Srbi se u sportu ne znaju nositi s pobjedom, kao ni u ratu s porazom

0
1135

Jednu sportsku pobjedu u finalu SP u vaterpolu Srbi su obilježili na samo njima svojstven način, nekulturno, primitivno i bahato. Kao što nisu imali dostojanstva i časti prigodom hrvatskog vojnog mimohoda u čast hrvatske vojnoredarstvene i oslobodilačke akcije Oluja, tako su još jednom demonstrirali da se ne znaju ponašati ni kad im pođe za rukom da pobjede Hrvatsku u sportu čija pravila nisu niti poznavali dok ih davno šezdesetih godina prošlog stoljeća upravo Hrvati u ondašnjoj zemlji nisu naučili pravilima te igre u vodi. Srpski tradicionalni način zahvale Hrvatima što poučiše Srbe tajnama vaterpola ponovno je došao do punoga izraza.

srbija-vaterpolo-658x438Značenje izreke: “U pobjedi i u dobru se ne uznesi i ne uzvisi, a u porazu i u zlu se ne podcijeni i ne ponizi”, opetovano su na djelu pokazali hrvatski sportaši. Izbornik hrvatske vaterpolo vrste Ivica Tucak sportski je i viteški čestitao Srbima na pobjedi. Srbija je imala inspiraciju, a Hrvatska nije imala svoj dan i epilog je poznat. Ali, nikome u Hrvatskoj ne pada na pamet da likuje nad, recimo, desetinama pobjeda mnogih hrvatskih vaterpolo klubova nad srpskim klubovima u regionalnoj Jadranskoj ligi, u natjecanju gdje već nekoliko godina promatramo uvjerljivu dominaciju hrvatskih klubova Primorja i Juga nad svim ostalim sudionicima. Tu je iz drugoga plana i zagrebačka Mladost da potvrdi premoć hrvatskog klupskog vaterpola nad srpskim i crnogorskim momčadima. O tome, naravno, bez imalo euforije i pompe pišu i hrvatski mediji. Da Hrvati hoće slijediti primjer besprizornog i posve neartikuliranog ponašanja Srba u proslavi svih trijumfa hrvatskih vaterpolista nad srpskim, tome nizu ne bi bilo kraja. Ali, hrvatski katolički narod nije odgojen na mržnji prema drugoj naciji i ljubav prema svome ne dokazuje gestama mržnje prema drugome. U tome je srž razlike mentalnog sklopa Hrvata i Srba. Dok Srbi u svome nekontroliranom izljevu emocija uvijek imaju potrebu izjavama vrijeđati suparnika jer time misle da uzdižu sebe, dotle Hrvati i u pobjedi i u porazu imaju stav časnog, dostojanstvenog i ponosnog držanja. Zato Srbi svaku svoju sportsku pobjedu, bilo nad Hrvatima ili nekim drugim rivalom, doživljavaju i opisuju kao “produžetak rata drugim sredstvima”. U svrhu pojašnjenja i tumačenja ovih srpskih poremećenih misli u srbijanskoj javnosti tada se oglašava  i veliki “Srbin” po službenoj dužnosti Miroslav Lazanski i autorstvo produžetka rata drugim sredstvima ne zaboravlja adresirati na tvorca te sintagme Klauzevića, uz neizbježni dodatak kako je to u sportskom kontekstu legitimna i poželjna stvar. Kad tako razmišlja kripto Srbin, izvorno inače poljskog podrijetla (što pred Srbima taji) Lazanski, istog trena se sjetimo nedavne dobronamjerne poruke Srbima hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Nema ni nekoliko dana otkako je Kolinda poručila Srbima kako Hrvatska ne mrzi Srbiju i kako bi za dobrobit svih Srbija trebala prestati sa sijanjem novog sjemena zla, jer se, kako i predsjednica Hrvatske ispravno veli, ne odriče mitova, laži i obmana.

I u razmaku od samo nekoliko dana, od proslave dvadesete obljetnice hrvatske veličanstvene Oluje, pa sve do nedjeljne utakmice u ruskom Kazanju, vidimo na sve hrvatske mirne i ljudske pozive na dobru volju, samo sramne i arogantne reakcije srpske strane. Srbi su kronično opterećeni Hrvatima i vlastite frustracije uslijed povijesnog vojnog poraza na bojnom polju od Hrvata, pokušavaju nadomjestiti rafalnim uvredama i svakakvim kvalifikacijama i diskvalifikacijama Hrvatske i Hrvata. To su potezi očajnika i bezumnika, koji u pomanjkanju svoga samopouzdanja,kao nezreli i nedorasli ljudi, nalaze zadovoljenje svoje povrijeđene sujete u verbalnim atentatima. Time se Srbi pokušavaju osloboditi viška negativne akumulirane energije jer se na drugi način ne mogu objasniti njihova nerazumna i divljačka reagiranja poslije jedne sportske pobjede. Njihov bijes pojačava spoznaja da Hrvatska nije poraz shvatila kao smak svijeta, što bi, sukladno svojoj maniri, dakako učinili Srbi da je u konačnici bio obratan rezultat u korist Hrvatske. To ih, tako obuzete mržnjom prema Hrvatskoj, samo dodatno izluđuje i tako si razdraženi  Srbi daju oduška svojim divljim porivima, što im čini privid olakšanja od svakodnevnih ekonomskih problema. Od toga se živi, a dušu neće moći nahraniti sveopćim narodnim delirijem čak ni do slijedećeg ljetnog dana do podne.

Znakovito je da u totalnoj histeriji, izazvanoj naslovom svjetskog prvaka u vaterpolu, prednjači sportaš koji je vlastitom karijerom bio vezan za hrvatski vaterpolo. U pitanju je Igor Milanović, dugo godina vaterpolist beogradskog Partizana, koji je svoje zvjezdane trenutke klupske vaterpolo slave realizirao tek prelaskom u zagrebačku Mladost sa kojom je dvaput zaredom 1990. i 1991. došao do titule prvaka Europe. Godinama je pričao po Beogradu da mu za vrijeme dvogodišnjeg boravka u Zagrebu ništa nije nedostajalo, te da nije osjetio nikakvu ugrozu s hrvatske strane zato što je u Zagreb došao kao Srbin iz Beograda, tek dvije godine pred početak rata. Za vrijeme agresije Srbije na Hrvatsku samo se prekrio tajanstvenom i kukavičkom šutnjom, ne želeći prozboriti ni riječ obrane grada, države i naroda koji mu je omogućio da se kao sportaš u potpunosti ostvari i na klupskom europskom planu, što nije uspio u Partizanu. Sada je skinuo masku s lica današnjom ružnom i bezobraznom izjavom o vaterpolo selekciji Hrvatske, ali ujedno i o hrvatskoj državi i o hrvatskom narodu. Tako u intervjuu za beogradski Kurir prezimenjak hrvatskog premijera bivši vaterpolist Igor Milanović sve Hrvate naziva “kompleksašima” uz još seriju kleveta i laži na račun Hrvata i Hrvatske. Da ovaj slučaj ne bude iznimka, potrudio se u intervjuu za isti list još jedan bivši vaterpolist Jugoslav Vasović. Mlađi brat Ante Vasovića, čovjeka koji je, za razliku od kotorskog Hrvata i sadašnjeg čelnika krovne udruge Hrvata u Boki Kotorskoj Mirka Vičevića, zaigrao za Hrvatsku već na prvom EP u vaterpolu na kojem je Hrvatska zaigrala 1993. u Shefieldu, samo se pridružio serijskim objedama na adresu Hrvatske, a posebice je istaknuo kako mu je “drago kad Srbija pobijedi Hrvatsku baš u prvoj polovici kolovoza u danima nakon Oluje.” Ovako duboko podijeljenoj i rascijepljenoj osobi možda ima pomoći samo iz medicinskog kuta gledišta. Nije njemu lako. Jugoslav nosi ime bankrotirane države, za čiji su slom jedini pravi krivci upravo oni kojima se besprizorno dodvorava, ne bi li bio i većim Srbinom od pravog Srbina. Što bi mu na sve to rekao njegov rođeni brat koji je branio boje Hrvatske u njezinim danima najveće kušnje i prvih promocija na svjetskoj sportskoj razini?

Da je srpska uobičajena teorija zavjere kolektivna i nacionalno obilježje u Srba, potvrđuju i riječi izbornika Srbije Dejana Savića. I u trenucima pobjede i sportske slave, spomenuti Srbin se ne zna ophoditi kao civiliziran čovjek, već odmah izjavljuje srbijanskim tiskovinama kako će “sad početi da djeluju razne vaterpolo kuhinje protiv Srbije u vrhu svjetskog vaterpola da bi svim sredstvima skinuli Srbe sa trona!?” Da nije tužno, bilo bi smiješno, ali je još jedan u nizu pokazatelja nezrelosti Srba kao nacije koja nije sposobna dostojno i civilizirano proslaviti jednu sportsku pobjedu. Dapače, opterećeni i isfrustrirani Srbi u svojoj ksenofobiji i sad zazivaju neke urote, koje se samo u njihovim glavama motaju i pletu protiv njih. To se zove manija proganjanja, a osobito je izražena kod pomahnitalog velikosrbina i ex reprezentativca Danila Ikodinovića koji se o Hrvatskoj izrazio još i vulgarno prostački, u skladu s karakterom jednog psihički poremećenog čovjeka koji je 2008. izazvao prometnu nesreću na auto-cesti od Novog Sada prema Beogradu. Jedva je ostao živ, ruka mu je od posljedica frontalnog sudara, ostala zauvijek ukočena, a kao što vidimo po najnovijoj izjavi o Hrvatskoj i mozak mu je trajno oštećen.

Ništa bolje od stanovitog Igora Milanovića i plejade bivših srpskih vaterpolista o Hrvatskoj i Hrvatima ne misle i ne govore i drugi srbijanski sportaši kojima je Hrvatska omogućila sportsku i ljudsku afirmaciju, primjerice bivši rukometni vratar Zagreba Goran Stojanović, zvani Beli, a pogotovo odbojkaški ex reprezentativac Vladimir – Vanja Grbić. O njemu je odbojkaški klub Mladost vodio posebnu skrb, jer je imao i naknadno otkrivenu srčanu manu, te se sportom bavio i na vlastitu odgovornost, ali i kluba Mladosti i brojnih momčadi za koje je poslije nastupao, kao i za državni tim Srbije. I on je jedan od najaktivnijih i najžešće antihrvatski nastrojenih Srba u Srbiji, a zagrebačka Mladost je najzaslužnija što mu je dopustila, riskirajući i njegov život, da čovjek sa srčanom manom nastavi igrati odbojku. Niti od Vladimira Grbića, koga je hrvatski akademski športski klub Mladost Zagreb doživotno zadužio, nikad se nije mogla čuti niti jedna riječ zahvale klubu Mladosti, gradu Zagrebu ili isprika državi Hrvatskoj za sva zla koja su njegovi sunarodnjaci i politički istomišljenici nanijeli toj istoj Hrvatskoj. Sve ove reakcije Srba na ukazano gostoprimstvo Hrvata i dobrodušnost, recimo prema Grbiću, Stojanoviću i Milanoviću, mogu se prokomentirati samo kratkom poslovicom: “Hrani psa da te ugrize”.

Srbi su svjesni da je njihova reprezentativna vaterpolo dominacija samo optička varka, te isti oni koji neumjesno i primitivno omalovažavaju i podcjenjuju Hrvatsku, tom vlaško-srpskom prepotencijom najviše tješe sami sebe. Spomenuti Jugoslav Vasović, skupa sa bivšim vratarom Nikolom Kuljačom i još nekolicinom negdašnjih vaterpolo asova Srbije, očitovao se pravim TV vapajem pred kamerama TV B92, govoreći kako je trofejni srpski vaterpolo džin na staklenim nogama, koji je financijski na izdisaju. Klubovi Partizan i Crvena zvezda su u financijskom kolapsu i pred gašenjem jer nemaju osnovnih sredstava za rad. Brojni sportaši podmlatka, kao i seniori treniraju u katastrofalnim uvjetima u hladim bazenima, nemaju niti potrebnih termina za održavanje treninga u plivalištima, a država ih je odbacila kao krpu i ne želi poduprijeti sport čijim uspjesima se Srbi diče. Tako žestoki antihrvat Jugoslav Vasović i njemu slični, suočeni s istinom da je ovaj nedjeljni trijumf Srbije možda i labuđi pjev srpskog vaterpola, koji kronično nema novaca, poziva sa svojim istomišljenicima na osnutak posebnoga fonda za budući razvoj vaterpolo sporta u Srbiji. Malo je vjerojatno da će apeli ovog novopečenog velikosrbina Jugoslava Vasovića, kao i Nikole Kuljače ili Mađara iz Bečeja, još uvijek aktivnog vratara Denisa Šefika, biti uslišani. U Srbiji su registrirana samo 42 vaterpolo kluba, što je smiješno mala brojka u usporedbi sa brojem klubova u Hrvatskoj, kao i u ostalim razvijem vaterpolo zemljama poput Mađarske, Italije, Španjolske ili čak i Grčke. Stoga je ova trenutačna slika nadmoći srpskoga vaterpola samo optička varka, jer taj sport dugoročno gledano, u Srbiji nema nikakve perspektive i što je najbitnije, nikakvog znaka potpore iz političkih struktura koje o svemu odlučuju. Tako se može očekivati da još samo ova generacija Srba bude na najvišem natjecateljskom stupnju a onda slijedi neumitni pad kvalitete srpskog vaterpola i početak kraja rođenih hvalisavaca. To je u zemlji u kojoj veliki broj ljudi uopće ne zna ni plivati, jednostavno, neminovnost. U svome današnjem transu i poznatoj neobuzdanosti i nekultiviranosti, Srbi zaboravljaju da su u vaterpolu upravo oni sami bili i ostali samo najbolji učenici i polaznici kursa hrvatske vaterpolo škole. Hrvati su Srbima bili vaterpolo učitelji. Najtrofejniji srpski vaterpolo klub Partizan slavom su ovjenčali brojni hrvatski igrači i treneri. Tako su njegovim redovima prodefilirali u ulozi vaterpolo trenera, pioniri vaterpola u Srba, od kojih je najglasovitiji stručnjak, neprijeporno Kotoranin Vlaho Orlić. On se samo stjecajem životnih okolnosti našao u Beogradu, pošto je prije toga suspendiran zbog jednog incidenta u dubrovačkome Jugu. On je Partizana iz druge lige doveo do prve, kao i do brojnih domaćih i europskih naslova prvaka. Do njegove pojave u ulozi trenera kao i do pojave generacije Ratka Rudića i Siniše Belamarića u bazenu, Srbi praktički nisu znali ni osnovna pravila vaterpola. Nezahvalni Srbi zaboravljaju i činjenice da su i prije Vlaha Orlića, dvojica Hrvata Božo Grkinić i Boris Čukvas trenirali Partizan, a od hrvatskih trenera vrijedi spomenuti još i imena Dušana Antunovića i Siniše Belamarića, koji je skupa s Rudićem, sedamdesetih godina bio tandem dvojice najboljih igrača Partizana. Samo zahvaljujući njima dvojici, Partizan je tada osvajao naslove u Jugoslaviji i u Europi.

Dug je niz hrvatskih igrača koji su obilježili povijest vaterpolo kluba Partizan. Možemo samo nabrojati imena onih najznačajnijih među koje spadaju: Božo Grkinić, Vladimir Polić, Martin Gabričević, Andrija Banović, Boris Škanata, Bruno Cvitan, Ivo Stela, Dragan Andrić, Dušan Antunović, Boris Čukvas, Siniša Belamarić, Anto Vasović, Jugoslav Vasović, Pero Simatović (otac zloglasnog Franka Simatovića – Frenkija, poslije igračke karijere i dužnosnik u VK Partizan), Stjepo Duvnjak, Krunoslav Subotić, Vlaho Orlić, Marinko Roje, Ratko Rudić, Ivo Orlić, Vitomir Padovan, Vanja Udovičić (po rođenju Franjo, koji je 1997. pod pritiskom promijenio ime u Vanja pošto su ga kao imenjaka Franje Tuđmana u školi maltretirali i provocirali vršnjaci), Aleksandar Šoštar, Boris Županović i Milan Tičić. I u Crvenoj zvezdi su igrali beogradski Hrvati poput Viktora Jelenića i aktualnog kapetana reprezentativne vrste Filipa Filipovića.

Zanimljivo je da su najučinkovitiji igrači tijekom niza godina u srpskom vaterpolu bili ili Crnogorci ili Hrvati. Tako su nekad nositelji igre Srbije bili beogradski Crnogorac Aleksandar Šapić i Crnogorac iz Rijeke Vladimir Vujasinović, a kasnije su najistaknutiji igrači postali beogradski Hrvati Vanja (Franjo) Udovičić i Filip Filipović. Neovisno o činjenici što su zbog jakih pritisaka poslovično netolerantne srbijanske sredine oni bili prisiljeni zanijekati svoje podrijetlo da bi mogli uopće ostati i opstati u Srbiji, ostaje nepobitno da srpski vaterpolo na krilima nose upravo nesrbi i da bez pomoći igrača nesrpske nacionalnosti Srbi ne bi mogli zamisliti svoje vaterpolo pobjede. U tom svjetlu je potpuno nebitno što Srbi ističu da se kapetan njihove momčadi Filip Filipović čak i vjenčao u pravoslavnoj crkvi, ukoliko znamo za podatak koji Srbi vješto i mudro kriju od očiju i ušiju svijeta, a to je da u Beogradu po crkvenim podacima živi 152 852 Hrvata, nešto malo manje nego Srba u čitavoj Hrvatskoj. Ali, od tog broja Hrvata, samo se nešto vise od 10 500 ljudi na uvijek lažiranom i krivotvorenom popisu pučanstva deklarira Hrvatima. Nasuprot tome, u Hrvatskoj se svaki Srbin slobodno može izjasniti Srbinom. Malo rečeno, ali pametnome dosta. Hrvatski vaterpolo ima sve uvjete za perspektivu i budućnost u svjetskom vrhu, a i sami Srbi konstatiraju da budućnost srpskog vaterpola visi o koncu jer država ne želi investirati u taj sport. I tako su im svi ovi borbeni pokliči poslije jedne dobivene bitke kao u albumu nekadašnje beogradske glazbene grupe “Idoli” pod naslovom “Odbrana i poslednji dani.” Srpska se vaterpolo kruna počela kruniti i prije nego što su je prigrlili, a raduju se ovoliko razulareno jer su i sami svjesni da se neće još mnogo godina veseliti pobjedama u vaterpolu. To i sami priznaju.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda