Srbi su najveću štetu Hrvatima pričinili prisvajanjem slavnih Hrvata zaključno sa epohom prije osnutka prve, odnosno druge Jugoslavije. Takvih hrvatskih ljudi je napretek i ne zna im se broj. Kronološkim redom, evo samo najznačajnijih primjera te vrste srpske otimačine hrvatskog povijesnog blaga, oličenog u čuvenim ljudima iz raznih sfera ljudske djelatnosti. Srbi svojataju nikog drugog do najslavnijeg hrvatskog kralja Tomislava. Srbijanski novinar i publicist Milorad Ćirilović za kralja Tomislava u feljtonu u velikosrpskoj “Politici” davne 1988. ustvrdio je da se “krstio sa tri prsta”, što je njemu dostatan znak da ga proglasi Srbinom i srpskim vladarom, a time i cijelu hrvatsku narodnu dinastiju Trpimirovića koja je stolovala na jugu Hrvatske u dalmatinskim gradovima, a Tomislav se okrunio kraljevskom krunom u Duvnu, danas Tomislavgradu, koje po njemu zato i nosi ime. Srbi hrvatskog kralja Tomislava nazivaju Srbinom jer ne mogu nikako znanstveno dokazati da je Dalmacija ikad bila njihova. Računaju bjelosvjetski prevaranti,
ako uspiju sa svojim trikom, onda će i pred svijetom dokazati da im “pripada” hrvatski Jadran. Tamo gdje je začeta hrvatska država i gdje su prvi Hrvati stigli i 625, godinu prije kompletnog doseljenja na Balkanski poluotok, Srbi žele svijetu podvaliti svoje laži, ali kao i uvijek bezuspješno. Svatko zna da je kralj Tomislav živio u vrijeme prije velikoga crkvenog raskola koji se zbio 1054. Tomislav dolazi na hrvatski tron 925. godine kad još nema naznaka raskola. Zato je koristio tri prsta, a to je bio starokršćanski pozdrav, koji stoljećima kasnije nije imao nikakve veze sa Srbima. I to su Srbi od drugih ukrali, kao i mnogo što. Uostalom, još u Drugom svjetskom ratu, njemački vojnici Vermahta pozdravljaju sa uzdignuta tri prsta. Velikosrbin Vuk Drašković taj je pozdrav Srbima prišio 1990, neposredno uoči rata i Srbi su to masovno prihvatili. Tako su od Germana preoteli i šajkaču koju danas zovu “srpskom kapom”, a u biti je austrijska kapa koju su Srbi pozajmili od austrijskih vojnika u devetnaestom stoljeću i danas je narod višestrukih prevaranata predstavlja kao svoju. Od Hrvata
Srbi su pokrali mali milijun riječi i izraza i proglasili to svojim jezikom, a onda Hrvate optužili za krađu da si pribave alibi za vlastitu krađu. Od Bizantinaca je srpski car Dušan prepisao od riječi do riječi Vlastarevu sintagmu i taj plagijat su Srbi obznanili kao Dušanov zakonik. Tomislav gedža Nikolić zrakoplovom je poletio u susret papi da taj plagijat podmetne papi kao dokaz srpske državnosti i pismenosti, naravno u srpskoj tradiciji resavske prepisivačke škole. Kao da je rimski papa neuk i neupućen kao srbijanski vožd, primitivac i prostak iz Šumadije Tomislav Nikolić. Ne zaboravimo ni srpsku pravoslavnu crkvu. Prvi srpski patrijarh u povijesti bio je Bugarin, no i to danas Srbi vješto taje. Od Bugara, pod kojima su stoljećima robijali u ranom srednjem vijeku, Srbi su preuzeli
i ekavicu koju i danas rabe. Ekavica i ijekavica se razlikuju zbog različitog izgovora staroslavenoskog drevnog glasa “jat.”Ijekavicom govore Hrvati,uključujući i Hrvate koji su prešli na pravoslavlje u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori i nacionalno postali Srbi u BiH ili Crnogorci u Crnoj Gori. Pravih Srba u BiH je nešto između 5- 10%. Ostatak su ili popravoslavljeni Hrvati ili srbizirani Vlasi, doseljeni u tursko vrijeme. Oni su i bili pravoslavci, ali su jezikom i djelovanjem SPC nacionalno pretopljeni u Srbe.
Srpski prevaranti tvrde i da je Ljudevit Gaj bio Srbin jer je zamijećen na području Raške 822. godine. No, previđaju istinu da je Ljudevit iz Siska tad potegao do Raške kao tek odvojene hrvatske pokrajine i pokušao je zadržati u sklopu hrvatske države, odnosno ubijediti Rašane ( srpskog imena tad nije bilo ), da se ne odvajaju od Hrvatske koja ih može štititi od vanjskih neprijatelja, kao što je i do tad činila. To se uvijek raspravljalo na Duvanjskom saborima na kojima su razmatrana i pitanja obrane hrvatskih granica od vanjskih neprijatelja. Tu su uvijek hrvatski vladari obraćali posebnu pozornost na zaštitu Raške, istočne hrvatske pokrajine, koju su Srbi kasnije nazvali lažnim imenom “Srbija.” Prvotno, to su Rašani, koji se tako nazivaju po gradu Rasu kod današnjeg Novog Pazara. Nikakvu nacionalnu svijest osim hrvatske, oni u to vrijeme nemaju. Rašani, preci današnjih Srba bili su u to najranije vrijeme samo dio hrvatskog naroda. O tome svjedoče i spisi iz Duvanjskog sabora iz 753. godine. opisani u
monumentalnom djelu “Methodus”, što ga je priredio i posebno obradio fra Dominik Mandić. Srbe boli istina da nemaju ni države, ni svoga jezika onda kad Hrvatska uveliko postoji. Zato i posrbljuju sve što je hrvatsko u nadi da će stotinu puta ponovljena laž dobiti status istine. Srbijanski pisci, akademici, profesori i danas masovno koriste hrvatske riječi, za koje obični srpski puk i ne zna, ali pod njihovim utjecajem i ugledom učenih ljudi, vremenom to Srbi u širokim slojevima počinju prihvaćati i onda Hrvatima podmeću i podvaljuju da su to oduzeli od Srba. Tko je stariji? Otac ili sin? Majka ili kći? Hrvatska je nastala prije bilo kakvog pomena Srba i Srbije u povijesti. Do XIX stoljeća Mađari i Nijemci Srbe su zvali Raci, po etinomu Rasa, odnosno Raške i njenih žitelja Rašana. Brojni su mađarski i njemački nazivi koji govore o stvarnom imenu Srba, a to su Raci, kojega se od XIX stoljeća stide i uzimaju izmišljeno ime Srbi. Tek u prvom
i drugom srpskom ustanku 1804. i 1815. pojavljuje se zvanično i u službenim zapisima ime Srbi i naziv Srbija. Do tada su bili Raci ili Rašani. Odrekli se nesretnici i vlastitoga imena, a drugima bi da sole pamet tko su i što su! Rasciani, Rašani, Rac, Racor, Ratzen, Rasciani, natio Rasciana, to je sve popis stranih naziva za današnje Srbe. To je mlada nacija, nastala pod današnjim imenom tek u devetnaestom stoljeću, kad su svi okolni narodi uveliko imali svoje države i nacionalno određenje. Zato Srbi, da nadoknade zaostatak, moraju od drugih bjesomučno krasti. Čini im se da je to najlakše od Hrvata iz već gore objašnjenih razloga. Srpski pisac Živojin Pavlović u svojoj knjizi “Lapot” tiskanoj 1993. godine opisuje život i običaje Srba u devetanestom stoljeću. Lapot znači eutanazijsko ubijanje ostarjeloga oca koga sin maljem, bolesnoga i staroga, baca sa vrha litice u provaliju i ovaj tako okončava život. U romanu Pavlović veli i da su Srbi još
u XIX stoljeću živjeli u velikom broju u zemunicama, skrivajući se tako od najezde Turaka koji su skupljali harač i ubijali usput Srbe ako nemaju novca platiti namete. No, i odlaskom Turaka Srbi još dugo ostaju zakopani u zemunicama, a i danas na Velikom ratnom otoku na Dunavu usred Beograda ima Srba koji žive u sojenicama pored vode. Na istoku Srbije i danas Srbi u velikom broju, po uzoru na Vlahe, vjeruju u magije, postojanje duhova, vampira, vještica, vukodlaka, te se mažu češnjakom po grudima da se zaštite od uroka. Eto, narodu tako primitivnih i zaostalih običaja u susret hrle hrvatske posrbice, ne znajući koliko su Srbi civilizacijski na margini Europe. Zato su imali potrebu prisvajati i kralja Tvrtka, Hercega Stjepana Kosaču, kralja Stjepana Tomaševića, vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Zrinjske, Šubiće, Frankopane, uskoka i pobjednika nad Sulejmanom Veličanstvenim Nikolu Jurišića iz Senja, Ruđera Boškovića, Ivana Gundulića,
Marina Držića… U novom vijeku među Srbe su svrstali i Matiju Bana, Dubrovčanina po kome se sad i naziva kraj Beograda Banovo Brdo, zatim Baltazara Bogišića, bana Josipa Jelačića, Medu Pucića, Antuna Fabrisa, Milana Rešetara, Ivana Mažuranića, Ivana Meštrovića, Ivu Andrića, Josipa ( na srpskom preimenovanog Josifa ) Pančića, Josipa Slavenskog, Vatroslava Jagića, Vatroslava Lisinskog. Srbi su u kroničnom nedostatku svojih velikana pismenosti, pokušali prevesti na srpski kompletna djela Miroslava Krleže, Antuna Gustava Matoša, Tina Ujevića i Augusta Šenoe i to proglasiti svojom kulturnom baštinom i spomenute pisce na silu, otimačinom, odvojiti od Hrvatske i hrvatstva. Ali, obim djela im se učinio vrlo zahtjevnim i velikim pothvatom, te su samo zato odustali od te nakane. Naročito su insistirali na prepisivanju Krleže i Šenoe, ali bez uspjeha.
Za svaku od pobrojanih ličnosti Srbi su imali velike motive prisvajanja. Bosanske vladare su sebi pripisivali da bi umjetno pokušali dokazati da je onda i Bosna bila srpska, jer narod je u srednjem vijeku nacije i vjere koje je i vladar. Zato su stradali i posrbljeni u srpskoj lažiranoj povijesti Tvrtko, Herceg Stjepan Kosača, Stjepan Tomašević, koga nazivaju Stefanom i “Srbinom katolikom” koji je branio smederevsku despotovinu. U stvarnosti Hrvat katolik Stjepan Tomašević branio je umjesto pobjeđenih Srba dotadašnju srpsku utvrdu na Dunavu od Turaka. Ali, to Srbi vole zaboraviti kao i činjenicu da ih je nazahvalne kralj Tomislav spašavao od naleta Bugara, pruživši utočište srpskome knezu Zahariji, koji je u Hrvatskoj pronašao spas od bugarskog cara. Vole Srbi imati i hrvatske vojskovođe i junake kao svoje u mislima i u mašti. Tako je Srbin i Hrvoje Vukčić Hrvatinić kome su prišili da je pisao ćirilicom, te su sebi prisvojili i
Hvalov misal i Hrvojev zbornik kao dio srpske literature. Mladen Šubić je bio oženjen Dušanovom ćerkom Jelenom. Srbima je to opet dovoljno da zbog žene Srpkinje, ćerke srpskoga kralja, poslije i cara Dušana, proglase Srbinom. Iskopali su, samo njima znani podatak, da je ban Mladen Šubić slavio krsnu slavu, a to je po Srbima samo srpski običaj od pamtivijeka, te su zato svi Šubići postali u srpskoj opsjeni Srbi. Kako je Petar Zrinjski unuk Nikole Šubića Zrinjskog, onda posvojiše Srbi kao “Srbina” i Petra Zrinjskog, a gdje su Zrinjski, tu su i Frankopani i oni su za Srbe isto Srbi. Pobjednik nad Turcima, vojvoda Nikola Jurišić iz Senja je Srbin jer su tako Srbi poželjeli bez posebnog objašnjenja. Sigurno ih je opčinilo što je pobijedio Turke, pa silno žele da on bude Srbin po svaku cijenu. Gundulić, Držić, Ruđer Bošković… svi Hrvati iz razdoblja humanizma i renesanse koje su Srbi kao narod prespavali, su preko noći prebačeni u Srbe. Tu je u tom društvu
i Ivan Mažuranić, kao i pregršt bosanskih franjevačkih pisaca koje je sad nemoguće sve pobrojati.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
