SRPSKE KRIVOTVORINE O ANTI PAVELIĆU

0
1217

 

Pavelic5Osobe koje su tijekom dvadesetoga stoljeća ostavile jak trag u povijesti hrvatskoga naroda svakako su Ante Pavelić i Alojzije Stepinac u vrijem Drugog svjetskog rata, te dr. Franjo Tuđman i Ante Gotovina koncem devedesetih kad je stvorena današnja suvremena hrvatska država. Ophrvani simbiozom srpske komunističko – četničke promidžbe i njezinoga posvemašnjeg utjecaja tijekom niza godina, i neki Hrvati su se znali dragovoljno distancirati od životopisa i djela spomenutih hrvatskih ljudi. Srbi su vršili sustavnu propagandu upravo protiv ove četiri povijesne hrvatske ličnosti, konsternirani činjenicom da je svaki od njih ponaosob tijekom svoga života na očit način uspio srušiti nekoliko ključnih stereotipa o navodnoj srpskoj “predodređenosti” da neprikosnoveno vladaju Hrvatskom i da ih, opet po srpskim neostverenim zamislima, niti jedan Hrvat na svijetu ne uspije zaustaviti u toj nakani. U vojničkom smislu, najprije, na određeni način
Ante Pavelić, a mnogo desetljeća nakon njega, posebice general Ante Gotovina srušili su lažni srpski mit o tobožnjoj srpskoj vojnoj “nepobjedivosti” i to im je u očima Srba vječni grijeh, zbog kojih će ih Srbi mrzjeti zauvijek.

Ante Pavelić je desetljećima demoniziran samo zato što je stavio sol na rep Srbima i uzvratio im na jedini način koji oni razumiju, a to je gola fizička sila. Zato ne bi trebao biti anatemisan u Hrvatskoj, jer je, kako je to, još 1990. na najbolji način definirao dr. Franjo Tuđman, pravljenjem hrvatske države u ratnim uvjetima realizirao stoljetne težnje hrvatskoga naroda za državom, koja, kako s pravom podsjeća i prvi i još uvijek najveći moderni hrvatski predsjednik, nije bila oličenje demokracije, tolerancije i ljudskih prava, ali je bila stvorena u duhu ratnoga požara koji je tad zahvatio čitavu Europu. Ima li, uostalom, u to ratno vrijeme neke europske zemlje idealne demokracije i ljudskih sloboda? Vrlo je teško dati potvrdan odgovor na takvo pitanje. Paveliću Srbi više od sedamdeset godina spočitavaju njegovu tobožnju mržnju prema Srbima, što kulminira vrhunskim srpskim mitom Jasenovcem, kao najvećom tvornicom srpskih
laži. Višestruko uvećane brojke žrtava tog radnog logora Srbima su samo trebale poslužiti kao propagadno sondiranje terena i mobiliziranje srpskih masa za osvajački rat protiv Hrvatske od 1991 – 1995. koji je završio srpskim totalnim vojim i političkim slomom. Kult Jasenovca Srbi su stvarali netom nakon 1945. i svršetka Drugog svjetskog rata i ta njihova intenzivna kampanja nametanja kolektivne krivnje Hrvatima trajala je nesmanjenim tempom sve do samoga kraja bivše SFRJ. I rat 1991. su poveli kao oblik vlastite želje za osvetom, kako su to u srbijanskim medijima ratnih godina to objašnjavali i time pokušali pravdati pregršt zločina genocida, etnocida, urbicida i kulturocida koje su počinili diljem Hrvatske.

Neoborivo je i posve točno da je Ante Pavelić rođen u selu Bradina nadomak Konjica u Hercegovini. Kako je rano djetinjstvo, prije brojnih selidbi sa obitelji po brojnim mjestima u BiH i Hrvatskoj, proveo u rodnom selu, kako itko može racionalno prihvatiti srpske tlapnje da je bio izraziti srbomrzac, ako znamo da je spomenuto selo napučeno Srbima i da je Pavelićeva kuća bila jedna od samo nekoliko hrvatskih katoličkih domova u Bradini. Znači, u djetinjstvu se zasigurno, Ante Pavelić morao družiti sa mještanima Srbima i otuda su nebulozne srpske špekulacije da je mogao iskonski imati usađeni animozitet spram Srba, u čijem je okruženju proveo rano djetinjstvo. Srbi u svojim nedokučenim maštarijama i svakakvim pretjerivanjima često nekim TV prilogom u realizaciji srpskih medija sami sebi skoče u usta emitiranjem reportaže koja njihove sustavne laži lako demaskira i time postignu automatski kontra efekat, a nesvjesno, nevoljno i
slučajno pomognu da se neke povijesne istine doznaju, makar i sa velikim zakašnjenjem. Nedavno je srbijanska TV postaja pod imenom “Naša televizija”, koja je u vlasništvu estradnoga menadžera Zorana Bašanovića, kuma srpskoga premijera Aleksandra Vučića, emitirala integralni govor Ante Pavelića, održan odmah po uspostavi Neovisne Države Hrvatske. Pavelić je u nazočnosti velikog broja građana, okupljenih na centralnom zagrebačkom trgu izričito kazao u tome govoru kako njemu nije uopće bitno tko je koje vjere i koje nacije u NDH, već da li i koliko voli Hrvatsku i koliko je privržen i odan hrvatskoj državi, te da će to njemu biti jedini kriterij lojalnosti državi i narodu.Eto, čak i današnji pročetnički mediji u samoj Srbiji, ponekad u pokušaju dodatnoga ocrnjivanja političkoga suparnika, razotkriju vlastite laži i puštanjem snimke Pavelićeva govora iz travnja 1941. naknadno i sami pokažu i dokažu kako čovjek nije imao
nikakve zle namjere prema Srbima. Dapače, lojalne Srbe je pozvao na sudjelovanje u vlasti i vojsci NDH. Ne zaboravimo da je, srazmjerno svome broju, i značajan broj Srba obnašao dužnosti u vrhu hrvatske vojske u NDH, a bilo je i Srba političkih dužnosnika u vrhu NDH. To najbolje ilustrira svu količinu srpskih laži o, kako oni vele, totalitarnom i autokratskom obliku Pavelićeve vladavine. Jasno, to je u ratnim uvjetim bilo daleko od današnjega pojma demokracije i sloboda, ali s obzirom na unutarnje i vanjske okolnosti u kojima je djelovala NDH to je bio u to vrijeme realan okvir.

Poglavnik Ante Pavelić utemeljio je ustaški pokret u siječnju 1929. godine, a neposredan i konkretan povod osnutku ustaškoga pokreta bio je atentat na Stjepana Radića i još petoricu hrvatskih zastupnika HSS-a u Skupštini SHS-a. Atentator Puniša Račić je po izravnom nalogu kralja Aleksandra Karađorđevića usmrtio hrvatske političke zastupnike, a u vrijeme pucnjave u sali se u posljednjem redu zadesio i Ante Pavelić, kao hrvatski pravaš, zastupnik Hrvatskoga bloka u Domu SHS-a.Premda je dan uoči atentata Sekula Drljević, zasupnik crnogorskih zelenaša, pravodobno upozorio Stjepana Radića u razgovoru vođenom u kafani “Zagreb” da ponese sutradan pancir košulju prije ulaska u Skupštinu, ovaj ga nije poslušao i grdno je pogriješio.Tad je, nakon atentata, Anti Paveliću postalo kristalno jasno kao i svakom normalnom i trezvenom Hrvatu da su tim činom političkoga ubojstva Stjepana Radića i ostalih glavnih članova HSS-a, Srbi istodobno
upucali i svaku pomisao o mogućnosti bilo kakve održivosti i državno pravnog opstanka te zemlje. Za ubijenog Stjepana Radića, u tom trenutku, neprijeporno političkoga vođu hrvatskog naroda, i danas niti jedan Srbin, nije ustvrdio da je bio bilo kad antisrpski nastrojen. Pa, iako su to znali i 1928. godine, ipak su ga mučki likvidirali, a zalagao se pretežito za ekonomske i socijalne reforme u društvu i bavio se pitanjima poboljšanja položaja agrara u zemlji. I upravo kad je zastupnik HSS-a Basariček uzvikunuo srpskim radikalima u Skupštini:”Opljačkali ste seljake!”, na te riječi su odjeknuli pucnji iz revolvera Puniše Račića. Kao što je beogradska Politika još daleke 1988. iz pera staroga predratnoga novinara Politike Predraga Milojevića, pisala, sam kralj Aleksandar je danima u odajama svoga kraljevskog dvora zadovoljno crtao samrtničke križeve nad fotografijom Stjepana Radića, pošto je redovito primao od liječničkoga
konzilija izvješća o medicinskome stanju ranjenog Stjepana Radića.

Novinar Milojević, koji je prije rata intervjuirao čak i Musolinija i Hitlera, dodaje u tome feljtonu kako je zanimljivo da su i Stejpan Radić, te nakon njega 1934. godine ubijeni kralj Aleksandar Karađorđević imali neizlječivi rak želuca u poodmalkloj fazi, te da bi, veli Milojević, vjerojatno preminuli i prirodnom smrću da ih nisu ubili atentatori. No, to je već, domen naklapanja, tipičnih za pisanje jednog srbijanskog novinara Milojevića, makar i o tako ozbiljnoj temi. Tko zna što bi bilo kad bi bilo.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda

hop-portal.com