Kuga i kolera 21. stoljeća: biti izbjeglica i biti blokiran

0
652

izbjeglice-brodDvije su smrtonosne boleštine 21. stoljeća: biti izbjeglica i biti blokiran. Za sada ova dva virusa nisu povezana i nisu mutirala jedan u drugi, ali je već sada izvjesno da će se i to uskoro dogoditi. Izbjeglički virus je prilično jednostavan i ubojit, najviše stoga što se vjeruje da ga je moguće izliječiti, ali on tada mutira u manje agresivne ali kronične forme. Pogođeni virusom izbjeglištva  u prvi mah uspijevaju izbjeći akutnoj životnoj opasnosti, ali znatno narušenog psihičkog zdravlja, čak i ako su imali sreću ostati bez fizičkih posljedica. Redovito se pretvaraju u migrantsko roblje. Naime, u zemljama koje pomoću njih ispunjavaju svoje kvote, bit će do kraja života obilježeni kao drugačiji, što nema uvijek veze sa drugom rasom ili vjerom. Oni su jednostavno zauvijek uljezi koje se tolerira onoliko dugo dok su konkretno potrebni. Ako se kojim slučajem ekonomsko stanje u domaćinskoj zemlji pogorša, pa nastupe otkazi i počne rasti stopa zaposlenosti, rekonvalescenti izbjeglištva, odnosno integrirani imigranti, pa čak i njihovi potomci postaju lak plijen zlobe i jala domaćinskog stanovništva.  Drugim riječima, sreća izbjeglica da su izvukli živu glavu iz rata ili političkog i bilo kojeg drugog progona zbog kojeg su i postali izbjeglice – ni u jednom slučaju nije dugog vijeka. Prije izbjeglice, a sad imigranti, što vrijeme više prolazi mahom sve više pate za domovinom koju počinju idealizirati, uza sav trud se ne uspijevaju sasvim stopiti s domicilnim stanovništvom (osim rijetkih iznimaka), povlače se u sebe ili zatvaraju u – geta. Nedvojbeno je da zemlja-domaćin ima materijalne koristi od imigranata koji su joj većinom potrebni kao radna snaga za lošije plaćene poslove za koje nije potrebna posebna kvalifikacija. No, kako desetljeća prolaze, tako i djeca imigranata postaju sve obrazovanija i pretendiraju na sve bolje poslove. Oni i uspijevaju u  tome, ali ne bez duboko sakrivenog i teškog negodovanja većine domicilnog pučanstva, koje se odjednom osjeća zapostavljenim i manje vrijednim. I upravo to je znak da je virus izbjeglištva uspješno mutirao u još teži oblik, također smrtonosan za čovječanstvo jer u sebi nosi prerušeni virus najgoreg zla – rata. Ovo je gadan i smrtonosan virus koji je u stanju transponirati rat u drugo područje i u drugo vrijeme, virus koji je proklijao u ratu i završava u njemu.

dužničko ropstvoVirus blokade i ovršenih kojeg popularno nazivamo „dužničko ropstvo“ je za razliku od „izbjeglištva“ relativno nova pojava, ako izuzmemo „bankrot“ kojeg znamo kao romantičarsku potku mnogih romana građanskog društva. Dok je bankrot bio pojedinačna i (samo)ubojita pojava uzrokovana poslovnim rizikom ili lošim poslovanjem, danas je to stihijska i epidemijska pojava smrtonosne boleštine koja pogađa svakog, bez iznimke. Ovaj virus je toliko opasan i ubojit da se s lakoćom i bez iznimke nasljeđuje, i  to u svim smjerovima. To znači da će vaš dug naslijediti ne samo vaša djeca, nego i vaši roditelji. Ovo je najrezistentniji virus na svijetu za kojeg još nije pronađeno cjepivo. To je apsolutno najubojitiji i najopakiji virus našeg doba. Neki kažu da je namjerno stvoren u najnaprednijim ekonomskim laboratorijima SAD-a i Europe, a za sada možemo reći da je izuzetno ubojit baš u tim zemljama svijeta koje su ga i proizvele. Kao i kod izbjeglica, i kod dužnika se ne biraju žrtve jer obje ove smrtonosne boleštine ne nastaju zbog rizičnog ponašanja onih koji od njih obolijevaju. Izbjeglica nije kriv što je postao izbjeglica, kao ni dužnik zato što je blokiran i ovršen. Naprotiv, dužnik je u većini slučajeva izvrstan radnik i stručnjak, vlasnik poduzeća, firme, obrta ili neke druge djelatnosti. Što više zarađuje, to su veće zamke koje će ga na kraju i blokirati. Kad kažem blokirati – tada mislim na njegov račun. U modernom svijetu čovjek blokiranih računa isto je kao i mrtav čovjek, ustvari još i gore od toga. On živi, diše, ponekad i jede, no on više nije funkcionalan u okviru društva niti ima ikakvu vrijednost. Svakim danom raste broj blokiranih računa u Hrvatskoj, a time i broj blokiranih ljudi i obitelji, mase koja životari u sjeni, u limbu, oni nisu ni živi ni mrtvi, nego – na čekanju. Ne postoje mehanizmi koji bi ih mogli „odblokirati“, jer im rad i zarađivanje postaju zabranjena područja – odnosno što više rade, to se više zakopavaju u dug.

Teško je reći jesu li izbjeglice koje se pretvaraju u imigrante veći problem društva od dužnika koji bivaju blokirani i ovršeni te nastavljaju životariti na rubu ili u limbu. Jasno je samo jedno: društvo koje je generiralo ovakve neizlječive boleštine za koje ne nalazi lijeka – osuđeno je na sigurnu propast. U svemu tome je najveća bojazan da će sve više blokiranih dužnika potražiti svoj spas u tome da postanu izbjeglice tog ekonomskog rata u kojem su se našli, baš kao što će se mnoge izbjeglice u skoroj budućnosti naći u dugu i blokadi. Izvjesno je već sada da bi kombinacija oba virusa mogla biti razornija od bilo kakve do sada poznate atomske bombe.

Ingrid Runtić