Srebrenica – 20 godina tuge nakon zločina genocida

0
514

Nakon egzekucije metkom u potiljak, klanja, iscpljivanja, ponižavanja, fizičkog i psihičkog maltretiranja u poznatim i nepoznatim formama, za koje se još treba izmisliti imena, jer se prilikom čitanja opisa takvih zvjerstava čovjeku smrzava srce i staje mozak – nakon slušanja i čitanja svjedočanstava očevidaca i preživjelih potkrijepljenih slikama i snimkama, ne može se samo pokloniti žrtvama Srebrenice i odati počast. Sve je to premalo i uvijek će biti premalo i bijedno u usporedbi s onim što su tisuće i tisuće ljudskih bića, duša i tijela morala podnijeti odlazeći s ovoga svijeta u najgorim mukama namjerno nanijetim od njihovih bezdušnih i zvjerskih koljača.

Vučić, nečovjek i nacist najcrnje vrste kojemu je jedan Srbin Genocid_u_Srebrenicivrijedan stotinu života muslimana (ili Hrvata, ili bilo ljudi bilo koje druge nacije ili vjere) ne da nema što tražiti na obljetnici genocida počinjenog u Srebrenici, ne da zaslužuje biti kamenovan zbog toga što postojano u rukavicama politički još uvijek opravdava krvničke i zločinačko-četničke stavove velikosrpskih vlasti, ne priznajući da je počinjen genocid, nego za sve to zaslužuje gorjeti u paklu beskonačno. Pusićka sa svojom uspavankom regije, i svi ostali koji gude u iste gusle govoreći o budućnosti i suradnji dok je svaka budućnost bila nesmiljeno i hladnokrvno oduzeta desecima tisuća ljudi, dok žrtve još nisu ni popisane, a kamoli zločin genocida priznat od velikosrpske četničko-kanibalske vojske i paravojnih jedinica, a u stvari divljačkih hordi krvoloka koje su pustošile po Bosni i Hercegovini, a potom i po Hrvatskoj kako im se svidjelo prije četvrt stoljeća – sve te političke nakaze koje to na bilo koji način relativiziraju ili opravdavaju danas ne bi trebale imati ni pravo govora, a još manje nazočiti ovoj crnoj obljetnici pokolja i genocida. I dok ovo pišem, ne pokreće me mržnja, već beskrajna, neutaživa tuga za ljudskim životima koji su obrisani bez traga, bačeni u rupe i jame kao otpad, bez ikakvog drugog razloga, osim onog najgoreg mogućeg –genocida. Ovo što velikosrpske i pročetničke vlasti sada rade, ovaj kurs kojim su krenuli nije put Europe, suživota i mira; on je okrenut u suprotnom smjeru: prema zločinu, primitivizmu i zlu. Neka im Bog oprosti i nađe primjerenu kaznu, jer se nikada nisu pokajali za učinjeno zlo, jer ga zastupaju, jer štoviše svojom politikom truju i osuđuju na propast svoje vlastite mlade naraštaje i vlastitu budućnost. Naša je pokora što živimo u susjedstvu tog žarišta zla. Mi, Hrvati i muslimani, koji su to zlo upoznali iz neposredne blizine, znamo da bez pokajanja nema oprosta, a još manje suradnje.

U ovom trenutku je jasno da će bol za ubijenima i svim nasilno uništenim životima, kako na Bleiburgu, tako i u Vukovaru i u Srebrenici biti iz godine u godinu sve jača, sve dok se zločin konačno ne razotkrije i ne prizna. Dok umotvorci , izvršioci i zaštitnici počinjenih zločina ne priznaju i ne pokaju se za svoja nedjela, zlo će puštati svoje pipke prema svakome od nas jednako, bez obzira koga smo od svojih bližih izgubili i u kojem ratu. No, je li moguće utjecati na nekadašnjeg agresora koji kao da se inkubirao i sad politički ponovo provocira? Nije, moguće je samo inzistirati na pravednom i čistom odnosu prema svim vrstama provokacija zla unutar vlastite države i štititi ju, nazvati provokatore pravim imenom, prepoznati ih na vrijeme i učiniti neškodljivima, pomoću mjera koje nam zakon pruža.

Pridružujem se golemoj i neutješnoj tuzi svih onih koji tuguju za žrtvama genocida počinjenog u Srebrenici prije 20 godina. Pokoj svim dušama ubijenih u ovom besprizornom genocidu u srcu moderne Europe koja ga je toliko dugo prešućivala i godinama okretala glavu od njega. Hvala Bogu da ga je na kraju, s velikim zakašnjenjem ali ipak, nedvosmisleno nazvala genocidom. To je prvi korak koji je učinjen ka izlječenju otvorenih rana Srebrenice.

Ingrid Runtić