HOP

Dok EU zemlje ekonomski održavaju Srbiju na životu – Srbija im okreće leđa i povezuje se s Rusima kojima je u bescjenje prodala svoja postrojenja i poduzeća

Iracionalnostima i nelogičnostima u razmišljanju Srba nikad kraja. Najnoviji naslovi beogradskih tiskovina tabloidnog tipa o izmišljenoj diplomatskoj pobjedi Srbije nad Hrvatskom oko otvaranja graničnih prijelaza još jednom u prvi plan stavlja ekonomsku pozadinu srpskog inata I njihovog stalnog poigravanja sa zdravim razumom. Kako neuki i potpuno ekonomski neupućeni srbijanski novinari uopće mogu komentirati navodnu “srpsku pobjedu” nad Hrvatskom, kada nesretnici zaboravljaju ulazne ekonomske parametre što diktiraju život, a ne tlapnje srbijanskih nedorečenih srednjoškolaca u ulozi novinara i analitičara ekonomskih posljedica hrvatske blokade prometa teretnih vozila? Ta je blokada suspendirana, a Srbima je to dalo povoda likovati uz uobičajenu uporabu teških riječi i kvalifikacija za hrvatsku državu i hrvatski narod.

Ako bismo situaciju sagledali s ekonomskog motrišta, upitno je ima li među vrlim srbijanskim piscima bombastičnih naslovnica dnevnih tiskovina, ijednog koji ima bilo kakve temeljne predodžbe o znanosti zvanoj ekonomija. Od ulaznih elemenata, izdvojimo tek najznačajnije pojedinosti vezane za vanjskotrgovinsku razmjenu Srbije sa inozemstvom. Ukupna vanjskotrgovinska razmjena Srbije sa vanjskim svijetom iznosi 19,7 milijardi eura. Od toga, Srbija sa EU obavlja 64% ukupne vanjskotrgovinske razmjene, što iznosi približno 12 milijardi eura, dok je ukupna trgovinska razmjena Srbije s Rusijom na razini od 3,4 milijarde dolara. U smjeru Rusije iz Srbije se izveze najviše poljoprivrednih proizvoda i to u vrijednosti od 2,5 milijardi dolara. Zbirno, od 2000. godine i svrgavanja s vlasti diktatorskoga režima Slobodana Miloševića, u Srbiju je do danas ušlo 16 milijardi eura, od čega na europske investicije otpada 6 milijardi eura, a na ruske investicije vise od 3 milijarde dolara, ostvarenih poglavito u posljednje tri godine od kada su od svibnja 2012. godine na vlasti dokazani rusofili Nikolić, Vučić i Dačić.

Od 2000. – 2012. godine ruske investicije u Srbiji svodile su se samo na ulaganja u dva velika projekta, za koje je Rusija jedino i bila u to vrijeme zainteresirana u Srbiji. To su Lukoil, Ruska naftna kompanija, koja je 2003. kupila na njima montiranom, neregularnom tenderu, srpsku kompaniju za skladištenje i distribuciju naftnih derivata “Beopetrol” za 300 milijuna dolara, više od dva i pol puta manje od realne ekonomske cijene toga petrolejskog giganta, jednog od rijetkih, ali uistinu  zlata vrijednih postrojenja što su Srbi imali u svome vlasništvu. No, kad su u pitanju srpski pregovori s Rusima, uvijek je za očekivati srpsku stidljivost i podvijeni rep u konačnici razgovora, što nikad ne demonstriraju kad se s druge strane stola umjesto Rusa nađe pregovarač iz bilo koje druge zemlje, bilo da se radi o političkim ili ekonomskim diskusijama. Prije dolaska na vlast Vučićeve ratnohuškaške ekipe, Rusi su još za vladavine Demokratske stranke 2008. godine pod svoje uzeli i NIS ( Naftnu industriju Srbije) za 400 milijuna eura, opet ispod svake prihvatljive ekonomske cijene, ali Srbi su se svjesno dodvoravali Rusima prodajući im u bescjenje vlastite dragulje i ono najvrjednije iz cijeloga gospodarstva, očekujući za uzvrat od Rusa punu političku potporu za vlastite grandomanske aspiracije prema dijelu Bosne i Hercegovine i napose prema Kosovu. Zato su se u spomenutim prodajama naftnih giganata Rusima i ponijeli na opisani način, vise nego ponizno i pokorno. I nakon sveopćeg priznanja Kosova od strane najvećeg broja zemalja Europe i Sjeverne Amerike, to Srbima nije u njihovim mitovima i legendama napunjenim glavama ništa osobito značilo. Dapače, bio im je to novi poticaj okretanja ka Rusima, koji su ih još jednom iskoristili i treći puta izigrali u kupnji najstarijeg turističkog poduzeća “Putnik”. Ono je 2010. godine prešlo u ruke Rusa za 41 milijun eura, već treći puta za vrijeme sedmogodišnjeg srpskog pregovaranja s Rusima po najmanje duplo nižoj, ekonomski rečeno bagatelnoj  cijeni  i posve manjoj od realne cijene.

U istom razdoblju, promatranom od 2000. – 2015. godine europske zemlje koje najviše izvoze u Srbiju su redom Italija, Njemačka, Rumunjska, Slovenija i Hrvatska. Na popisu glavnih uvoznika robe iz Srbije su na vrhu ljestvice ponovno Njemačka i Italija, s rotacijom na čelnim mjestima. Slijede ih Poljska, Mađarska, Austrija i Francuska. Normalno je i logično zapitati se kako Srbija i njezini mediji u kojima novinarske poslove od suradničkih pa do uredničkih obavljaju pretežito jedva svršeni srednjoškolci, može likovati izmišljenom političkom i diplomatskom pobjedom nad Hrvatskom, kad i sami znaju za podatak da je u Srbiji registrirano oko 200 hrvatskih tvrtki, a nasuprot tome u Hrvatskoj samo 3 srpske tvrtke. Bespotrebno je objašnjavati kako hrvatske tvrtke u Srbiji upošljavaju srpsku radnu snagu i time izravno  na pozitivan način doprinose razvitku srpskoga gospodarstva. Sve te i gore spomenute brojke kao ekonomski pokazatelji, Srbima u medijskim naklapanjima očito ništa ne znače, kao ni činjenica da su zemlje članice Europske unije od 2000. godine i sve do 2015. godine u Srbiju donirale 3,5 milijarde eura, dok srpska lažna majka, bolje reći maćeha Rusija nije u istom razdoblju donirala niti jedan euro! I Srbima je uzaludno to dokazivati, jer na koncu konca, uvijek pronađu izgovor u priči kako ih netko želi sa strane posvaditi s njihovom braćom Rusima, navodno naručenim i izmišljenim podacima. Oni nastavljaju letjeti u oblacima i opirati se stvarnosti i govoru brojki.

Kao što je već naglašeno, EU je Srbiji za proteklih 15 godina, donirala već 3,5 milijardi eura pomoći, što na godišnjoj razini iznosi oko brojke od 200 milijuna. EU je uz suradnju sa Srbijom potakla unapređenje obrazovanja, regionalnog i ruralnog razvitka, zatim energetike, putne i željezničke infrastrukture, kvalitete zraka i vode i upravljanja otpadom, kao i mjere usmjerene ka izgradnji neovisnog i učinkovitijeg rada pravosuđa, potpori borbi protiv korupcije, poboljšanju zdravstvenih i socijalnih usluga, povećanju konkurentnosti, osiguravanju pristupa programima EU za istraživače i studente, kao i na reformi državne uprave kako bi se pospješile usluge građanima. Nakon pristupanja, po procjeni Michaela Davenporta, Srbija bi mogla računati na dodatnih 1,4 milijarde eura iz strukturnih fondova EU, a to čini 4% sadašnjega BDP-a. Kao što je gore istaknuto, Srbija dvije trećine ekonomske robne razmjene ostvaruje sa Europskom unijom, a u stanju je drsko i bezobrazno oponirati Hrvatskoj kao članici Unije i ne samo Hrvatskoj, nego vrlo često i prema drugim članicama Unije voditi rasprave političke, a najmanje ekonomske prirode. I sve to suluda srbijanska politika oličena u Vučiću, Nikoliću i Dačiću sustavno radi, prkoseći onima od kojih Srbija, kako se vidi iz priloženog, ekonomski ovisi. Istog trenutka kad bi pobrojanim zemljama iz EU koje najviše investiraju i doniraju Srbiji pukao film nakon svih srbijanskih političkih provokacija, Srbija bi trenutačno ekonomski krahirala, jer su Rusima Srbi daleko od očiju i daleko od srca, koliko god Srbi željeli da to bude obratno. Primjerice, izvoz iz Srbije samo za Italiju ili za Njemačku, razmjerno je veći nego njezin izvoz za Rusiju, Kinu, Tursku i SAD sveukupno, a zna se odlično koliko su Kina, Rusija i Amerika mnogoljudnije od Njemačke i Italije, samim tim i veće tržište od njemačkog ili talijanskog. Od četiri pobrojane velike zemlje ekonomskog deficita u robnoj razmjeni Srbije  samo je Turska po broju stanovnika izjednačena s Njemačkom a mnogoljudnija od Italije Sve ove precizne i tvrdoglave brojke Srbima nikako ne idu u glavu. Oni u prijatelje ne svrstavaju one zemlje koje ih očigledno ekonomski favoriziraju, nego imaju svoju proizvoljnu i provizornu ljestvicu simpatija ili antipatija prema državama i narodima, jedino utemeljenu na narodnom predanju o ratnim saveznicima ili ratnim neprijateljima. Tako bezrazložno u prijatelje ubrajaju i Britance i Francuze, koji skupa s Rusima Srbiju potpuno ekonomski ignoriraju, što se može vidjeti po zanemarljivo malom broju njihovih kompanija registriranih u cijeloj Srbiji. Najslikovitiji je primjer Velike Britanije, koja je po potrebi, iz vlastitih, tradicionalno kratkovidnih i sebičnih interesa, u posljednjih stotinu godina, znala više puta politički otvoreno podupirati Srbiju, ali znakovito je da Britanci nikad nisu željeli ozbiljnije investirati u srpsko gospodarstvo. Tek prije nekoliko godina, početkom 2012. godine Velika Britanija je po prvi puta otvorila predstavništvo svoje Gospodarske komore u Srbiji. Do tada, Britanci nisu smatrali da je uopće potrebito otvaranje bilo kakve britanske gospodarske komore na tlu Srbije, jer je broj britanskih tvrtki ionako bio premalen da bi se pokretalo otvaranje gospodarske komore Velike Britanije u Srbiji. Ali, Srbi se, svejedno, i dalje kunu u svoje saveznike iz dva svjetska rata Britance, jednako kao i u Francuze, premda su im i jedni i drugi u posljednjih dvadeset pet godina tijekom srbijanskih osvajačkih ratova jasno stavili do znanja da ne drže srpsku stranu kao prije, u dva svjetska rata. Ali opet, u glavama srpskih mitomana i dalje žive sjećanja, prožeta srpskom mitomanijom, više nego realnim sagledavanjem ekonomije koja život znači i od koje se živi. No, Srbi više vole živjeti od slatkih uspomena, nego se suočiti sa ekonomskim pokazateljima realnog života i istinski imati barem riječ zahvale zemljama i narodima koje ih u materijalnoj oskudici istinski podupiru. Srbi, razvidno je, i dalje žive uz geslo pokojnoga diktatora i ratnog zločinca Miloševića. On je Srbima neprestano trabunjao “kako narod bez prošlosti nema nikakve budućnosti.” U tom je sloganu namjerno preskakana sadašnjost, a prošlost je, kako je to zorno iz dosjetke zločinca Miloševića, Srbima uvijek trebala biti ispred budućnosti. Oni su kao spužvom upili tu demagogiju fašiste Miloševića i sad se ponašaju sukladno njegovoj političkoj oporuci, koja je dijelom sročena i u toj besmislenoj poruci narodnim masama. I tako su u stanju živjeti od lažnih obećanja vlastodržaca, bez obzira kako se aktualni vladar zvao, nekad Milošević ili Šešelj, onda Koštunica ili Tadić, a danas Nikolić ili Vučić. Nezreo narod nedozrelog promišljanja i nedorastao izazovima suvremenog svijeta.

Kako si Srbi mogu objasniti svoje podozrenje prema EU kada im je ta ista EU lani na ime saniranja šteta od velikih proljetnih poplava iz svibnja 2014. godine obilato pomogla? Više od 400 ljudi iz 14 zemalja članica EU, među kojima i iz Hrvatske, došlo je u pomoć Srbiji spašavati ljude i ispumpavati vodu već prvih dana nakon elementarne nepogode. I sve to bilo je pod okriljem mehanizma EU za civilnu zaštitu pučanstva. Nadalje, EU je novcima zemalja članica EU obnovila do sada preko tisuću kuća i 15 škola i vrtića diljem Srbije, a više od 16 tisuća poljoprivrednika je opskrbljeno potrebnom opremom za izvođenje poljoprivrednih radova i besplatnim i trajnim korištenjem novih alatki umjesto onih uništenih tijekom poplava. Uz to, bespovratnom pomoći EU spašeno je 468 malih tvrtki u Srbiji koje su bile na ivici bankrota i koje su uz pomoć tih donacija mogle obnoviti proizvodnju. Programom sanacije objekata od strane EU, omogućen je povratak na posao stotinama ljudi. Obični građani su bili i ostali zahvalni na pomoći iz Europske unije, ali ne i srbijanski političari, čežnjivo okrenuti prema istoku Kontinenta i zaljubljeni i zagledani u daleku Rusiju preko sedam mora i sedam gora. I tako i preko strogo kontroliranih medija, srbijanski neosuđeni ratni zločinci na čelnim položajima političkog života Srbije i dalje truju vlastiti narod lažima o lažnom srpskom prijatelju Rusiji, sijući istodobno laži o zemljama i narodima koji Srbiju materijalno pomažu i u nju investiraju kapital. I na tom dugom popisu investitora je i ime države Hrvatske, ali i taj podatak kao i mnoge druge bitne pojedinosti, srbijanski fašisti na vlasti žele trajno tajiti od naroda. Srbiji je EU samo tijekom poplava 2014. godine pomogla kao da je riječ o zemlji članici Unije uz konkretne upute kako da bude ubuduće u pripravnosti od mogućih novih poplava. Na ime pomoći iz EU fonda solidarnosti Srbija je dobila 62 milijuna eura, uz već postojećih 110 milijuna eura iz IPA i regionalnih fondova usmjerenih za pomoć od poplava. U travnju se Srbija priključila Mehanizmu za civilnu zaštitu kako bi skupa sa EU sudjelovala u zajedničkoj akciji rješavanja problema prirodnih nepogoda.

Unatoč svemu podrobno iznijetom u ovoj raščlambi, Srbi i Srbija su i dalje kao hipnotizirana masa okrenuti cijelim svojim bićem ka Rusiji. Ona im podastire slavenske korijene i pravoslavnu vjeru kao temeljne odrednice srbijanskog povezivanja s Rusijom. I Srbi u golemoj većini prihvaćaju tu nebuloznu priču, koja je u suprotnosti sa životnim interesima Srba, naroda koji je zemljopisno u Europi i po logici stvari, trebao bi biti i ekonomskim i političkim poveznicama bliži Europi nego Rusiji. Ali, politička zbilja govori nešto drugo, a to je da Srbija ostaje i dalje ruski politički satelit broj jedan na Balkanu, uvijek spreman za izazivanje političkih neprilika i sukoba sa susjedima.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda