Kroz 154 godine, još od vremena Habsburške monarhije nalazi se stranka prava u središtu nacionalne i državotvorne borbe hrvatskog narod.
Ipak nikad nije bila suočena s ovako teškom i opasnom situacijom po opstojnost Hrvata u svakom pogledu. Za razliku od svih ostalih stranaka, koje su se kroz više od stoljeće i pol izmjenile na hrvatskoj političkoj sceni, pravaši su se jedini zadržali cijelo to vrijeme na hrvatskoj političkoj pozornici često kao i danas politički životareći, ali nikad ne služeći nikome. Jedini su bez kompromisa konstantno zagovarali hrvatsku nezavisnost i ujedinjenje svih naših zemalja u jednu majku državu. Svoje su prohtjeve zasnivali na, kako im samo ime kaže na državnom pravu, sadržanom u samostalnom odlučivanju o unturanjim, ali i vanjskim pitanjima srednjovjekovnog i novovjekovnog Hrvatskog Kraljevstva kroz instituciju Hrvatskog sabora i osobu hrvatskog bana. Nasuprot sebi uvijek su imali snažne državne aparate, kakovi su bili austro- ugarski i jugoslavenski, no ipak nikad nisu odustali od temeljne postavke svoje politike- ni prst hrvatske zemlje i prava, ni za što! Nisu odustali od nezavisne države Hrvatske, koja će bez ičijeg tutorstva dopustiti da se razvije genij naroda, koji je kako naglašava Otac Domovine u prošlosti bio junački, s u današnjim se mirnodopskim prilikama treba okrenuti razvitku u gospodarskom, kulturnom i svakom drugom pogledu. Sve su umjetne tvorevine, u kojima se tokom godina i desetljeća našao narod hrvatski propale, ali je ideja o nezavisnosti i samostalnosti Hrvata živjela i tinjala, dok se na početku devedesetih godina prošlog stoljeća nije razbuktala u pravu stihiju. Stvorili smo državu, ali i ona se ubrzo našla u rukama izdajica, koji su je osakatili i polako je godinama spremali za novu uniju, novi “savez”, koji pogoduje svima osim Hrvatima. Tako je stigao i 1. srpnja 2013. Taj datum će ostati zapamćen kao datum kada su Hrvati prvi put u svojoj povijesti pogazili sami svoje pravo i vlastitim se odabirom odrekli samostalnosti, ušavši u tkz. Europsku uniju. Kao i u svim dosadašnijm i u ovoj će komuni naroda veliki gaziti malene, bogati siromašne i odlučivati o budućnosti nacija i pojedinaca ravnajući se samo svojim vlastitim interesom, koji za nas ne može biti dobar. Nikada se nisu i neće poklapati interesi Hrvata i “velikih”, tako ni sada. Mislim da se svaki pravaš zna ophoditi u ovom pitanju. Ipak kao i kroz cijelu povijest našem narodu ne prijeti samo jedan neprijatelj. Ovaj drugi je puno podmukliji, te se kao tumor širi zdravim tkivom naše nacije. Svjedoci smo svekolikog širenja balkanskog primitivizma među našim mladima, ali i onima starijima. Mi, koji smo nekada stajali na braniku Zapada i civilizirane Europe danas sve više poprimamo obilježja istočnoeuropskog, primitivnog i nazadnog naroda. Turbo folk, alkohol i promiskuitet, jednom rječju- ciganija među mladima, metastaziraju rak balkanstva na ovaj najvitalniji dio naše zajednice. Mladi su da bi bili prihvaćeni među vršnjacima primorani pljuvati po svojoj tradiciji, velikanima i povijesti. Kada poprime taj strašan oblik zombija, kojemu ništa nije sveto, dolaze agenti u službi kojekakvih gospodara i pod krinkom liberalizma ih navode, bar one obrazovane, napustiti Domovinu, a njima za oblikovanje ostaje jato primitivaca, s kojima se može kako hoće. Što je ovo ako ne genocid? U zadnje vrijeme je gore navedeni proces dobio i svoj teritorijalno/politički avatar u obliku zapadnog Balkana iliti tkz. regiona. Ovo su sve problemi hrvatskog pravaša, s kojima se pojedinačno, ali i kao zajednica imamo obračunati. O našem vlastitom nejedinstvu neću posebno ni govoriti, mislim da je svima dozlogrdio razgovor o broju pravaških stranaka i interesnih skupina. U svim od tih milijardu nijansi crne nalaze se naravno i pošteni i radišni Hrvati, ali od sluga režima i sustava jednostavno ne mogu doći na vidjelo. Kao što sam već na početku teksta napomenuo pravaški pokret postoji više od 150 godina, ali unatoč tomu još nije ispunio svoje poslanje, za koje se nadam da će za ove generacije, ukoliko bude sloge i jednistva biti ispunjeno , ako ne, ostavimo bar dobre temelje potomcima.
Nikola Šušnjara
