Politički zatvorenici: ‘Strujom spaljivali komunisti testise’

0
653

Goli_otok_zatvorPoradi činjenice što me je već davno prijatelj i bivši sumještanin Ivan zamolio da se riječju-dvije osvrnem na prilike s kojima se susretala moja robijaška generacija u bivšem kazamatu u St. Gradiški to, napokon to s priličnim zakašnjenjem činim. Zbog prezauzetosti sam bio dosad sprječen, a k tomu i osjetno posustao. Iskreno rečeno, preumoran sam i puna mi je kapa svega. S druge strane, teško mi je prići toj temi, jer su prilike kroz koje smo prolazili ja i moji suuznici bile kudikamo bolje nego one kroz koje su prolazili naši ljudi tijekom Domovinskog rata zatočeni u srpskim logogorima. Jednostavno rečeno, tamnice u kojima smo mi robijali bile su kao hoteli i sanatoriji u odnosu na one u kojima su oni.

 

 

No, postoji još jedan moment radi kojega nisam voljan ni poletan nadugačko i naširoko raspredati o tome, što se na karticu-dvije teksta to može suvislo opisati. A k tomu još i ovo, naime budući što je prošao poduži niz godina, za mene i moje suuznike je prilično kasno na to gubiti vrijeme, jer kad nam nije dosad pružena satisfakcija za proživljene grozote, ne treba nam ona ni sad. Ionako smo skoro stigli blizu onozemaljskog sidrišta. Da je postojalo dobre volje to pitanje se moglo lakim i jednostavnim načinom riješiti. Jest, poslije postignuća države, država je mogla i trebala je smanjiti ili ukinuti beneficije našim cinkerima, batinašima i tamničarima pa od tako namaknutih sredstava kompenzirati nas. Ali što možemo, oni su joj bili bliskiji i draži.

I kao što rekoh da smo mi koji smo robijali do devedeste, robijali u daleko povoljnijim uvjetima. Ali unatoč tomu, zatvor koliko god je dobar – nikada nije dobar. 
Nekada je dovoljno u njemu provesti mjesec-dva da bi se poslije život okrenuo naglavačke. Moram naglasiti da nama nije prijetila opasnost od fizičkih likvidiranja, ne zbog humanosti jugoslavenskih vlasti već zbog toga što su se one bojale reakcije međunarodne zajednice. Pa iako nam nije prijetila ta opasnost, kako bi nas psihički razorili, izvodili su nas na lažna strijeljanja. A što se tiče batinjanja i fizičkog zlostavljanja, bilo ih je na pretek.

U mojoj generaciji uznika, najgore je prolazio izvjesni Josip Oblak. Dotični je 1963. došao iz Australije s osmoricom suboraca s namjerom da pokušaju podići ustanak u Hrvatskoj. Prebacivši se na teritorij Jugoslavije razdvojili su se u tri skupine sa po tri čovjeka.

 

 

No, jedna skupina je odustala od planirane namjere, prijavila se miliciji i otkrila položaje ostalih. Na Oblaku su zatvorski čuvari svakodnevno trenirali borilačke vještine. Znali su ga premlatiti, a kad bi izgubio svijest polijevali bi ga vodom da bi ga probudili pa ga potom nastavljali tući. Radi tako okrutnog i učestalog batinjanja Josip je posve propao i fizički i psihički. Nekoliko godina prije odslužene kazne počeo je halucinirati. Iz zatvora je izašao 1977., a 1983. je počinio samoubojstvo.

 

Siječnja mjeseca 2000-te sam u mjestu Križ kod Dugog Sela položio buket cvijeća na njegov grob u kojemu će kasnije bit sahranjena i njegova majka. Poslije toga sam pronašao kuću njegove sestre pa je otišao posjetiti. Tom su me zgodom dvije stvari neopisivo teško dojmile. Naime, sestra mi je kazala da je njihova mati čim je saznala za sinovljevo samoubojstvo kazala: “Hvala ti Bože što si ga primio k sebi, jer više nisam znala kako postupiti kad bi se noću probudio pa jaučući zavapio, zašto me toliko tučete, kad ćete me prestati tući, nemojte me mlatiti svakih par sati… Osim ovoga, kad mi je Oblakova sestra rekla da sam prvi njegov suuznik koji ju je posjetio – štošta mi se smučilo.

 

Nije samo Oblak grozno i često batinan, batinani su i Branko Podrug, Dražen Tapšanji, Blaž Bordić, Đuro Perica, kao mnoštvo drugih. Posljednjem su strujom spaljivali testise.
Pored fizičkog uništavanja, uništavani smo i psihički. I kad sam već kod toga, nije zgorega priopćiti da je između tri zloglasne hrvatske starogradiška bila najzloglasnija. Naime, poslije Brijunskog plenuma SKJ-e i ostavke ministra unutarnjih poslova Aleksandra Rankovića golootočka je u znatnoj mjeri liberalizirana i u njoj će se pretežito utamničavati stariji maloljetnici (osobe stare od 16-18 god.) koje su prvi put osuđene. Lepoglavska je pri Amnesty International-u bila registrirana kao zatvor za političke zatvorenike radi čega su je međunarodne organizacije češće posjećivale i tako barem koliko-toliko kontrolirale ponašanje zatvoreničkog osoblja. U njoj su spavaonice bile sa tri ili četiri kreveta, politički zatvorenici su bili oslobođeni obavljanja fizičkih poslova, imali su pristup solidnoj knjižnici, a bilo im je omogućivano i nabavljanje stručne literature.
Stari dio starogradiške robijašnice je građen za stolovanja Marije Terezije negdje polovicom osamnaestog stoljeća. Zidovi su joj bili metar debeli, puni vlage pa u prostorijama nije bilo razlike pri tempraturi od minus deset i plus deset stupnjeva. Spavaonice su bile šest sa sedam metara u kojima je bilo smješteno trideset do tridesetpet dvokatnih i trokatnih kreveta. Ona je u registru međunarodnih humantarnih tijela bila upisana kao zatvor za višestruke kriminalce povratnike, a rukom na srcu, o takvima rijetko igdje itko brine.

Za nas političke zatvorenike je upravo to bilo nepodnošljivo, jer su nas pomiješali sa kriminalcima najgore vrste. Čak što više, bili smo im podređeni. Što mislite kako su se osjećali intelektualci poput Vlade Gotovca, Marka Veselice, Brune Bušića, Hrvoja Šošića kad su morali izvršavati njihove zapovijedi?

Primjera radi, meni je na poslu bio predradnik (grupovođa) izvjesni Muharem Šurković koji je osuđen radi toga što je seksualno općio, sad se ne sjećam, sa kozom ili pak sa ovcom. Izvolite na znanje i ovo: u starogradišku tamnicu je obično bilo smješteno oko tisuću utamničenika, a imala je malo manje uposlenika. Što stražara, a što ostalog službenog osoblja. Među tim silnim brojem bilo je dvadesetak Hrvata, te nešto malo bosanskih muslimana, dok je Srba i Crnogoraca bilo oko devedeset posto. A zatvor je bio u Hrvatskoj!!!

Na godišnjicu smrti Zlatka Tomičića (16. 6.) u kraćim crtama sam se osvrnuo na (ne)prilike kroz koje je on u zatvoru prolazio. Sad ću ih ponoviti:
Zlatko je cijeli svoj život živio za Hrvatsku. Zahvaljujući svojoj ljubavi prema njoj bezbroj puta je bio uhićivan, optuživan i osuđivan. Zbog značajne uloge u Hrvatskom proljeću odrobijao je tri godine u Staroj Gradiški. Predsjednik PEN-a (međunarodna udruga pisaca), Heinrich Boell, je dva puta razgovarao s Titom zalažući se za njegovo puštanje na slobodu. I premda mu je Tito to obećao, obećanje nije održao. Pardon, jest. Evo kada i kako:

Nekako u isto vrijeme ja sam strpan u samicu, a Zlatko je se, nemogavši više trpjeti šikaniranja, predozirao s nekakvim tabletama pa je smješten u zatvorsku bolnicu. Nakon desetak petnaest dana, uz pomoć jednog zatvorenika opet je se domogao nekakvih tableta i ponovno pokušao izvršiti samoubojstvo. Na osnovu tih njegovih pokušaja, članovi zatvorske uprave su zaključili da je psihički rastrojen pa su ga pustili van. Nezaboravno mi je njegovo napuštanje zatvorskog kruga jer sam ga sa zamračenog samičnog prozora gledao kako se blijed, poguren i s drhtavim koracima polagano udaljava. Radi tog njegovog izgleda sam osjetio ogromnu žalost, ali istovremeno i ogrumnu radost radi njegovog odlaska iz robijašnice. Nažalost, poslije izlaska iz zatvora, Zlatko je u dobroj mjeri osjećao poljedice radi pretrpljenih šikaniranja. Nakon četiri-pet godina je počeo dolaziti k sebi.

 

I ne da je samo Zlatku erodiralo psihičko zdravlje nego je erodiralo ono kod nas mnogih. Zatvorski pedolozi, penolozi i psiholozi su marljivim zalaganjem uspješno pronalazili načine i sredstva za rastakanje naših psiha.Unatoč tomu što mi nije drago spominjati imena njihovih žrtava, ipak ću vam priopćiti da su Šimo Đodan, Hrvoje Šošić, I.Z. Čičak zatvor napustili s osjetnim posljedicama.

 

Da nebi izgledalo kao samoisticanje, neću vam stoga govoriti o fizičkim maltretiranjima s kojima je se moja malenkost susre(ta)la, jedino ću vas upoznati s ovim: Jedno tri do četiri godine sam bio u priličnoj psihičkoj neuravnoteženosti. Dok je ona trajala znalo mi se događati da sam, kad bih popio čašu vina ili bocu piva opio se, a ukoliko bih ih popio dvije, poludio bih. Kako poslije prispjeća u Kanadu nisam govorio engleski zbog toga nisam mogao bez tumača potražiti psihijatrijsku pomoć. A povjeriti se nekomu u svezi toga bilo mi je nezgodno, pošto sumnjam da bi naši primitivci ičiji odlazak psihijatru ljudski prokomentirali. Hvala Bogu što je taj problem, kao što rekoh, nakon otprilike četiri godine isčeznuo, a zahvaljujući trudu mog prijatelja Ivana nedavno sam saznao što ga je uzrokovalo. Izvolite i vi vidjeti:

 

Unošenjem supstanci u organizam s vodom ili hranom koje djeluju i na sam metabolizam alkohola, na enzim jetre aldehid dehidrogenazu potreban i prirodno prisutan enzim u jetri za razgradnju alkohola putem oksidacije,nedostatak tog enzima bi učinio to da se i malo alkohola zadržava u krvi predugo i osoba se osjeća pijana, čudno i dugo i od samo malo alkohola… na duge staze se doslovno truje i s malo aklohola i može doživjeti šok.
Prijatelju Ive, hvala ti za ovo!

Pavao Jelović