Srbi vole od milja nazivati svoje sportaše zvučnim imenima i nadimcima što uopće ne priliče pravom karakteru i temperamentu Srba. Tako su reprezentacije u svim kolektivnim športovima prozvali “orlovima.” I općenito, preferiraju Srbi personificirati ljude u životinje i obratno.
Kao da je samo u srpskoj raspaljenoj i raspomamljenoj mašti cijeli svijet satkan kao jedna velika “Životinjska farma”, nalik na onu Georgea Orwela. I posve su se poistovijetili sa junacima Orwelove farme, kao da im ne manjkaju doživljaji svakodnevnog srpskog reality programa pod istim nazivom što paradira ekranom jedne beogradske komercijalne televizije. Da je u biti Srbija danas nalik na kombinaciju sadržaja protagonista Orwelove “Životinjske farme” i one druge “Farme” iz reality programa pokazuje srbijanski neslavni reality tragikomični političar Ivica Dačić u njegovom tipično balkanskom i ruralnom komuniciranju sa hrvatskim premijerom Zoranom Milanovićem. I ne bi Milanović posegnuo za stilskim figurama u općenju sa Dačićem ili sa Vulinom, da je pravodobno pročitao prikladnu kjnigu iz popularne psihologije Francuza Gustava Le Bona pod nazivom “Psihologija gomile,” tiskanu još davne 1920. godine.
Jer, niti Zoran Milanović, niti Ivo Josipović ili recimo Vesna Pusić, čak i ako su pročitali spomenuto djelo, ne znaju to primjeniti u praksi. I običan hrvatski puk koji nikad nije imao prigodu čitati takvo francusko djelo popularne psihologije, odlično znade za jednu narodnu izreku koja veli: “Ne bacaj bisere pred svinje…”, a nastavak bi mogao imati i dopunu poslatu na pravu adresu… “jer za srpske svinje su dobre sve mekinje i pomije…” Čovjek kad zakorači u blato svinjca, mora se bezuvjetno uprljati. I Milanović kad se prepucava sa intelektualno, duhovno i moralno nedoraslim Dačićem, Vučićem ili Vulinom, bespotrebno se spušta na primitivnu srbijansku razinu čašćavanja epitetima iz životinjskog carstva. Spomenuti trio srbijanskih političkih desperadosa Vučić – Dačić – Vulin najbolje i funkcionira samo na razini djece predškolske dobi iz davno upamćenoga serijala srpskog glumca za djecu Branka Milićevića, gdje popularni glumac “Kockica” u istoimenom programu za djecu od četiri do sedam godina pjeva “U svijetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo… u njemu je sve nježno… u njemu se sve raduje…” I tako srpske primitivce iznova draži svako spuštanje Milanovića na njihovu razinu u komuniciranju i on im svojim ponašanjem daje dodatnog poticaja da ispolje svoju drskost i bezobrazluk. Milanović je metaforično usporedio orla i muhu, ali njegovu očitu šalu, srbijanski prostaci i primitivci nisu željeli razumjeti. Nisu oni toliko glupi i zaostali da nisu skužili da je posrijedi šala, ali mentalni sklop prostom i zaostalom čovjeku ne dopušta čuti šalu na svoj račun. Jer, takve i odlikuje to što se vole šaliti samo na tuđi račun. Milanović, očito, nema pojma o prosječnogm psihološkom profilu srbijanskih političara, kao što nema pojma o mnogo čemu drugome u vođenju države. Da je pametan i mudar kao što nije, Milanović, ne bi si priuštio luksuz bilo kakvog kontakta sa gorim sebi nedoraslim, a to su unatoč svim Milanovićevim nevjerojatnim državničkim nedozrelostima, svakako barbari ranga Vučića, Dačića i Vulina. Takve podljude civiliziran čovjek što dolazi iz okružja zapadne kulture i civilizacije treba samo ignorirati. U protivnome, pristupom na njihovom nivou, tim srbijanskim poremećenim duševnim bolesnicima, zrelim za sanatorij, daje samo duševnu hranu, a oni to jedino i traže i vesele se iskreno što u njemu imaju sugovornika, jer se spustio na njihovu primitivnu razinu. Oni kao neozbiljni ljudi bilo kakvu ozbiljnu raspravu niti razumiju, niti će ikad razumjeti na pravi način, jer ih je takvima formirala lokalna sredina u kojoj su stasali kao ljudi, ne toliko Srbija cijala, koliko mikro sredina i okružje koje su sva trojica u mladosti imali kao svoj osobni odabir u formiranju ličnosti. I to nerazboriti Milanović ne shvaća i ne uočava da će ih najjače poraziti ako ih posve zanemari i ignorira sve njihove primitivne izazove.
Doduše, vrijedi i krilatica kako se prostaku i primitivcu ne može lijepim riječima ništa dokazati, jer oni imaju Vučićev, Dačićev ili Vulinov izričaj i ničiji više. Ali, štovani čitatelji, Srbima se u subotu i nedjelju samo sebi pokazalo i dokazalo da je u zbilji pao srpski, a ne hrvatski orao, kao što je to Dačić u pokušaju duhovitosti replicirao Milanoviću insert iz srpske komedije “Balkanski špijun.” I nije samo dan ranije hrvatski premijer morao žuriti s predkazanjem kako hrvatski orao ne lovi muhe. To je točno, ali za kompletan užitak u košarkaškom lutanju srpskih muha bez glave u polufinalu, trebao nam je nestrpljivi Milanović ostaviti samo jedan dan strpljenja, da se Srbima samo kaže, jer onda im je puno teže kad u svome omiljenom sportu nenadano izgube centar ravnoteže. I pravi je ugođaj bio promatrati igru litavske mačke i srpskoga miša u polufinalu Eurobasketa u Lilleu i minimalni poraz Srbije 67:64. Bili su tako blizu, a na kraju tako kosmički daleko od cilja i igre koju su već u svome pjesničkom zanosu najavili kao “finale za anale” sa domaćinom Francuskom. Doduše, posrećilo se Srbima podijeliti megdan sa Francuzima, ali tek u borbi za brončano odličje, jer su španjolski matadori u polufinalu otpuhali sa parketa pretjerano samouvjerene galske pijetlove, očerupane u srazu sa španjolskim košarkaškim toreadorima predvođenih kapetanom momčadi Pau Gasolom. I svi pijetlovi završiše u šapnjolskom vrućem kotlu. Još od davnih i slavnih dana najboljeg hrvatskog centra svih vremena Krešimira Ćosića, te poslije njega litavskog gorostasa Arvidasa Sabonisa, europskim košarkaškim terenima nije špartao bolji igrač na poziciji centra od Pau Gasola. On kao i pokojni Krešo Ćosić ili odavno košarkaški umirovljeni Arvidas Sabonis igra i kao centar, ali po potrebi šutira i kao krilo sa distance ili poludistance, a može i usprkos visini i graditi igru kao playmaker. Gasol je glavni čovjek svih španjolskih košarkaških trijumfa. Kad on igra na visini svoga renomea, onda i Španjolci lete na krilima sreće. Kad ga se ukoči, onda istoga trena staje i španjolska “furija.” I onda je, kao u uvodnoj i time i nebitnoj rundi turnira, može pobijediti i precijenjena Srbija Miloša Teodosića u ulozi lidera na terenu i sa dirigentom orkestra Aleksandrom Đorđevićem na klupi. I Seneka je govorio kako starost donosi mudrost, te je i Đorđeviću sinulo kroz glavu da iskreno srpskim medijima prizna nakon punih dvadeset godina kako je u finalu između samozvane Jugoslavije i Litve 1995. godine ubacio devet trica iz dvanaest pokušaja na jednoj utakmici samo tada i više nikada u karijeri. Kako Srbima treba čak dvadeset godina da počnu odmotavati Pandorinu kutiju svojih košarkaških uspjeha. Hoćemo li uskoro od, recimo, Divca, oduvijek samo košarkaškog “slikara naivca”, nikad pravog umjetnika košarke, čuti uskoro i novo srpsko priznanje, nakon dvadesetogodišnje šutnje o najzaslužnijim za srpsku košarkašku sreću u finalima sa spomenutim Litavcima 1995. na EP u Grčkoj ili sa Argentincima u finalu SP 1998. godine? U oba slučaja to su bili suci, dakle nevidljivi srpski fantomi u sudačkoj odori, lansirani iz kuhinje tadašnjeg srpskog alfe i omege u organzaciji FIBA u liku Bore Stankovića. Dok ga godine nisu potjerale u mirovinu i hladovinu, Srbi su u košarkaškim susretima diljem Europe i svijeta uživali kod sudaca status najpovlaštenije trgovinske nacije. Na vlastitoj koži značenje ove metafore najjače su osjetili Marčilionis i Sabonis 1995. kad su Litavci igrom razbili Srbe u finalu, ali je njihove snove u krhotine pretvorio sudački par. Isti scenarij ponovio se i u finalu Svjetskog prvenstva 1998. godine, kad su se susreli samoproglašena Jugoslavija i Argentina. “Gaučosima” su pobjedu u posljednjem napadu posljednje minute dvoboja oteli suci, iako su Divac i Rebrača združenim snagama rvačkim zahvatom oborili krilnog centra Argentine Oberta i spriječili ga da poentira zicer ubačaj i donese pobjedu i naslov prvaka svijeta Argentini. Uzalud su prosvjedovali izbornik Ruben Magnano i kapetan Argentine Ginobilli, suci su bili nalik onim iz scena serije “Kriminalističke priče” s inspektorom Torelloom u glavnoj ulozi, kome kao nepotkupljivom prilazi patron lokalne mafije grada Chicaga Manny Weisbord i doslovno mu veli:” Čuj, Mike, da se nagodimo. Svaki čovjek i svaka stvar u životu imaju svoju cijenu.” Torello je odolio izazovu mafijaškog bossa i ostao je vjeran i dosljedan svojim principima. Suci utakmica u kojima su Srbi pomislili da su doista “pobijedili” Litavce i Argentince nisu reagirali kao Torello i zato niti jedan od njih nije bio nimalo tankoćutan spram gnjeva oštećenih i pokradenih Litve i Argentine. Srbi se u sportu, kao i u životu ne rukovode načelima nepodmitljivoga inspektora Torella, ili recimo još jednog poštenog i časnog policijskog inspektora iz svima dobro znane talijanske serije “La Piovra ( Hobotnica)” Corrada Cattanija, koji i po cijenu života odbija pregovore i bilo kakvu nagodbu s vođama sicilijanske mafije “Cosa nostra.” Srbi u košarkaškom sportu, kao i u svim drugim oblastima života vjeruju da je laž etničkog pola Cigana, a pola Srbina Dobrice Ćosića, životna ideja vodilja. Laž i lopovluk idu ruku pod ruku, a kao treće i uvjet bez koga prve dvije premise ne postoje, dolazi i ubojstvo, ovoga puta shvaćeno u prenesenom značenju ubijanja pojma i biti sportske igre koja treba biti časna i dostojanstvena borba, a ne onako kako to poimaju sportsku igru Srbi. I onda, kad njihovi “orlovi” ostanu potkresanih krila, slijede izljevi najnegativnijih strasti i emocija srbijanskih medija, što indukuju javnost negativnim nabojem. I onda ti politički zlouporabljeni i instrumentalizirani momci sa košarkaškog terena postaju u interpretaciji medijskih kontrolora srpske javnosti kao junaci starogrčkih tragedija. Jer, Srbima je sportska igra kao bitka na život i smrt, naravno pogrešno i pogubno po samo psihofizičko stanje samih igrača. Protagonistima ovakvih floskula nije u svijesti da kao jedini logični produkt mješavine srbijanske laži, lopovluka i time i ubijanja smisla poštenog nadigravanja nastaje zločin nad samim smislom i sadržajem igre i svim čarima njene neizvjesnosti što privlači pozornost toliko mnogo gledatelja diljem planeta. Zato Srbi nisu ni svjesni u svojoj požudi strasti prema laži i lopovluku u igri, da su zapravo postali od ubojica igre u ravnopravnim uvjetima samoubojice. I to stanje traje još od 2002. godine i znakovito posljednje srpske zlatne kolajne u košarci na SP u Indijanapolisu. Tada su načinili istinski pothvat, nadvisili sebe i posve zasluženo, kao što im se taj pojam zasluženosti uspjeha tako rijetko događa zbog svih opisanih metoda što ih rabe u igri, porazili su američke profesionalce iz NBA lige 81:76.Taj trenutak vrtoglavog uspona, označio je i početak pada u ponor srpske košarke. S iznimkom još dva uvjerljivo dobivena finala na EP 1997. protiv Italije i opet na EP u Turskoj 2001. protiv domaćina Turraka, već punih trinaest godina ta hvalisava i samoproglašena zemlja košarke nije svojoj zemlji donijela niti jednu zlatnu medalju,a osvojila je u tih trinaest ljeta samo dvije medalje, srebro na Eurobasketu 2009. u Poljskoj i još jedno srebro na Mondobaksetu 2014. I to je sve od silnog srpskog samoreklamiranja o trijumfima samozvanih košarkaških šampiona. I dok slušamo i čitamo, eto i u srpski medijima, preciznije u “Blicu,” nesuvislo viđenje prvog asistenta srpskog izbornika Đorđevića, stanovitoga Gorana Bjedova, hrvatskog trenera, kako Srbi vele još i srpskog podrijetla, da je “tajna uspjeha srpske reprezentacije u slozi, zajedništvu, jedinstvu i solidarnosti u momčadi”, ne možemo se oteti dojmu da je to samo stilski preformulirana tvrdnja provokativnog i nebuloznog mišljenja Zorana Moke Slavnića o razlici između hrvatske i srpske momčadi. Svaki hrvatski igrač i izbornik, neovisno od dobrog ili lošeg rezultata na nekom natjecanju, može spavati mirnim snom pravednika, jer hrvatski košarkaši vode viteške bitke bez opisanog “vjetra u leđa” u vidu sudačke asistencije, o čemu je svojedobno komentirao na televiziji i Slavko Cvitković. I onda se nekom Srbinu, kao sadašnjem izborniku Đorđeviću, nakon dvadeset godina javi kriza svijesti i savjesti, ali baš u trenutku rezultatskog posrnuća Srbije. Da su ušli u finale kao što su očekivali i planirali, vjerojatno ne bi bilo ni Đorđevićevog spuštanja lopte na zemlju na ovaj način i psihološkog okretanja pile naopako zarad ohrabrenja samih igrača i traženja izlike poraza pred javnošću. Otvaranje duše pred sunarodnicima “Sale nacionale”, kako ga godinama od milja zovu, pričekalo bi neku drugu zgodu. I iskrenost je time prouzročena neočekivanim negativnim rezultatskim epilogom u polufinalu i finalu, a ne osobnim pozivom svijesti i savjesti zbog načina na koji su i u njegovo igračko doba dolazili do odličja ispred realno kvalitetnijih sastava. Sad im se vraća kao pravi bumerang. Ne samo da su ih božjim proviđenjem Argentinci već na Olimpijadi 2004. tricom u posljednjoj sekundi i osvetom za finale iz 1998. spustili na zemlju, kao i u još nekoliko mahova, nego su im to isto napravili i Litavci. Stare dužnike Srbe su poslali u duboke, zelene litavske šume na put kiošarkaškog bespuća, dva puta u samo dvije posljednje godine. Hametice su ih počistili 2013. u Sloveniji i sad opet u izravnom obračunu u polufinalu u Francuskoj. Priželjkivali su Srbi proslavu naslova prvaka Europe u društvu francuskih sobarica, ali su ih onda i u ogledu za broncu Francuzi vratili u brončano košarkaško doba.
Recimo na kraju i nešto o ključnoj odrednici prekomjernih i objektivno neočekivanih uspjeha srpskih sportaša i sportašica u ekipnim športovima. Često Srbi vole u prvi plan isticati svoj sportski moralno voljni moment, želju i glad za pobjedom i navodnim pobjedničkim duhom i mentalitetom koji, po srpskim tlapnjama, drugi ne posjeduju. Na gornjim stupcima smo to razobličili kao ortodoksnu srpsku laž i podmetačinu da bi umjetne pobjede sebi i svijetu predstavili tobože stvarnim i kako bi Srbi gledajući se samoljubivo i samodopadljivo u zrcalo pred sobom imali prizor poput narcisoidnog prikaza “Slike Doriana Graya” autora Oscara Wilda. Tako su i Srbi fascinirani samim sobom i svojim umjetnim sportskim postignućima koje pri svakom iole ozbiljnijem sučeljavanju sa prokušanim supranikom na terenu bivaju raspršeni kao mjehur od sapunice, premda vole u igri u stilu izreke svoga oca nacije Dobrice Ćosića, kao stari prevaranti, nasapunjati dasku u igri drugome. No, vidjeli smo protiv Litve i Francuske da su se upravo sami okliznuli o nasapunjanu dasku. Srž uspjeha srpskih reprezentativnih sastava leži u nečem posve drugom, što gotovo nitko nije potencirao. Radi se o unutarnjem psihološkom poticaju čitavih naraštaja mladih srpskih sportaša i sportašica o samorpoklamiranoj srpskoj odbačenosti, izopćenosti, neshvaćenosti i neprihvaćenosti od vanjskog svijeta u sferi političkih odnosa europskih i svjetskih država prema državi Srbiji i Srbima kao narodu. Ovu svoju prepoznatljivu teroriju zavjere Srbi su uporno gradili i tijekom osvajačkih ratova, premda to nije nikakav srpski izum, jer su u pomanjkanju zdravog razuma, daleko prije Srba teorije zavjere prema Francuzima u XIX stoljeću i NIjemcima i Talijanima u XX stoljeću, razvijali Napoleon Bonaparta, a onda i Hitler i Mussolini. Nije daleko od toga bio niiti španjolski diktator Francisco Franco tijekom španjolskog građanskog rata. Sve su to bili diktatori država i naroda daleko dulje državničke i narodne tradicije nego što je ona i bil ili što je i danas prisutna u Srba. I učeni i formirani na idejama sportske osvete prema “okrutnom i nepravednom svijetu”, kako taj svijet izgleda iz kuta srpske percepcije ostatka čovječanstva, mladi Srbi i mlade Srpkinje iznenada dobijaju nadnaravnu snagu i volju u igri i obično nadmašuju svoje objektivne mogućnosti. Ova današnja srpske sportska mladež pripada naraštajima rođenim pretežito tijekom ratnih devedesetih i oni su od svojih roditelja i djedova i baba samo mogli slušati srpske ludosti i budalaštine u tumačenju nerazumijevanja Srba sa ostatkom svijeta. Za pravu istinu oni ne znaju, niti mogu znati, jer su toliko mladi da su rođeni onda kad su Srbi već uveliko vojnički poraženi i poniženi i zato oni i igraju umišljajući da u svatkom od njih leži neki srpski “Zoro osvetnik”, koji će osvetiti u košarkaškoj, vaterpolo, odbojkaškoj, rukometnoj i napose nogometnoj igri srpske “ratne žrtve” ili “žrtve NATO bombardiranja iz 1999.” ili komletnu “narodnu žrtvu” posvemašnje političke izolacije Srbije ekonomskim sankcijama od 1992 – 1995. godine. I u sve te bajke tipa “Laku noć, djeco,” Srbi vjeruju kao da su kao narod potpuno na razini razmišljanja male djece. I svenarodni srpski sportski idol Novak Đoković ima uvijek urođenu unutarnju potrebu da Amerikancima pred kamerama CNN-a objašnjava nepravdu što su je Srbi proživljavali tijekom NATO operacije “Milosrdni anđeo” 1999. godine. I on je kao projektirani nacionalni sportski junak, rođen 1987. godine, kao dvanaestogodišnjak 1999. godine ostetio potrebu kukati Amerikancima o Srbima kao stradalnicima, jer je odgojen kao i većina Srba ratnih i poratnih genaracija i nakon 2000. godine na lažima o žrtvama “nebeskoga naroda.” Tuđe žrtve što je taj “leteći narod” napravio ognjem i mačem, kamom i satarom, gdje god je stigao i kako god je poželio, nitkog, pa ni sprskog “heroja nacije” Novaka Đokovića ne dodiruju. I onda se Novak Đoković čudi što ga s nakon tako javno izrečenih političkih stajališta ne vole nimalo gledatelji u Parizu, Londonu ili New Yorku, jer i Đoković pripada onima u Srbiji što grade svoju sportsku volju za moć na posve krivim i po pravilni psihofizički razvitak normalnih osoba pogubnim temeljima, nakaradno tumačeći sa istočnjačkom površnosti i plitkosti Ničeovsku “Volju za moć”, pretočenu na sportskim arenama. I zato u konačnici sportski i ne samo sportskih, nego i vojnih i političkih bitaka prolaze redovito kao gubitnici, a drugima u vlatitoj opsjeni o svome zamišljenome Mesijanstvu, spočitavaju da su navodni “luzeri.” Hrvati i Hrvatska nikad nisu imali, niti će imati srpskih kompleksa i frustracija, već gore podrobno opisanih. Zato i Hrvatska sa košarkaškom vrstom u Lilleu, sa sportskim rezultatskim podbačajem, ali časna i dostojanstvena, nastavlja svoje sportsko hodočašće u raznim sportskim disciplinama. I kao i druge civilizirane i uravnotežene zemlje i narodi Hrvatska nema potrebe kao Srbija graditi fatalno nesportsko ozračje sportske bitke kao “nastavka rata drugim sredstvima” kao što to propovijeda u srbijanskoj “Politici” posrbica izvorno zatomljenog poljskog podrijetla Miroslav Lazanski, parafrazirajući misao Klauzevitza. Unatoč svemu, i rezulatskom neuspjehu na Eurobasketu, Hrvatska je kao i sve druge bolje ili lošije od Hrvatske plasirane momčadi na utrniru, sudjelovala na prvenstvu, nošena samo sportskom fernesom i iz te jedino ispravne i viteške sportske dimenzije igre, sve 23 države sudionice tirnira su pobjednice, neovisno od boljeg ili lošijeg rezultatskog plasmana, s iznimkom nesretne Srbije. Jer, njezini su igrači, htjeli, ne htjeli to dragovoljno biti, opet ispali pokusnim kunićima i oruđem srpske dnevne politike, što im diktira svaku novu utakmicu u najavama sportskih medija u Srbiji kao “Hičkokovsku dramu”, “Hamletovsko biti ili ne biti, pitanje je sad,” ili “Utakmicu desetljeća ili stoljeća” i “Povjesni meč” ili tome slične ratničke naslove s pozivom u boj za obranu ukaljanog obraza i časti “vaskolikog srpstva.” Zato na koncu konca Srbi na kraju svake sportske balade i prolaze kako su prošli u Francuskoj. I zato je Srbija, iako odlična četvrta na turniru, u biti samog smisla i poruke sportske igre, opet ispala najveći gubitnik i zato su Srbi na kraju pokupili samo “drvenu” medalju za osvojeno četvrto mjesto, vjerojatno da bi imali dostatno drva za ogrjev za nadolazeću zimu, jer su srpska braća Rusi, izgleda, otkazali Srbima obećane jeftinije isporuke plina, a doći će za nekoliko mjeseci zima duga i hladna. I Srbima će ove drvene kolajne iz Lileua dobro doći da se tijekom zime malo ogriju, dok im zebe srce jenodsmjerne ljubavi za neuzvraćenu rusku ljubav diktatora Vladimira Putina.
Dragan Ilić
