Političke stranke i mediji u Srbiji već 25 godina zajednički rade na velikosrpskom projektu

0
1205

vučićććU Srbiji je registrirano mnoštvo političkih stranaka, nevladinih organizacija, te skupina za politički pritisak. Nitko ne zna točan broj svih političkih udruga, unatoč činjenici da je zakonodavac u Srbiji tijekom niza godina mijenjao kriterije za osnutak političkih stranaka i te uvjete činio rigoroznijim za stvaranje novih. Ipak, zajednički imenitelj svim osnovanim političkim strankama od 1990. godine do danas je opće prihvaćeni jedinstveni politički program stranaka u Srbiji koji se temelji na pokušaju realizacije ideje velikosrpstva i Garašaninovog “Načertanija” iz 1844. godine. Premda su Srbi doživjeli teške vojne poraze devedesetih godina kada su vodili seriju osvajačkih ratova na teritoriju bivše Jugoslavije, to ih očito nije otrijeznilo i privelo realnijem i normalnijem poimanju svijeta i vlastitog okruženja. I dalje im u glavama struje iste ideje kao i prije četvrt stoljeća, a to se ogleda kroz svakodnevne izjave srbijanskih političara, kako na vlasti, tako i u oporbi. Važno mjesto u tom mehanizmu zauzimaju i mediji koji su gotovo u cijelosti pod paskom vladajuće SNS koalicije koju oličavaju predsjednik države i predsjednik Vlade Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić. Smisao postojanja nevjerojatno velikog broja stranaka i isto tako ogromnog broja medija u Srbiji je jasan i politički instrumentaliziran. Još 1990. godine u osvit osvajačkih ratova Srbije, ratni zločinac i srbijanski fašista Slobodan Milošević je preko SDB Srbije, kao sigurnosne službe koja je u Srbiji stalno i paradržavna politička sila, formirao državnim dekretom niz stranaka koje će mu poslužiti i na unutarnjem i na vanjskom planu. U zemlji je u vrhovima svih važnijih stranaka instalirao svoje ljude koji su mu neprestano referirali o aktivnostima lidera stranaka, dostavljali mu obavijesti o njihovim nakanama i time ih u startu sprječavali da se ozbiljnije suprotstave Miloševiću. Krtice su svoj posao vrhunski odrađivale u korist Miloševića, a unutar Srbije se stvarao tek privid višestranačja, jer je malo tko znao da Milošević sve stranke drži pod kontrolom i obični srbijanski građani su imali iluziju da će im prave političke promjene donijeti ljudi koji su tek produžena ruka Miloševićevog režima. Ovakva fasada tobožnjeg višestranačja u Srbiji poslužila je u ratno vrijeme Miloševiću kao svojevrsni štit prema SAD-u i Zapadnoj Europi koje je htio zavarati i obmanuti kako, eto, on svojom voljom dopušta u Srbiji registraciju niza stranaka i organizacija koje mogu slobodno delati i govoriti protiv njega i njegove vladavine, a da za to ne snose nikakve posljedice. Tako se jedan tipični balkanski tiranin, nalik srednjovjekovnom despotu, lažno predstavljao, a Srbi su kao hipnotizirana gomila u svemu tome uživali i ludo vjerovali u ispravnost tako vođene dvolične i licemjerne politike balkanskog zločinca s Dedinja.

Milošević je sve vrijeme svoje vladavine imao apsolutnu kontrolu nad medijima, koji su bili na poslu prikazivanja uljepšane i lakirane stvarnosti Srbije. Stazama Miloševića i njegovih najbližih političkih suradnika iz ratnih devedesetih Vojislava Šešelja i Vuka Draškovića, ide i današnja srbijanska vlast, koju čine učenici spomenutih triju ratnih zločinaca. U današnje doba političke svemoći sadašnjeg diktatora Srbije Aleksandra Vučića, skoro svi pisani i elektronski mediji su u njegovoj službi. Urednici svih iole značajnijih medijskih glasila u Srbiji su za takvo služenje vlasti višestruko nagrađeni. Mjesečno, mnogi od urednika dnevnih listova i TV postaja primaju i zarade na kojima bi im pozavidjeli i politički zastupnici u Skupštini Srbije, pa čak i ministri u srbijanskoj Vladi, te sam premijer ili predsjednik države. Naravno, Vučiću i Nikoliću je nadzor nad uređivačkom politikom medija najvažniji temelj njihovog opstanka na vlasti, te u tome bezrezervno slijede kurs svojihpolitičkih idola pećine Miloševića i Šešelja. Zvuči zapanjujuće, ali glavni i odgovorni urednik i direktor nekad davno oporbene RTV B92 Vedran Matić, na godišnjoj razini obrne i po nekoliko stotina tisuća eura na svom kontu. Glavna urednica režimske “Politike”, najstarijeg dnevnog lista na Balkanu, Ljiljana Smajlović ima mjesečnu plaću od deset tisuća eura. Vlasnik privatne televizije RTV Pink Željko Mitrović, inače kum Aleksandra Vulina, i ne zna za pojam plaće. On kao oprobani i dokazani igrač svih režima u Srbiji, emitira na nizu svojih specijaliziranih TV postaja, pretežito zabavni, filmski i glazbeni program, koji ima za cilj razonodu i opću razbibrigu širokih narodnih masa. Tako Mitrović čini sve da obični narod u Srbiji ne misli ni o čemu životnom, nego da po cijeli dan zuri u TV ekran. Zato je on nezaobilazni igrač svake vlasti u Srbiji i zato uživa carske privilegije i u sadašnjem režimu Nikolića i Vučića. Dnevni bilten Aleksandra Vučića je list “Informer” na čelu sa urednikom Draganom J. Vučićevićem, koji mjesečno inkasira preko deset tisuća eura place. Taj Srbijanac iz Vrnjačke Banje u svojoj karijeri je promijenio nekoliko političkih gospodara, a uvijek je prelijetao iz jedne u drugu političku stranku po nalogu Službe državne sigurnosti. Zato se, po potrebi zadatka koncem devedesetih našao u tadašnjem listu “Demokratija”, te se i učlanio u tadašnju Đinđićevu stranku da bi iznutra špijunirao i dostavljao obavijesti Miloševiću. Istu igru tada je igrao i jedan od urednika tog odavno ugašenog glasila Demokratske stranke Cvijetin Milivojević. I taj je izbjeglica iz Bijeljine postao čak i čelnim čovjekom krovne udruge svih nevladinih organizacija, centra za razvoj neprofitnog sektora, a istodobno je i direktor marketinške agencije “Pragma.” U koju god stranku stupio, Milivojević je, kao i Vučićević, uvijek zadržavao osnovne primjese svoje velikosrpske ideje i to je jedino što suštinski nikad nije mijenjao. U dnevnim listovima “Blic”, “Kurir”,”Naše novine”, “Večernje novosti” i „Danas”, također se u vrhu uređivačkog kolegija nalaze imena ljudi koji su bliski vladajućem režimu, ali i srbijanskim sigurnosnim službama, bez kojih je nezamislivo postojanje kako političkih stranaka, tako i medija u Srbiji.

U “Blicu”, čiji je vlasnik inozemni partner Michael Ringier, uređivačka politika lista nimalo ne odudara od pisanja bilo kod tabloidnog lista u Srbiji. Za neprestano forsiranje priče o napaćenom i sotoniziranom srpskom narodu zaduženi su prvenstveno mlađi novinari i novinarke unutarnje politike Lana Gedošević i Bojana Jelovac, čiji je urednik Nikola Tomić tek nešto stariji od njih. Njihova kolektivna opsesija negativnog pisanja o Hrvatskoj je zbilja nevjerojatna. Udarni ritam i ton takvom pisanju daje Srbijanac iz selendre zvano Kučevo na granici prema Rumunjskoj, a ime mu je Svetomir Marjanović. Srbijanska SDB je ovog bivšeg revnosnog člana JUL-a Mirjane Marković, udovice Slobodana Miloševića, infiltrirala u nominalno prozapadni Blic da situaciju uvijek drži pod kontrolom. Zvanično, on je tek treći čovjek tog lista, a u stvarnosti on je taj koji kreira uređivačku politiku “Blica” koji je iz pera spomenutih novinarki Bojane Jelovac i Lane Gedošević iznimno negativno pisao i o operaciji Oluja i o imenovanju zračne luke u Zagrebu Tuđmanovim imenom, dok je treća članica tog neslavnog trija novinarka Ana Adžić u rubrici “Crna kronika” otvoreno veličala Andriju Draškovića, odbjeglog ubojicu iz splitskog zatvora. Izlišno je dodavati kako je svima pobrojanim jedan od idola i uhićeni ratni zločinac Dragan Vasiljković. Novinari ovog lista trude se da u svojim tekstovima prozovu za nečasne radnje na unutarnjem planu četničkog vojvodu i aktualnoga predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, dok konstantno veličaju lik i nedjelo Aleksandra Vučića. Njegovom političkom putanjom je osobno fascinirana mlada Lana Gedošević koja ga u svojim komentarima uvijek uzdiže u nebesa. O “Kuriru”, dnevnom tabloidu pod paskom ratnog i poratnog profitera Aleksandra Rodića, s pedigreom čovjeka bliskog SPS-u Ivice Dačića, je bespotrebno posebno govoriti. U svojim bombastičnim naslovima na prvoj strani, u stanju su napasti svakoga, osim, naravno njima svetog Aleksandra Vučića. Od prije dvije godine u Beogradu je bivši glavni suradnik Predraga Popovića, Svetomira Marjanovića i Dragana Vučićevića, postao i sam svoj gazda. Riječ je o Antoniju Kovačeviću, nekad višegodišnjem uredniku izdanja kulturnih rubrika u listovima “Nacional”, Gazeta” i “Pravda” kojim je vedrio i oblačio tada nerazdvojni Vučićev ortak Predrag Popović, izbjeglica iz Osijeka koji sad piše serijale Vučićevih političkih skandala, ali to nije radio onda kad je od istog kriminalca Vučića očekivao napredovanje u novinarstvu sve do vrha piramide. Kad je to izostalo, postao je njegovim glavnim kritičarem. Antonije Kovačević je do 2011. godine stolovao i u listu “Alo”, izdanju “Blica”. Odatle je najuren, jer je vlasnik lista Švicarac Michael Ringier doznao da sam Kovačević samoinicijativno piše komentare u korist tadašnje oporbe, Vučićeve i Nikolićeve stranke, a napada one koji ga politički financiraju i faktički izdržavaju, a to je bila DS Borisa Tadića. Tako je Kovačević ugrizao za ruku one koji su ga hranili, poradi interesa onih kojima ga srce vuče. Nije se previše okoristio, jer u usporedbi sa ostalim imenovanim bogatašima iz navedenih medija, on se mjesečno mora zadovoljiti tek sa nekoliko tisuća eura. Toliko su u Vučićevom SNS-u procijenili da vrijede njegove zasluge.

kamen na vučićaU “Večernjim novostima” glavni je Ratko Dmitrović, novinar i ratni huškač iz Miloševićeve i Šešeljeve epohe. I danas dijeli njihova stajališta, o čemu svjedoči i nedavni intervju sa ruskim direktorom instituta za strateška istraživanja u svijetu Leonidom Rešetnjikovim, koji Srbe slatkorječivo uvjerava da granice na Balkanu nisu definitivne, nego privremene, te da budu spremni za nove ratove u kojima će ih podupirati Putinova Rusija. U istom listu sam Putin daje otvorenu potporu najavljenom Dodikovom referendum u srpskom entitetu u Bosni i Hercegovini. Za svoj politički angažman u korist Vučića s kojim je na telefonskoj vezi i po nekoliko puta na dan, Ratko Dmitrović redovito mjesečno na svome saldu ubire točno sedam tisuća eura. Slično financijski prolaze i direktor nekad oporbenog i građanskog “Danasa”, vječito pijani Dušan Mitrović, te urednik noćnog izdanja toga lista, Šešeljev prijatelj još iz zajedničkih vojničkih dana, Užičanin Božidar Andrejić. Njih dvojica mjesečno imaju cifru od po pet tisuća eura na svome kontu. Glavna urednica nekad nezavisnog gradskog TV Studio B Ivana Vučićević za mjesec dana mora se zadovoljiti “samo” sa tri tisuće eura plaće, što je u usporedbi sa njezinim kolegama i kolegicama iz drugih redakcija, doista sitniš. Direktor državne RTS Dragan Bujošević ima petnaest tisuća eura mjesečno, a na tu funkciju je postavljen nedavno, naravno političkim ukazom iz vrha SNS-a Aleksandra Vučića. Javni natječaj bio je samo puka formalnost, a pobjednik utrke je bio poznat i prije starta. Nepotrebno je naglašavati kako novinari i honorarni suradnici svih navedenih srbijanskih medija grcaju u neimaštini i jedva sastavljaju kraj s krajem. Ponegdje, kao u Večernjim Novostima Ratka Dmitrovića, ili “Politici” Ljiljane Smajlović, snahe zločinca Radovana Karadžića, zarade i honorari stižu i sa dva do tri mjeseca zakašnjenja i to u rasponu od 250 – 400 eura, što su smiješne brojke u komparaciji sa onim koje imaju svi spomenuti urednici pisanih i elektronskih medija u Srbiji.

VULINKao što mediji imaju svoju specijalnu misiju širenja i održavanja velikosrpske histerije u srbijanskom društvu, isti takav cilj pred sobom su postavile i političke stranke. Sve one bile su od osnutka ujedinjene u težnji stvaranja Velike Srbije i skoro sve njih, kako to danas priznaju i neki poznati srbijanski političari, osnivala je Državna sigurnost Srbije. To je bio i slučaj sa Šešeljevom SRS, jer je on prvi radio kao doušnik za SDB Srbije, što je davno obznanio i bivši gradonačelnik Beograda Nebojša Čović, u vrijeme davanje takvog priznanja kadar SPS-a Slobodana Miloševića. Za SDB su radili i Nikolić i Vučić kao članovi i visoki dužnosnici SRS-a. I unutar DS-a SDB Srbije je imao niz svojih igrača, a glavni je bio Vojislav Koštunica. On je skupa sa Dragoljubom Mićunovićem, po nalogu Miloševića u kasnu jesen 1991. putovao u London na pregovore sa lordom Owenom i lordom Carringtonom samo s jednim ciljem: da zajedničkim snagama kao Miloševićevi emisari, pokušaju od Engleza isposlovati priznanje srbijanskih vojnih osvajanja na istoku Slavonije. U tome nisu uspjeli, dapače, dobili su upozorenje od dvojice lordova da bi Srbija mogla biti bombardirana od strane NATO alijanse, nastavi li daljnju agresiju u pravcu Osijeka i Vinkovaca. Ovaj detalj Mićunovićeve i Koštuničine aktivnosti, po naredbi Miloševića, govori da je između svih srbijanskih stranaka uvijek postojala jedinstvena sprega usmjerena ka cilju ostvarenja velikosrpskog plana. I Koštunica koji zvanično nije sudjelovao u ratu, sa Mićunovićem je ovakvim postupkom pokušao dati veliki obol sveopćoj srpskoj stvari. Kad su kolone tenkova JNA autoputom jurile prema Vukovaru, taj isti Koštunica je iz prikrajka razularene i razuzdane rulje, mahao vojnicima i sa svojom suprugom im je bacao paketiće cigareta i cvijeća na kabine tenkova. Mićunović je u TV emisijama veličao zloglasnog ubojicu generala Ratka Mladića, a državnoj sigurnosti je tajno dostavljao imena potpisanih peticionara iz Beograda koji se imenom i prezimenom i mjestom boravka zalažu za smjenu Miloševića sa vlasti ratne 1992. godine. Cijelu akciju je sprovela po zapovijedi režima Mićunovićeva DS, da bi popise namamljenih i izigranih ljudi dostavila Miloševićevim službama sigurnosti, a u Skupštini Srbije je nastavila da izigrava oporbu. U stvarnosti je očito bila i ostala samo tzv. “majmunska” stranka za uveseljavanje naroda. Istu funkciju je imala i Draškovićeva SPO. Iz nje se, kao i iz DS Mićunovića i Đinđića, iznjedrio niz novih stranaka, a sve one su nastale pod skutima SDB. Postoji veliki broj ljudi koji su, poput Milana St. Protića i Milana Božića, dvojice potomaka prijeratnih srbijanskih političara iz razdoblja između dva svjetska rata, mijenjali i po nekoliko puta stranačko ruho, ali su uvijek imali isti zadatak, a to je pokušaj obmane i dovođenja u zabludu zapada da u Srbiji postoji čitav niz raznorodnih stranaka različitih političkih mišljenja. Srbima se ova dječja igra vratila kao bumerang. Kao i obično, na koncu su nadmudrili sami sebe, jer je svijet otkrio bit njihovog umjetnog višestranačja, koje je imalo karakter običnog fikusa koji treba kao ukras da zasjeni i opčini svjetske moćnike. Vjerovali su da će svijet nasjesti na tu igru i da neće prozreti kako lideri svih stranaka u Srbiji, kao i teledirigirani mediji pod njihovom paskom imaju samo jednu ideju, a to je ona velikosrpska. Prevarili su se u računici, kao i uvijek. Plan je bio proziran i danas svijet iskreno ne vjeruje nijednoj političkoj opciji iz Srbije jer su se sve iskompromitirale tijekom niza godina, bilo na vlasti, bilo u oporbi. Srbija kao zemlja još nije politički zrela da bi mogla pronaći neki novi i bolji politički put i dakako nove lidere nekih novih stranaka koji neće imati nikakvih dodirnih točaka sa dosadašnjim namještaljkama.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda