Dragutin Dumančić prvenstveno se afirmirao kao izdavač i urednik kuće CERES, osnovane 1992. godine. Po zvanju je agronom, diplomirao je i doktorirao poljoprivredne znasnosti na zagrebačkom Sveučilištu. Od 1967. do 1983. radio je kao ekspert Ujedinjenih naroda (UNDP/FAO) u aridnim područjima svijeta, pretežito u mediteranskim zemljama – od Irana do Maroka. U tom je području snimio mnoge svoje fotografije koje čine neiscrpnu, vrlo malo korištenu kolekciju autorskih snimaka. Dumančić je 1992. u Zagrebu organizirao vrlo zapaženu izložbu fotografija pod naslovom Portreti hrvatskih književnika. Izloženo je 115 portreta hrvatskih suvremenih književnika. Njegove fotografije danas se mogu naći u mnogim knjigama, književnim časopisima i novinama. Osim agronomije i fotografije, Dumančić se intenzivno bavi i prevodilaštvom suvremene poezije i proze, pretežito francuskih autora. Pored toga, piše i objavljuje i vlastitu poeziju i prozu, jednako kao i svoje stručne i znanstvene radove iz agronomije.
Izložbu otvaraju:
– Nevenka Nekić, prof., dopredsjednica HPEU
– Prof. dr. sc. akademik Mislav Ježić, počasni predsjednik HPEU
HRVATSKA PANEUROPSKA UNIJA, Jurišićeva 1a/I
utorak, 15. rujna 2015. u 19 sati
IZLOŽBA OSTAJE OTVORENA DO 15. listopada 2015. (ponedjeljak-petak 9-13 sati)
IZVORI ŽIVOTA
Veliki putnici nose u sebi strast za novim spoznajama. Ona ih vitla kroz četvrtu dimenziju čovjekova postojanja i vodi kroz predjele koje bilježe okom i kamerom – signum zemlje što se otvara istraživačkom nemiru. Svaki pogled suvremenog ostrašćenog urbaniziranog homo sapiensa luta tek otkrivenim neponovljivim prizorima zbilje na tom putu u neizvjesno, u onom smislu grčkog ana basis. Dodiri su odabrani u srazu autorova napora zaumnoga semantizma kao i fascinacijom likovnom poetikom mimesisa. Odnosi ovih komponenti čuvaju u sebi i platonovsku misao, logos, kad se izočnost čovjeka podrazumijevala, ali i osobni otisak vizualnog i duhovnog zračenja svake plohe i živih bića- flore, faune i ljudi. Fascinacija plohama planina, polja išaranih apstraktnim linijama kamenih ograda, sadrže semantiku tišine, nadrealni ambijent, paskalovsku šutnju. Samo je slutnja postojanja života u okamenjenom krajoliku gdje se kubističke formacije brda nalik na piramide, stošce, valjke, položenih poput božanskih skuta, prožimaju nabojem sjete i osame, zakovane, nepokretne. Tematski krugovi na fotografijama su pejzaži dalekih zemalja Afrike, Azije kao i likovi njihovih stanovnika. Portreti što ih je oblikovala muza Klio, njeno tvrdo berbersko crnilo, tuareško modrilo, pješčani tonaliteti, odijevaju lica u tunike, mahrame, kefije i turbane. To je povijesni talog samoće ali i zajedništva koje autor otkriva kao zrelu misao, pripadnost znaku i značenju, osobnom otisku u svojoj ozbiljnoj likovnoj poetici. Svakom scenom otvara se nova duhovna sfera i začudni upit o životu. Tu, često usred neopisive pustoši, i ponajmanji predmet svijetli iz sebe sama, a golo drvo bez lišća poput kadavera pruža tanku sablasnu sjenu. Sve je ispunjeno etičkim i emocionalnim nabojem na gotovo religiozni način u prostoru hoda kroz pustinju svijeta, često posve statično i petrificirano tisućljećima. Kao u prizorima biblijskoga traganja Abrahama za obećanom zemljom.
Likovi na fotografijama postaju i naši preci, smireni u trenu snimanja u imaginarnom predjelu, naslonjeni na kakav kamen ili drvo, uhvaćena dječja lica u tradicionalnoj odjeći- djevojčice bistrih pogleda koji izviruju ispod duboko navučene tkanine, krotke i ponosne, tek lagano naznačenoga zatomljenoga osmijeha; dječaci u slobodnoj odjeći, na tragu suvremenosti kakvim detaljem. U svima naše čuđenje i njihova pomirenost s prošlošću i sadašnjošću. Nevidljivi palimpsesti i tajanstvene fabule predaka zatvorene iza blaženih vizija nevinosti. Likovno se smjenjuju ritmičke plohe svjetla i sjene. U djetetu živi čovjek, u čovjeku nekadašnje dijete. Tuđe i vlastite sudbine, ravnovjesje radosti i boli,uhvaćeni sfragistički otisci, kafkijanski svijet neizbježnosti rođenja u ovom beskraju krajolika tišine i golih hrapavih, pustih nigdina na prvi pogled bez simetrije i reda. A red ipak postoji. Sadržan je u njima, stanovnicima koji nisu civilizacijom i otuđenjem odmakli od majke Geje, sadržan je u davno zaboravljenom pitagorejskom principu da se iskoristi danost bez potrebe košmara, bez suvišnoga, u čvrstoj strukturi tvrde zemlje i visokoga neba. Nebo je polovica života, ona bolja, kad zalaze možebitni snovi koji su postojali iscrtani u oblacima kao drevni petroglifi. Dotle se na zemlji živi u trošnim odajama kakve sklepane nastambe koje samo što se ne raspadnu. Na njihovim čudesno u zraku održavanim doksatima stoje uhvaćeni okom kamere muškarci i žene, kao ispovijest egzistencije čuda. Izba nalik drvarnici, košnici, osigurava intimu i zajedništvo, blizinu ljudskoga bića. Tiha jasnoća, jednostavnost niskoga stolića, nekoliko potrebnih artefakata za tekućinu i tvrdu hranu, a tamo na brdu stoji samac u crnom kaputu, usred tišine i gleda u daljinu. Ovo je nokturno pred zalazak sunca, zemlja postaje modra a vrijeme preplavljuje krajolik, hostijski čisto i sakralno ikonografski. Je li to triumf ili pomirenje, možda transcendencija bijega u tihom pokušaju samotnjaka? Fotograf odabire scenografiju: jednom je to pustinjski ambijent kamena ili pijeska, drugi puta vodena polja zasađene riže u čijim se ogledalima zrcali nebo, sagnute figure žena ili nasmijane, zatečene zadignutih sukanja, crne od sunca i života. Čeka ih koliba nasred ravnice i u nedogled bezdrvno prostranstvo. Sve se ukazuje kao imaginarni crtež, virtualni svijet silno oprečan gomilama zgnječenih nebodera naših megalopolisa. Svako živo biće ima osobitu značenjsku moć, fatum koji mu je izrijekom namijenjen. Konj zaustavljen na gumnu u vršidbi, mula koja kreće na put, deve koje leže i mudro preživaju naslonjene na koljena, ali i čudesno stablo, začudo bujno arhitekturom bogate krošnje kao dar s neba. Kako su neke partikule nalik diljem svijeta: kuće škopom ili šindrom pokrivene kao da smo pred starim krovovima u Hrvatskom zagorju; davno sjećanje na gumno koje je nekad bilo zajedničko središte sela i u našoj prošlosti, kućerci u najčudnovatijim oblicima poput paukova tkanja kukuljice, a njih dvoje uhvaćeni u nepodmitljivo oko kamere stoje u zajedništvu iskona: muž i žena, u tunikama, na nogama im Aronove sandale. Čekaju ih plovidbe pustinjama, rijetko ozelenjelim brdima, mule i magarci, profili mudrih deva, dok iz procjepa na šatoru viri dječje lice. Upravo su na niskom mangalu skuhali svoj obrok, ostavili najstariju kćer da čuva kuću naslonjenu na pusti oronuli zid s kojim je srasla kao stara freska. Starac pozira lica izbrazdana dubokim izohipsama i izobarama, legenda koja samom šutnjom razapinje nestvarno u stvarnom. On je kao misao-suha, gola, škrta, tvrda, žedna. Fascinantno je vedro slavlje koje puk spaja u razigrani furiozni ples mladosti što ga izvode djevojke, jedre nositeljice života koji će se vinuti iz njihovih snažnih tijela uz krikove što ih slutimo na fotografima s temama materinstva. Majke nisu krhotine stvarnosti, one su temelj tih nama egzotičnih i oskudnih melankoličnih prizora gdje se čaša vode pojavljuje kao veliki znak života. Majke stoje na prašnjavom tlu, krila punih mališana koji vire iz zamršenih tkanina, ili se grčevito drže za skute i bistrooki promatraju početak svoje životne dionice na čijem pragu stoji ona- majka. Njen miris i dodir ruke možda će ostati kao najljepša uporišna točka cijeloga života u ovim tvrdim prostorima. Ljepotice-djevojke život će polako pretvarati u starice izboranih lica koje sjede u krugu i promatraju svoje ljepotice unuke kako plešu svoj furiozni ples, svi promatraju, cijelo selo se sjatilo. Jedni su u duši ponosni na taj trenutak opuštanja i slave ljepote i životne radosti, rijetki trenutak slavlja koje spaja prošlost, sadašnjost i budućnost. Zvecka nakit, vitlaju se duge halje, odabiru se nevjeste, buduće majke, budući očevi, u mislima se začinju djeca, sva nada u zemlji gdje caruje suša. Na tim fotografijama koje samo naizgled bilježe efemerije i svakodnevne prizore, sažeta je sva baština, mistični boj zlih i dobrih sila svijeta, ponos i strpljivost, krik i stoicizam, krvavi trud opstanka i oporuka putnika namjernika, svjedočanstvo o gorkim i ponosnim ljudima koje možda najpoetičnije simbolizira nenadmašni prizor: majka sjedi a kraj nje dva izvora života-dijete i vrč vode. Nema većega znaka, nema veće slave i smisla.
Nevenka Nekić, prof.
