SRBIJANSKI FILM “CINEMA KOMUNISTO” KAO TEMPIRANA SRBOČETNIČKA BOMBA USRED ZAGREBA

0
445
p8647081_p_v8_aaNekako neopaženo u hrvatskoj javnosti dogodila se prije nekoliko godina promocija dokumentarnoga filma “Cinema komunisto” uz scenarij i režiju mlade početnice Mile Turajlić, koja se potpisuje i kao producent skupa sa Ivom Plemić Divjak i Draganom Pešikanom. Ovaj film koji je svjetsku premijeru imao u Amsterdamu, pobrao je i jedno međunarodno priznanje pošto je nagrađen 2011. godine na festivalu u Trstu u kategoriji dokumentarnoga filma. Bez obzira na neke neprijeporne međunarodne nagrade koje je pobrao, ovaj film svojom sadržinom nevjerojatnog i idolopoklonskog veličanja filmske epohe Josipa Broza Tita i poglavito partizanske kinematografije uopće nije imao smisla i mjesta za prikazivanje u Hrvatskoj. Tipičnom komunističkom projekcijom zamjene fikcije i stvarnosti, titoistički je filmski pothvat pokušao još jednom osvježiti stare i izanđale jugoslavenske narative. Glavni protagonisti filma su u ulozi naratora dva filmska junaka bivše, propale države, velikosrpski i pročetnički glumac Velimir Bata Živojinović i Titov omiljeni redatelj epopeje partizanskih ofenziva Veljko Bulajić. U filmu se pojavljuju kadrovi od čak tri stotine filmova snimljenih u bivšoj SFRJ, selektiranih odabirom redatelja namjerno, provokativno i sračunato u sklopu partizanske tematike. Primjerice, uopće nema inserta iz filmova Krste Papića i Živojina Pavlovića koji su snimali filmove drugačije fabule. Da bi autori potkrijepili navodni značaj svoga projekta, dokumentarac su osvježili i pojavljivanjima Orsona Wellesa i Richarda Burtona, iz njihovoga kuta razmišljanja očekivano, jer je Burton u jednom Bulajićevom filmu “Bitka na Neretvi” odigrao komunističkoga izmišljenoga sveca Tita i tako po njihovim kriterijima zavrijednio nastup u ovome trivijalnom dokumentarcu.
U Zagrebu su povoljne ocjene o filmu izrekli samo nepopravljivi jugonostalgičari poput redatelja Vinka Brešana i Lordana Zafranovića, kao i predsjednika udruge “Josip Broz Tito” Tomislava Badovinca. Ogromna većina ljudi u Zagrebu i u Hrvatskoj, ostala je, dakako, ravnodušna, a podatak da je u hrvatskoj metropoli filmsku izvedbu u kinu “Europa” pratilo svih pet stotina gledatelja u sali nije za pojmove jednog velikog grada nikakav pokazatelj popularnosti, što je bio i cilj i namjera srbijanskih filmskih provokatora. Ovdje vrijedi naglasiti da su, najprije, autori filma kao osobe potpuno fimski nedoučeni i nekvalificirani ljudi, te je i sam komad automatski u rangu amaterskoga ostvarenja, bez obzira na neka europska odličja koja je dobio, jasno, iz političkih razloga ugađanja i podilaženja Srbiji od strane nekih centara moći, a ne zbog umjetničke vrijednosti. Sama redateljka Mila Turajlić je po struci politolog, uže specijalnosti iz oblasti međunarodnih odnosa, a magistrirala je u Londonu u okviru oblasti medija i komunikacija. Jedan od tri producenta Dragan Pešikan je tek preambiciozni srednjoškolac i propali student Fakulteta za prometne znanosti. Normalno, nigdje osim u Srbiji, takav čovjek ne može se upustiti u filmsku avanturu bez ikakvih osnovnih znanja iz filmske umjetnosti. Jedino je treće potpisana producentica Iva Plemić Divjak završila kazališnu i radijsku produkciju.
Kao što je svaki roman prvijenac obično osobni životopis pisca, to isto nepisano pravilo vrijedi i u filmu, te je premijerni film Mile Turajlić tek njena slatkorječiva verzija jugonostalgije po sjećanjima njezinih roditelja, sveučilišnih profesora Srbijanke i Stevana Turajlića sa beogradskog ETF-a ( Elektrotehničkoga fakulteta). Izlišno je i spomenuti da su Milini roditelji u Titovom sustavi bili zakleti komunisti, te su tako i sagradili sveučilišnu karijeru. U ratnim godinama Srbijanka Turajlić je bila ogorčeni protivnik Miloševića i Šešelja i građanska aktivistica, što je posljednjih deset godina postala i njena sad 31 – godišnja kćer Mila Turajlić. No, kad su bili izbori u svibnju 2012. godine Srbijanka Turajlić je poduprla četničkoga vojvodu Tomislava Nikolića, pozivanjem naroda da apstinira od glasovanja jer su se svi pokazali na vlasti istima i kako ne vrijdi nitkome dati potporu. To je armiji presvučenih radikala pod imenom naprednjaka i omogućilo da dođu na vlast. Nije četnički vojvoda Nikolić zaboravio na Turajliće, promotore srbočetničkoga filma Cinema komunisto u srcu Hrvatske, već je organizirao i svečani prijem i koktel za protagoniste filma po povratku sa zagrebačke turneje u jesen 2011. godine. U vrijeme predsjednikovanja Ive Josipovića ovakvi skandali i otvorena vrijeđanja Hrvatske su bili mogući i dopušteni i Srbijanci su to, maksimalno koristili.
Što tek reći o glavnome producentu filma Draganu Pešikanu, po vlastitom opredijeljenju Srbinu iz Crne Gore, točnije iz Nikšića, koji se svojim neumjerenim srbovanjem još kao mlad ratnih devedesetih Srbijancima preporučio za višestruke društvene uloge. Obavlja ih bez imalo znanja i talenta, rekoh već, kao svršeni gimnazijalac, ali sa jakom i presudnom političkom potporom. Nekad je to bio Miloševićev SPS koji ga je kao čovjeka glasa medvjeda Brunda poslao na posao sportskog komentatora omladinskoga Trećeg kanala. Tamo se već u svom komentatorskom debiju tijekom prijenosa košarkaške utakmice Hrvatska – Rusija podrugljivim i sarkastičnim komentarima na račun tragične pogibije hrvatskoga košarkaškog Mozarta Dražena Petrovića afirmirao kao istaknuti hrvatomrzac. Godinama se hvalio u beogradskim krugovima kako njegova noga nikad neće kročiti na tlo Hrvatske, a eto koncem 2011. dobio je skupa sa Milom Turajlić, favoritkinjom četničkoga predsjednika Nikolića ovacije neupućene i izmanipulirane publike u zagrebačkom kinu “Europa.” Kad je s vlasti pao Milošević, Pešikan je naprečac zaboravio svoju SPS- JUL političku opciju i pristupio je novoj vlasti, oličenoj u Đinđićevom DS-u. Danas je taj čovjek i vlasnik filmskoga magazina Short cuts i produkcijske kuće 3K Production. Funkcije je akumilirao i upravljanjem dvije sportske TV postaje. Trenutačno je šef i glavni koordinator prijenosa Eurosporta, a bio je i glavni na TV Arena sportu.
Njegov kum  i jedna od najboljih prijatelja Igor Miklja, sin Miloševićevoga diplomate Dušana Miklje, političkoga doušnika i uhode crnogorskih diplomata u vrijeme zajedničke države Srbije i Crne Gore usred Rima, također je politički profitirao i preživio i velike političke potope svih proteklih dvadeset pet godina u Srbiji. Najprije je, kao i otac, bio vatreni pristaša SPS-a i JUL-a i tako kao čovjek sa govornom manom dobio posao na televiziji golom protekcijom, a poslije se, uvijek, po potrebi, redovito preobraćao od demokrate u radikala i obratno. I on je danas etablirani čovjek svih srbijanskih mikseva komunističko – četničkih režima. Ovi primjeri nam ilustriraju da u Srbiji uopće nikad i nije bilo nikakve podjele na ljevicu i desnicu, već su kao golubovi preletači, ljudi išli od stranke do stranke iz osobnih interesa. Ujedinjeni su svi samo u izrazitoj mržnji prema Hrvatskoj. I Miklja je danas, kao i Pešikan, vlasnik svoje producentske kuće 5 Star Production. I on je kao nesrvšeni student Pravnoga fakuleta, bez ikakvih znanja iz filmske umjetnosti u Srbiji, zemlji bezakonja, postao filmski mag. Skupa sa svojim kumom, nogometašem Savom Miloševićem, on je producirao jedan drugi film “Jelna, Katarina, Marija”, snimljen kao srbijanska izvozna promidžba u New Yorku, naravno, državnim sredstvima. Miklja, kao klasični prevarant, jednom je izigrao pronevjerom novca i svoga patrona iz DS-a Dragana Đilasa, te ga je politički moćnik najurio iz stranke, ali brzo je našao novo političko jato. Savo Milošević, njegov kum i u mladosti, ljubitelj lika i djela Mladića i Karadžića, te zločinca iz njegove rodne Bijeljine Ljubiše Savića Mauzera, koji je očistio grad od Bošnjaka i Hrvata, također se okušao kao producent, a pripomogao je opet i sam Pešikan, čovjek koga je iz bijede devedesetih izvlačio vlasnik filmskog časopisa Satelit, Hrvat Zlatko Volarević. Svejedno, i pored toga Pešikan i dalje mrzi Hrvate ali voli u Zagreb doći i podvaljivati Hrvatima, prodajući titoistički film kao muda za bubrege. Pešikan na talijanskom znači morski pas, ali ovaj je pas koji ne laje previše, no politički očito “ume da ujeda” jako i opasno.
Ostarjeli Titov i Miloševićev politički špijun, formalno novinar Dušan Miklja kao dopisnik udbaške agencije Tanjug obišao je cijeli svijet i sve kontinente, a izvještavao je iz New Yorka, Pekinga, Bruxelessa i iz sjedišta UN-a u vrijeme razbuktavanja ratova devedesetih. Kad je Milošević počeo tonuti, prebacio se u redove lažnih demokrata, a ukoliko ustreba, može se, jasno, opet vratiti natrag. On u 82. godini piše knjige koje njegov  nepismeni sin Igor Miklja i njegov nepismeni kum Dragan Pešikan preko svojih producentskih kuća produciraju i svijetu uvaljuju kao srbijansku političku bofl robu. Promocijama Mikljinih knjiga prisustvuju i Vlade Divac, osvjedočeni hrvatomrzac, glumica Ivana Mihić, pjesnik Ljubivoje Ršumović, voditeljka Marija Kilibarda, rodica zločinca Novaka Kilibarde, političkog agresora na Dubrovnik 1991, glumci Dragan Bjelogrlić i Goran Sultanović, Koštuničin glumački kadar. Svi oni ujedninjeni su i skupa objedinjeni u zajedničkom pothvatu provođenja kulturnog Memoranduma na tlu Hrvatske. Svi oni zbilja su uživali kao listom komunisti ili velikosrbi, u starom sustavu, ali je amoralno i od amoralnoga naroda kojem pripadaju da to pokušavaju utrapiti Hrvatskoj, žrtvi njihove kolektivne agresije devedesetih godina. ta agresija se sad nastavlja drugim metodama. Najzad, njihovom društvu “producenata nedostaje samo još Pešikanov najbolji prijatelj, liječeni narkoman i sportski komentator Milan Bošković sa TV B92. Kao sin iz liječničke obitelji jugokomunista obišao je u ranoj mladosti i Englesku i SAD i Švicarsku, odakle su ga vlasti u Zürichu kao kradljivca i prestupnika najurile. Nakon svih pobrojanih, ovaj bivši glasnogovornik nogometnog kluba Crvena zvezda, mogao bi biti novi producent nekog novosrpskog filmskog “remek djela.” Na riječima je taj Bošković kobajagi žestoki antisrbin, ali djeluje kao pravi licemjer i demagog, veća Srbenda od svih pobrojanih. Rezime svega je da Hrvatska treba ovakvima zabraniti i prijelaz preko granice, a kamoli dopuštati projekcije njihovih filmskih balada o Titu i titoistima.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda