslavena najobičnija etiketa.
U hrvatskom “naprednom” društvu je naprotiv proskribirano biit protiv megazločinca Tita i njegovih djela jer će vam to priskrbiti etiketu fašista, retardiranog seljačine itd.

Taj paradoks u nekim slučajevima poprima elemente karikaturalnog pa je su npr. ovdje najveći broci za prava LGBT osoba – pedera – nekadašnji komunistički omladinci koji su istim žarom bili za kazneni progon te “opasnosti” po socijalističko društvo.

Ove pojave nisu karakteristične za srednji ili niži ljevičarski sloj. Naprotiv, posebni promotori ovakvih nastranih, nerazumlnih i opasnih odnosa prema zločincu i diktaturi su javno promovirani “stručnjaci”, “intelektualci”, humanisti i naprednjaci.
Ovdje je standard da takvi likovi bez imalo srama, bez ikakve logike ili bez opasnosti da izgube ugled, novce ili dobro plaćena mjesta nabrajaju dobra djela balkanskog zlotovra i diktatora i da se time još i osobno ponose jer su oni tolerantni, napredni i ne gledaju u povijest.

Argument za tu očitu duhovnu nastranost je da je zločinac bio antifašist i da mu je na pokop došla čitava svita. U nekoj drugoj državi bi ovakve intelektualce podvrgnuli ozbiljnim preispitivnajima morala ili inteligencije, al ne i u Hrvatskoj.

Hrvatska je zemlja mnogih paradoksa, al jedan je posebno opasan. To je odnos države i najviših državnih instanca prema zakonu i vladavini prava te prema stanovništvu i onim najslabijima. U Hrvatskoj je sasvim normalno da predsjednik kaže da se ne provode zakoni i nikom ništa. To je jedina država u kojoj premijer može reći da je država slučajna, nekadašnji predsjednik ili ministar vanjskih poslova mogu slobodno i javno govoriti protiv interesa države, al nikom ništa. Hrvatski zakoni kao da ni za institucije ne vrijede ni papira na kojem su pisani jer takvim papirom se ni guzica ne može obrisati.

U taj odnos vladara prema zakonu, državi i nacionalnom identitetu spada i hrvatski odnos prema vojnicima i ratnicima koji su se borili za stvaranje države.

Hrvatska je valjda jedina država na svijetu koja bez javne polemike isplaćuje 75 godina nakon rata mirovine partizanima, koji su stvarali upravo onu državu iz koje se Hrvatska ratom oslobodila, al zato svaki dan u novinama i na TV slušamo javnu raspravu o opravdanosti takozvanih “braniteljskih” prava, prava onih koji su stvorili ovu državu. To je valjda jedina zemlja u kojoj lijevoanarhističke skupine ne demonstriraju protiv vladara nego protiv invalida.

Umjesto da država stane u obranu ljudi u kolicima, ona šuti ili prešutno podržava napade dvadesetgodišnjaka na ljude u kolicima. Da bi paradoks bio veći u javnost se javljaju ljudi koji ozbiljno tumače da su invalidi pretjerali, da se trebaju maknuti i ne uznemiravati idilu vladara. U tu svrhu se ovdje svaki dan serviraju različite ankete, udruge i grupacije koje imaju jedan jedini zadatak: omalovažiti, diskreditirati i onemogućiti skupini invalida da demonstriraju protiv vlasti.
U tom zboru ne pjevaju samo nepismeni i društvenoi nevažni nego oni koji sebe smatraju intelektualnom elitom i naprednim ljudima.

Hrvatska je valjda jedina zemlja na svijetu u kojoj raadnici i penzioneri primarno biraju i brane onu vlast koja im je ukinula kolektivne ugovore i dokazano smanjila mirovine, standard i socijalnu zaštitu.

Hrvatska je država u kojoj većina govori o katarzi dok istovremeno društvom, strankama i gospodarstvom upravljaju kadrovi stasali u diktaturi.

Hrvatska je je država u kojoj je normalno da se s plaćom od 500 Eura mogu nabaviti vile, jahte i druga bogatstva u samo par godina, a da nikome ozbiljno ne padne na pamet preispitati od kuda nekom službeniku toliki novci. Umjesto da se ispitaju takvi slučajevi hrvatska javna mašinerija proizvodi nove.
No, nemojte mislit da hrvatska vlast ništa ne radi. Ne, oni su donijeli zakone o spriječavanju sukoba interesa pa je Hrvatska zemlja u kojoj ministri moraju svoje tvrtke prepisati na supružnika ili odvjetnika da bi izbjegli sukob interesa. Tako imamo paradoks da svi hrvatski političari voze stare olupine, da stanuju u malim garsonjerama i da su od punice dobili lonac za kuhanje.

Ono što se meni čini smiješnim je to perverzno natjecanje tko će imati manje. Koliki kretenluk mora vladati u društvu koje vidi bogatstvo vladajućih elita, ali i nadalje očekuje da na imovinskoj kartici piše da nemaju skoro ništa.

Za usporedbu smao austrijski, švicarski i njemački model sprječavanja sukoba interesa. Tamo je sasvim normalno da gradonačelnik ili zastupnik budu uspješni poslodavci koji i dalje imaju svoju tvrtku, al za razliku od Hrvata oni stvarno ne mogu pod povoljnijim uvjetima raditi za državu. Tamo je sasvim normalno da ministar da ostavku jer mu se supruga vozila tramvajem i platila kartu poreznim novcem.

Kad dođete sa strane, s nekog europskog sveučilišta onda će vas pogoditi pravi šok i spoznaja da ste vjerojatno za hrvatske kriterije potpuno neškolovani. Hrvati pate od intelktualističkog sindroma. Svako radno mjesto je precizno povezano s diplomama, i stručnim kvalifikacijama. Kad bi sve to bilo približno tako onda bi Hrvatska bila raj na zemlji jer su stručni zahtjevi daleko iznad uobičajenih njemačkih ili austrijskih. Hrvatima su usta puna struke, znanja, učenja itd.

Nažalost ovdje očito vrijedi ono hervcegovačko pravilo o plivanju.
Ne znam plivati da bih bio spasilac u bazenu, al mogu nabavit potvrdu.

Hrvatska je zemlja u kojoj se jako cijeni znanje, pamet, školovanje i formalna stručnost. Iz iskustva znam da ja niti na jednom natječaju za neku hrvatsku firmu ne bih nikada prošao iako sam bio direktor u pet austrijskih tvrtk, završio dva fakulteta u Austriji, govorim tri jezika jako pristojno i imam iskustva koje ne smijem niti navoditi.

Hrvatska ima svoje posebno visoke zahtjeve u pogledu stručnosti.

Iako imamo dokazano loš rating sveučilišta, velik broj kupljenih diploma i očito urušavanje sustava, Hrvati još uvijek vjeruju da imaju izrazito dobro otškolovane mlade kadrove.

Hrvatima je sasvim prihvatljivo kad premijer kaže da je angažiranje najvećih njemačkih gospodarskih stručnjaka opasnost i sramota jer Hrvatska ima boljih kadrova.

Ovo zadnje nije paradoks nego ozbiljna katastrofa.

Vinko Vukadin

hop-portal.com