Veliki doprinos Hrvata islamske vjere hrvatskoj književnosti

0
1167

Znameniti bosanski književnik Meša Selimović, slikovito i nadahnuto kroz stihove izražava pripadnost bosanskih muslimana hrvatskom narodu. U vrijeme buđenja hrvatske nacionalne svijesti muslimana i Selimović time daje svojevrstan obol. Premda su ga desetljećima Srbi , kao i mnoge druge ljude nesrpskog korijena smišljeno i sračunato svojatali, on se svojim književnim opusom i napose odanošću hrvatskoj nacionalnoj ideji, upravo posve suprotno deklarirao od onoga što su mu pripisivali Srbi. Uostalom, to je najbolje iskazao sljedećim stihovima:


mesaselimovic“A zlatno doći će doba kad će hrvatske svijesti,

a našem ognjištu opet zabuktat žarki plam,

I ti ćeš s hrvatstva dragog teške okove stresti,

A složna braća tebi zidat će veleban hram.”

O mitskoj i poetskoj predodžbi derviške Bosne, Selimović piše u djelu “Derviš i smrt” i riječima jednog od junaka romana ilustrira stanje nacionalnog duha bosanskih muslimana svoga vremena: ” Što smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim povijest nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali, nismo postali nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećajem stida zbog porijekla i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unatrag, a nemamo kud da gledamo unaprijed. Zašto zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja? Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje.”

Tako veli literarni junak Mehmeda – Meše Selimovića. Ovaj opis stanja svijesti i duha muslimana Selimovićevog vremena kao pod indigom preslikava i današnje lutanje bosanskih muslimana. Kao da je vrijeme za tren zaustavljeno, a bosanski muslimani ostali zarobljeni na raskrižju dva smjera, jednoga što vodi putem i drugoga što navodi na stranputicu. Nema značajnijeg pomaka u razmišljanju današnjih muslimanskih naraštaja u odnosu na vrijeme koje Selimović dočarava kroz ispovijest spomenutoga naratora romana. Bez ikakvog prijepora, jedinstvo književnosti Hrvata katoličke i islamske vjere temelji se na barem pet glavnih značajki. To su hrvatsko nacionalno opredjeljenje, teritorijalna pripadnost, isti kriterij jezika i pisma, isti krug kulturnog stvaranja i pripadnost istom iskonskom korijenu nacije i religije, što se tijekom stoljeća preko bogumilstva i na druge načine transformirala iz katoličanstva u islam. Ovaj proces preoblikovanja izvorne katoličke kulturne baštine Bosne u islamsku tradiciju i miješanja utjecaja kultura Istoka i Zapada na tlu Bosne, odigrao se nakon prodora Osmanlija u hrvatske krajeve i njihovog zauzimanja Bosne i Hercegovine. Tada i dolazi do simbioze i jedinstvenoga ukrštanja zapadne i istočnjačke kulturne tradicije i običaja u Bosni i Hercegovini. To se, kao rijetko gdje, ogleda i kroz isprepletenu književnost, u kojoj se prelamaju utjecaji katoličkog i islamskog svijeta na bosanskohercegovačkom prostoru.

Prvi doprinosi književnika islamske vjere u hrvatskoj književnosti javljaju se u Bosni i Hercegovini na štokavici i uglavnom na ikavici, te na pismu arabici. Ta se književna djela ubrajaju u takozvanu hrvatsku aljamiado književnost ( što označava pisanje arapskim pismom na nearapskom jeziku, kao što je slučaj i sa Maurima u Španjolskoj, Turcima, Irancima i Kurdima, a u južnoslavenskim zemljama pod turskom vlašću bilo je književnih djela na narodnom slavenskom jeziku pisanih i prilagođenih arapskim pismom zvanim aljamiado). Radi se pretežito o vjerskim i pobožnim pjesmama ilahijama, zatim poučno moralističkim pjesmama kasidama, te pjesmama pritužbenog karaktera, domoljubnim pjesmama i ljubavnim stihovima. Već oko 1588. – 89. godine javlja se pisac, potpisan kao Mehmed, sa svojom “Hrvatskom pjesmom” ( Chirvat Turkisi ), zatim u XVII stoljeću pisac pritužbi Hadži Jusuf Livnjak, onda leksikograf Muhamed Hevaji Uskufi ( hrvatsko – turski rječnik ), pjesnik Hasan Kaimija Zrinović koji je napisao i poznatu domoljubnu, protumletačku pjesmu (…”Nemojte se kladiti, a Hrvate paliti, zato ćete platiti, kad vam ode Kandija”…). Iz XVIII stoljeća osobito je poznat “Duvanjski arzulah”( arzulah označava molbu, predstavku ), a kao književni stvaratelji ističu se Muhamed Velihihodžić, Mustafa Bašeskija, najcjenjeniji autor pobožnih pjesama, Ahmed Karahodža, autor pjesme “Bošnjakuša”, Hasan Mostarac, Mustafa Ejubović, Mahmud Mostarac, Nerkezi, alijas Muhamed Sarajlija i mnogi drugi.

U XIX stoljeću osobito se ističu pisci islamske vjere pod snažnim utjecajem pučke poezije. To su Seid Vehab Ilhamija, Umihana Čuvidina, prva poznata pjesnikinja muslimanka, autorica pjesme “Sarajlije idu na vojsku protiv Srbije,” zatim Mustafa Firakija, autor opširnog arzulaha, Abdurahman Sirija, Feizo Travničanin, Hasan Travničanin, Jusug beg Čengić, Abdul Kerim Tefterdarija, Omer Humo, osobito poznat kao promicatelj hrvatskih djela pisanih arabicom, zatim Salih Gašević, Hamza Puzić i ostali. Usporedo s hrvatskom aljamiado književnošću javljaju se i pisci islamske religije na orijentalnim jezicima i to turskom, arapskom i perzijskom. Izdvojenu skupinu tvore pisci koji upotrebljavaju latinicu i ubrajaju se u takozvane hrvatske islamiste. Među takvima se u XVI stoljeću ističu Mustafa paša Skenderpašić Jurišević, ujedno i zet sultana Selima Prvog, zatim Hasan Čafi Turhanović – Pruščak, Ibrahim beg Alajbegović, Ali Dedo, te Arif beg Rizvanović, poznat i pod pseudonimom Hikmet, a glasovit je kao pravnik, mistički filozof i autor povijesnih tema. Među hrvatskim islamistima tijekom XVIII stoljeća osobito se ističu Muhamed Jusufović, inače autor arapske sintakse na turskom, Mustafa Bošnjak, nekad i uz pseudonim Ledunni, Ahmed Mostarac, izvrsni poznavatelj islamskog prava, a iz razdoblja prije austrijskog zauzeća Bosne 1878. godine valja spomenuti Muhameda Šaćira Kurtčehaića, urednika službenih novina “Bosna,”, te vlasnika i urednika časopisa “Gjulseni Saraj,” i pjesnikinju Habibu, kći Ali paše Rizvanbegovića. Ovom književnom opusu pripadaju i muslimanske pučke epske pjesme nastale na području takozvane Turske Hrvatske na prostoru između Une i Vrbasa. Junaci tih pjesama su Đerđelez Alija, Mustaj Beglički iz Udbine, braća Mujo i Halil Hrnjica iz Kladuše, Budalina Tale… Pod pučku poeziju spadaju i mnogobrojne lirske pjesme, balade i romanse, kojih muslimani i katolici imaju daleko više u književnosti nego, primjerice Srbi. Najglasovitija muslimanska balada zasigurno jest “Hasanaginica,” koja je prevedena ili obrađena na nekoliko svjetskih jezika. Ljepotom te balade bili su zadivljeni Goethe, Merimee, Byron, Puškin, Ljermontov, Grimm i drugi književnici svjetskog glasa. Osjećajnost hrvatskih muslimana našla je svoj najpotpuniji umjetnički izraz i u sevdalinki, ljubavnoj pjesmi punoj čežnje i lirske istančanosti.

Doprinos muslimana hrvatskoj književnosti osobito je osnažio nakon zauzeća Bosne i Hercegovine 1878. godine. Među prvim piscima tog naraštaja izdvajaju se Mehmed beg kapetanović Ljubušak, Safvet beg Bašagić, koji se potpisivao i kao Mirza Safet, te Osman Nuri Hadžić koji je u suradnji s katolikom Ivanom Miličevićem pisao romane i pripovijetke pod pseudonimom Osman Aziz. Ti su pisci ponajviše surađivali u literarnom časopisu “Nada,2, kojega je 1885. godine u Sarajevu pokrenuo urednik Silvije Strahimir Kranjčević, a već prvoga svibnja 1900. osnivaju muslimanski obiteljski list “Behar.” Listu su namijenili ulogu prosvjećivanja bosansko – hercegovačkih muslimana, njihove izobrazbe u zapadnjačkom duhu i naposljetku, buđenja hrvatske nacionalne svijesti. Zadaće su im bile više nego teške budući da su pokretači “Behara” nailazili na zid patrijarhalnog odgoja i vjerskog konzervativizma što je zazirao od svih “inovjerskih novotarija.” Među hrvatskim književnim realistima muslimanske provenijencije posebno se ističu već spomenuti Osman Nuri Hadžić ( 1869 – 1937 ), Edhem Mulabdić ( 1862 – 1954 ) i Hamid Šahinović-Ekrem ( 1882 – 1936 ). Prva dvojica su pripovjedači i romanopisci, a treći je pisac drama i komedija. Književnika Safvet bega Bašagića ( 1870 – 1934 ), pjesnika, prevoditelja, književnog istraživača, povjesničara, islamista i političara, mnogi književni kritičari svrstavaju među hrvatske realiste, a pojedini i među pisce hrvatske Moderne. Posebno je cijenjen njegov znanstveni rad i mnogi ga povjesničari stoga nazivaju hrvatskim muslimanskim preporoditeljem s ogromnim utjecajem na mlađe naraštaje. U hrvatsku Modernu spada svakako i pjesnik Musa Ćazim Ćatić ( 1878 – 1915 ), koji je na literarnom polju blisko kontaktirao s Matošem, Ujevićem i Galovićem. Ćatićeva je ljubavna lirika divan amalgam bosansko hrvatske književnosti i istočnjačkoga senzibiliteta.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda