BROD TONE A ŠERBEDŽIJA I HULJIĆ ODLAZE

0
599

Izgleda da nitko nije zadovoljan ponašanjem hrvatske Vlade, niti smjerom u kojem Hrvatska ide. Ni tzv. lijevi ni (još takozvaniji) desni. Jer, budimo svjesni činjenice da u republici Hrvatskoj u kojoj vlastiti nacionalni interesi nisu primarni, nema lijevih ili desnih – samo prohrvatskih i antihrvatskih. Zbog toga nisu zadovoljni čak ni oni koji se nalaze na lijepim pozicijama u društvenom i kulturnom životu Lijepe naše, a još manje oni koji nemaju pravo govora, a kamoli raspolaganja novcem u Lijepoj „njihovoj“.

šerbedžijaTabloidi nas zabavljaju razočaranim Radom Šerbedžijom kojemu valjda nije dovoljno pažnje pa odlazi iz Hrvatske . Ne iščitavam zbog čega točno, budući da je dobio sva sredstva za svoje kazalište Ulysses ni manje ni više nego na Brijunima, budući da je njegov sin Danilo početkom ove godine izabran za predsjednika Društva hrvatskih filmskih redatelja i budući da je film tog istog njegovog sina Danila, 72 dana bio hrvatski kandidat za Oskara u kategoriji najboljeg stranog filma. Ovaj naš regionalni velikan Rade financiran hrvatskim novcima nanizao je i inače velike profesionalne uspjehe u životu i još uspješnije vozio slalom između Hrvatske i Srbije;  prvu je napustio pred sam Domovinski rat, da bi već 91´ u drugoj glumio dezertera u filmu kojem su poslužile snimke ratom razrušenog Vukovara. Kao što vidimo i potomci su mu jednako uspješni – njegova kći Lucija, također glumica, je dobitnica Zlatne arene za svoju ulogu u filmu Polagana predaja. Vrlo smo nesretni što nas napušta Rade Šerbedžija, svjetski glumac kojemu nikada nije dosta počasti. Već drugi put nas napušta što mene osobno dovodi u sumnju: da li ovaj vrhunski svjetski glumac Rusa, krimosa i istočnoeuropskih mufljuza i mafijaša posjeduje neko treće čulo za izbjegavanje ratova?! Onako kao što štakori predosjete da brod tone? Ne pitam ovo zbog njega kojemu želim i dalje svako dobro, nego zbog svih nas koji ostajemo u Hrvatskoj.

huljićSa svojim medijskim najavama o odlasku iz Hrvatske, slijedi ga Tonči Huljić, hrvatski glazbenik koji je među prvima  upotrijebio elemente „folk glazbe“ iz bivše Jugoslavije u svom repertoaru te tako postao jedan od najzaslužnijih za poplavu turbo folka u Hrvatskoj, najnakaznije glazbene forme koju sam uopće imala prilike čuti. I ovaj umjetnik je uspješan i nije jedan od onih koji su morali krenuti u svijet trbuhom za kruhom – kao član regionalnog žirija x-factora adria, ne vjerujem da se radi o ekonomskim razlozima. Dakle, prije će biti da brod definitivno tone. Čudim se da Oliver Frljić još nije najavio svoj odlazak, no vjerojatno ima još koji partijski zadatak prije toga. Budimo sretni da se ne moramo baviti Emirom, odnosno Nemanjom (kako se prekrstio 2005.g.) Kusturicom, još eklatantnijim primjerom umjetnika bez kičme.

pusić i vučićČak ni Vesna Pusić nije dovoljno doprinijela svojim regionalnim naporima suradnje. Vučić, kojega je zaštitnički zabrinuto pratila na Kolindinoj predsjedničkoj inauguraciji ipak je gotovo bio kamenovan u Srebrenici, vjerojatno zato jer nije bio svjestan činjenice da se nalazi na obilježavanju genocida pripadnika srpskih paravojnih formacija nad muslimanima i ostalim nesrbima, a kojeg uporno ne priznaje. Zato i ne želi svojom nazočnošću uveličati proslavu Oluje, na čemu smo mu svi zahvalni. Jedno kamenovanje je dovoljno. Ne znamo trebamo li se radovati tome da Vesna Pusić nema namjeru napustiti Hrvatsku, jer ako brod zaista tone, ne želimo joj nikakvo zlo. Tko se trudio više od nje za dobre odnose sa Srbijom, bez obzira tko tamo četnikuje?! Očekujemo čak da će Pusić poduprijeti zajedničku odluku vlade Srbije i vlade tzv. republike srpske da se Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, dan najveće pobjede hrvatske vojske, 5. kolovoza, proglasi danom sjećanja i srpskih žrtava – sve u cilju povezivanja regije, pardon, regiona!

Naš dopisnik iz Beograda, Dragan Ilić, strpljivo i iscrpno nam objašnjava u svojim člancima na portalu hop-portal.com zbog čega je takva regionalna ljubav sa Srbijom neostvariva i nemoguća te da je temelj svake dosadašnje politike inozemnih poslova Srbije upravo ostvarenje velikosrpskih težnji, bez obzira tko se nalazio u njihovoj Vladi. No, naša Vlada to nije u stanju shvatiti te i dalje vodi politiku prisilnog ujedinjenja i prijateljstva u regiji, koju nitko normalan ne želi iz objektivnih razloga i prepreka. Ostaje nam nada u što skorije izbore, a možda i nada da će naši „lijevi“ političari,  baš kao i ovi razočarani umjetnici shvatiti da takav brod regije kakvog su zamislili nedvojbeno tone, te se što prije pokupiti na Novi Zeland kao Huljić. ili nazad u Ameriku kao Šerbedžija. No, sudeći po njihovim političkim potezima, nedostaje im intuicije koju Šerbedžija i Huljić očito imaju napretek. Oni pametniji i politički zreliji kao zastupnik europskog parlamenta Andrej Plenković i naš dopisnik iz Beograda razumiju jako dobro o čemu se radi. Kao i Kolinda Grabar kitarović koja se nalazi u osjetljivoj poziciji predsjednice zemlje čija Vlada konstantno vuče poteze protiv – a ne za hrvatske interese. U naš brod nadire voda sa svih strana, a najveći klin u utrobu tog broda mu zabija vlastita vlada. Bog i Hrvati nije pozdrav koji je nastao bez razloga. No, Bog pomaže onima koji su spremni i sami sebi pomoći, zato je Hrvatska i opstala do sada. A onima koji ju žele napustiti, bez obzira radilo se o štakorima ili ne, poželimo kršćanski – dobar put i mirno more!

Ingrid Runtić