Jeste li spremni? Ja sam bio spreman! Spremnim me učinio odgoj i naslijeđena te stečena empatija prema svima u nevolji, i ljudima i životinjama. Naročito me spremnim učinila tragedija sažeta u riječi „Vukovar“, tragedija tijekom koje sam naučio kako svojim ponašanjem i djelovanjem makar malo ublažiti nevolju ljudi istjeranih iz svojih domova, užas izbjeglištva. I sada, desetljeća poslije, upitan od dalekih mi znanaca mogu li se uključiti u traženje kakva jeftinijeg smještaja za četvero nesretnih Sirijaca, odmah sam ih doveo u svoj dom.
I tako su se krajem kolovoza i početkom rujna bračni par u pedesetima, njihova kći u sedmom mjesecu trudnoće i njezin muž našli u jednom purgerskom stanu u centru Zagreba, strahujući pomalo od mojega psa koji je bio uvjeren da mora lajanjem makar upozoriti pridošlice na činjenicu da ulaze u njegov teritorij. S mlađim sam parom razgovarao na engleskom jeziku, koji su sasvim dobro svladali tijekom svog obrazovanja na nekom koledžu u Siriji. A kad bismo zapeli, tada bi se uz pomoć google-prevoditelja sve odmah lako riješilo. Moj bi sugovornik izgovorio riječ na arapskom, a iz mobitela bi se čula ta riječ na hrvatskom, istodobno i napisana na ekranu. Ili: tekst fotografiran mobitelom neka je aplikacija odmah prevela na željeni jezik. Pripadam generaciji koja otvoreno zazire od tehnoloških čudesa današnjice, no to novo me iskustvo sasvim uvjerilo u golemu korist poznavanja i posjedovanja elektroničkih alata. A kad se otkrilo da su zahvaljujući google-kartama i jednom iPhonu moji Sirijci preko šuma, gora i rijeka stigli sve do Zagreba, odlučio sam kupiti najsuvremeniji mobitel i na nekom tečaju upoznati sve dostupne mi aplikacije.
Ono što je najviše trebalo mojim novim prijateljima, baš kao i nekoć Vukovarcima, kućna je atmosfera i sugovornik spreman na slušanje njihovih nevolja. Poslije gotovo dvomjesečne kalvarije koju su prošli, u kojoj je i utapanje u moru ispred grčke obale i prelasci ograda od bodljikave žice, čak i neugodan susret s ljutim jelenom kapitalcem u nekom lovištu kroz koje su morali proći, najviše im je trebalo da netko to sasluša, da istresu makar dio tog užasa iz sebe. I bio sam strpljiv slušač, na njihovu beskrajnu radost. Uz to posebno ih je razveselio pristup mojoj kuhinji u kojoj su mogli pripremiti hranu na svoj način. Uz golemu radost sjeli bi zatim oko mojega velikoga okruglog stola i počeo bi objed. Brzo sam naučio da je čast primiti komad kruha, mesa ili bilo čega drugoga izravno iz ruke nekoga od njih, no nije me to smetalo. Ako bi se netko i zabrinuo, mogu reći ovo: standard pojedine zemlje najbolje se, navodno, očitava kroz mjerenje potrošnje sapuna za pranje i broju ugrađenih srčanih premosnica. O tom broju u Siriji ne znam ništa, no s obzirom na onaj prvi pokazatelj u svojoj sam se kupaonici uvjerio da možemo svi biti sasvim spokojni. A hrana koju bi priredili… Uh! Nisam toliko povrća i voća nikada do sada pojeo u tjedan dana. I nisam ni znao da najobičnije tikvice s paradajzom i desetak vrsta drugog povrća u istom loncu mogu biti tako dobri. A tek slanutak i sve drugo što bih obično samo gledao prolaskom među redovima na placu.
Obojica muškaraca su pušači. No podsjetilo me to na mnoge obitelji koje poznajem – žene su ih uvijek po kratkom postupku napirile pušiti izvan stana! Ne samo jer sam ja nepušač nego i zbog trudne ženice u sobi! I bez pogovora njih bi dvojica izašla sa mnom u šetnju s psom i pritom pušila. Stalno slušam priče o nekakvoj muškoj dominaciji u njihovu društvu, no nisam siguran da sam bilo što od toga uočio tijekom njihova boravka. Mlađi je muškarac svojoj trudnoj ženi uvijek skidao i obuvao tenisice i bio spreman za svaku moguću pomoć, kao što bi obojica muškaraca nosili teret i prtljagu umjesto žena, kuhali i servirali hranu…
Žene nisu bile pokrivenih glava niti su muški tražili prostirke za molitvu. I tu se pokazalo koliko smo slični. Baš kao što ja svoje katoličanstvo ne nosim na dlanu i oko retrovizora u autu, bez obzira na svoj katolički odgoj i povremenu vjersku praksu te čvrsto uvjerenje da Darwin ipak nije bio baš sasvim u pravu, tako i oni svoje muslimanstvo nisu isticali ni nametali ni u jednom trenu niti ih je na bilo koji način smetalo spavati ispod malog raspela koje uz slike mojih pokojnih roditelja visi na zidu sobe. S jednog je od svojih putovanja po istoku moj mi sin donio neko alkoholno piće iz Libanona. Konačno sam imao prigodu otvoriti tu flašu i počastiti svoje goste, kojima je to bio praznik. A uz večeru uvijek bismo se počastili s malo vina ili piva.
Kad su čuli da sam ja glazbenik, upoznali su me sa svojom najboljom pjevačicom Fayrouz koja među ostalim pjeva i obradu teme Mozartove 40. simfonije (skladba se zove Ya Ana Ya Ana). Kao glazbenik spreman sam reći da je razlog odabira baš te teme vjerojatno povećana sekunda unutar njezina toka. Nama nužno zlo, istočnjacima drag interval.
Gledajući ih kako pišu, bio sam zadivljen ne samo grafikom njihova pisma nego i
činjenicom da pišu zdesna ulijevo. Odmah sam pomislio: blago ljevacima u arapskom svijetu! No kad bi moji gosti pisali ili čitali engleski, bilo bi to naravno slijeva udesno. Zapravo, oni s lakoćom mogu i rade nešto što većina Europljana ne može, ili bi im to, u najmanju ruku, bila golema teškoća – čitaju i pišu u oba smjera. A razgovor o osnovnim obilježjima mojega i njihova svijeta gotovo me uvijek posramio. O meni i katoličanstvu znaju mnogo više no ja o istoku i muslimanstvu. Stoga sam sretan da sam tijekom osam dana zajedničkoga života s njima djelimice nadoknadio propušteno i o tome naučio valjda više nego što bih iz svih knjiga zajedno!
Naučio sam da su ti ljudi sasvim slični meni i mojim dragim prijateljima; poželio bih da mi budu prvi susjedi.
Tih je nekoliko dana gotovo cjelodnevnoga druženja sa Sirijcima u potpunosti uklonilo svaku bojazan i odbojnost prema arapskom svijetu, stvorenu u potpunosti na temelju praćenja medija proteklih godina. Budući da je samo loša vijest dobra vijest, a napomena „prizori koji slijede mogli bi vas uznemiriti“ uglavnom služe povećanju gledanosti, tako i mediji očito izvještavajući o događajima u arapskom svijetu iznose samo najgore i najstrašnije i rijetko imamo priliku vidjeti i nešto dobro iz toga svijeta. Tek unazad nekoliko tjedana slike se mijenjaju prikazujući i Arape kao žrtve rata.
Ipak, bojazan da će se među izbjeglicama potajice posvuda udomiti i oni koji siju smrt i užas opravdana je; ta u svakom žitu ima kukolja. Kako razlučiti dobre od loših? To je pitanje svih pitanja koje si postavljam ne samo u odnosu na izbjeglice nego i pred svake izbore. Kako otkriti one među nama koji mi žele zlo i koji će meni i mojoj djeci uzeti budućnost, spriječiti svaki boljitak, zaduživanjem me pretvoriti u roblje, svojom pohlepom potaknuti moje sugrađane da shrvani neimaštinom i nepravdama u očaju podlegnu bolestima, a pojedini i da si sami oduzmu život? One iza čijih se obećanja krije samo želja za njihovim bogaćenjem i vlašću? Kako razotkriti hulje koji se i dalje bogate novcem koji sam poslao za liječenje malene Nore i tolikih drugih… One koji su spremni ozakoniti rečenicu: „Tko je jamio, jamio je“.
Ne znam odgovor, ali me to nipošto neće spriječiti da pomognem i onim izbjeglicama koji su na putu prema Hrvatskoj i svima kojima je pomoć potrebna. Pomozite im i vi koji ste imali strpljenja pročitati ovaj tekst do kraja. Primite ih pod svoj krov, utoplite ih svojim suosjećanjem i osjećat ćete se lijepo baš kao i ja poslije divnog iskustva sa mojim Sirijcima. Ti su, na njihovu golemu sreću i moju radost zbog toga, uspjeli u svojoj nakani da dođu do svoje najbliže obitelji u najneutralnijem dijelu Europe i nadam se da će tamo uspješno izgraditi svoj novi život, makar samo do onog trenutka kad će se moći vratiti u svoju Siriju, u svoj vrt prepun smokvi, grožda, datulja i cvijeća, što im je glavni cilj. No možda uskoro stignu i neki njima slični koji će isto tako trebati pomoć i koji će doista postati moji susjedi. Neću oklijevati da im pomognem, jer – ja sam spreman. Budite i vi!
Izvor: izbjeglice.hrt.hr
Tihomir Petrović dugogodišnji je profesor u Osnovnoj i Srednjoj glazbenoj školi Vatroslav Lisinski, utemeljitelj Hrvatskog društva glazbenih teoretičara koje kao predsjednik i danas vodi te Biblioteke tog Društva koju uređuje te zajedno s akademikom Nikšom Gligom uređuje i časopis Theoria. Autor je 14 priručnika za glazbeno obrazovanje, s velikim žarom piše stručne ali i popularne tekstove o glazbi te je skladao brojne popijevke za djecu i priredio četiri zbirke crkvenih popijevki. Profesor je odgojio i obrazovao generacije mnogih hrvatskih glazbenika i u svojoj pedagoškoj karijeri pokazao zavidnu kombinaciju stručnosti, ljubavi prema glazbi i prema svojim učenicima i studentima.
Pripremila: Ingrid Runtić, jedna od njegovih nekadašnjih učenika i učenica
