Srbija sjedi na dvije stolice – EU i Rusija – i na kraju može izgubiti obje!

0
920

nikolić1Tajnu srbijanske sveopće bahatosti i razularenosti u političkoj komunikaciji sa europskim državama, posebice sa Hrvatskom koja stoji Srbiji na zapadnoj kapiji ulaza na teritorij Europske Unije, najlakše je odgonetnuti i do kraja razlučiti dvostrukom srpskom politikom, ne samo na političkom, nego i na ekonomskom planu na relaciji Zapad – Istok. Premda su srbijanski političari na vlasti riječima zagovornici euro integracija, u zbilji su stvari bitno drugačije prirode.  Naravno, politika i ekonomija su vozile paralelni slalom, te je stalno srbijansko odugovlačenje ispunjenja političkih obveza, najviše vezanih za izručenje ratnih zločinaca i rješavanje pitanja statusa Kosova, dovelo do odgode ulaganja stranih investitora ili potpunu obustavu pregovora sa srbijanskom stranom i definitivni odustanak od ulaganja inozemnog kapitala na uvijek politički trusno i nestabilno srbijansko tržište. Ali, kako i u politici, tako su i u ekonomiji Srbi uspjeli uspostaviti paralelni svijet odnosa sa Istokom i Zapadom. Za što bliže poveznice Srbije sa ruskim tržištem najviše se zalažu pristaše snaga  i umjerene i ultra desnice. Sve od sada izvanparlamentarnih stranaka DSS-a i njezinih stranačkih otpadaka tipa SNP-a, zaključno sa deklariranim fašistima pokreta Dveri i strankom ratnih zločinaca SRS lidera i bjelodanog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Svi oni duboko vjeruju da Srbiji jedino ekonomska suradnja s Rusijom predstavlja izlaz iz ekonomskih i socijalnih problema, ujedno i iz političkih. Među glavnim političkim adutima te grupacije političara, u ovome trenutku izvan Skupštine Srbije je i novokomponirani tajkun Nenad Popović, predsjednik Srpske narodne partije, nastale odcjepljenjem od Demokratske stranke Srbije negdašnjeg premijera Srbije Vojislava Koštunice.

popović nenadPopović je kao i mnogi nalik njemu, kapital stekao u vrijeme strahovlade diktatora i fašista Slobodana Miloševića i kao takav je našao utočište svojih ekonomskih poslova u povezivanju s Rusima, koji su ionako pružili politički azil brojnim srbijanskim  civilnim i vojnim licima koja su godinama bila na crvenoj tjeralici Interpola, neki radi privrednog kriminala, a neki zbog ratnih zločina iz devedesetih. Zahvaljujući srpskim biznismenima upućenim na Moskvu, čiji je stožer okupljanja Nenad Popović, Srbin rodom iz Bosne, Srbija je od 2001. godine do 2015. uspjela povećati izvoz u Rusiju za ravno 1 190%, ili u prijevodu s postotaka na jezik brojki sa svega 79,5 milijuna na milijardu i 29 milijuna dolara. Srpski izvoz u Rusiju je u tome razdoblju povećan trinaest puta i rastao je duplo bržim tempom u usporedbi sa svim preostalim tržištima kojima Srbija ekonomski gravitira. Recimo, ukupan srpski izvoz prema svijetu je u posljednjih petnaest godina povećan 5,8 puta, više nego duplo manje od povećanja izvoza samo prema Rusiji, i zbirno taj izvoz cifarski iznosi sada 11,16 milijardi eura. To je rapidan skok sa ranijih 1,92 milijardi eura, koliko je Srbija ostvarivala s vanjskim svijetom zaključno s početkom novog tisućljeća. Sklapanjem bescarinskog sporazuma s Rusijom i još blizu trideset bilateralnih sporazuma, Srbiji je omogućeno da njezina roba bude konkurentnija na ruskome tržištu, jer je time u startu oslobođena od 15 % – 20% nameta od carine, te je tako i njezina cijena u prodaji na toliko nižem stupnju od drugih. Time se Srbija probila u skupinu od četrdeset zemalja iz kojih Rusija najviše uvozi. Već dvije godine zaredom srbijanski proizvođači na ruskom tržištu zarade više od milijardu dolara, prema prosudbama čelnog čovjeka u pregovorima i sporazumima s Rusima Nenada Popovića. iako on ne obnaša političku funkciju u srpskome parlamentu, očito iz sjene, kao čovjek specijalnog zadatka, djeluje u korist povezivanja Srba i Rusa na političkoj i ekonomskoj razini. Utoliko su nam sad i razumljivije drske i bezobrazne poruke srbijanskih vlastodržaca Vučića, Nikolića i Dačića usmjerene ka EU, SAD, a u najsvježijem primjeru migrantske krize, najprije prema Mađarskoj, a još mnogo podmuklije i podlije prema Hrvatskoj. Imaju rusko i političko i ekonomsko zaleđe i samo ih krajnje zaoštravanje odnosa svjetskih supersila može odvratiti od tog vođenja dvostruke politike, ali i ekonomije.

Prije samo sedam godina iz Srbije je u Rusiju išlo svega 5% srpskoga izvoza, jer je prozapadno politički orijentirana vlast Borisa Tadića koja je vladala Srbijom do polovice svibnja 2012. godine i na ekonomskom planu preferirala Zapad, a Rusija je u to vrijeme bila na marginama interesa tadašnje političke elite u Srbiji. No, od sredine 2012. godine i povratka na tron prerušenih srbijanskih radikala pod izmišljenim imenom naprednjaka, dolazi do velikog zaokreta. To se dalo primijetiti u ekonomskoj sferi vrlo brzo. Već u dogledno vrijeme, ovim sadašnjim ritmom rasta ekonomske razmjene Srbije s Rusijom, postoje realni izgledi da ta robna razmjena premaši onu koju Srbija ostvaruje sa svojim tradicionalno najvećim gospodarskim partnerima Talijanima i Nijemcima. Ključna točka u svemu je bescarinski sporazum Srbije i Rusije. Upravo u vrijeme posvemašnjih sankcija Zapada prema Rusiji zbog njezine osvajačke politike prema susjednoj Ukrajini, dolazi do jednog fenomena rođenog u srpsko – ruskoj političko ekonomskoj kuhinji. Sad mnoge zemlje EU, po shvaćanju Nenada Popovića, žele investirati u Srbiju kako bi mogle izvesti vlastitu robu u Rusiju bez carina, unatoč činjenici što su obvezne poštivati kaznene mjere svojih vlada prema državi Rusiji. Ovdje spomenuti srbijanski biznismen ne uočava nesklad  logike političke i ekonomske politike spomenutih zapadnih zemalja. No on je, tipično srpski, krajnje samouvjeren u svome kazivanju srbijanskoj javnosti glede ovih ekonomskih orijentacija Srbije ka Rusiji.  Tvrdi još kako je sve ovo doslovno djelo samih srpskih gospodarstvenika, nikako službene vlasti, ali u takvu dječju priču je teško povjerovati, jer nema sumnje da Nenad Popović i ljudi oko njega deal s Rusima prave uz date ovlasti aktualnih srbijanskih vlasti, samo što se oni poradi verbalno proklamirane lažne ljubavi prema EU i SAD, ne žele javno eksponirati. I zato su iz drugog plana gurnuli i isturili na površinu Popovića i njemu slične da u ime zajedničkog interesa svršavaju poslove za opću srpsku stvar. I misle da Europa i Amerika to ne vide i da na sve to sjede skrštenih ruku. Nadaju se i očekuju da će im EU u pristupnim pregovorima progledati kroz prste činjenicu da uporno odbijaju prekinuti kontakte s Moskvom i uvesti, kao, primjerice i još jedna zemlja kandidat za članstvo u EU Crna Gora, ekonomske sankcije Rusiji. To je Crna Gora na izričit zahtjev EU napravila prema Rusiji, a Srbija uporno odbija. Epilog je jasan. Crna Gora je pred vratima početka pregovora sa EU, a Srbija je kosmički daleko od tog trenutka. Iz svega elaboriranog, jasno je da Srbima uvođenje sankcija prema Rusiji ne pada na pamet, i po cijenu definitivnog prekida svih pregovora s EU. Dapače, Srbi u ruskoj državi vide svoju jedinu prigodu za oporavak agrara, a srpskim stočarima i voćarima Rusi su na tržištu glavni potencijalni kupci. Da nije toga, srpsko poljodjelstvo bi za nekoliko godina već bilo u potpunom kolapsu. Lani je Srbija, uz rast od 66,7% u Rusiju izvezla hrane u vrijednosti od 307,6 milijuna dolara.  I tako Nenad Popović, ekonomski mislilac, zaobljene i nimalo intelektualne krumpir glave i dalje sanjari kako Srbija na polju izvoza poljoprivrednih namirnica može podmiriti potrebe golemog ruskog tržišta i biti ravnopravan vanjskotrgovinski partner Rusiji. Polaznici srednje ekonomske škole znaju bolje od doktora ekonomskih znanosti Popovića da je Srbija kao zemlja brojem stanovnika jednaka ili čak i manja nego megalopolis Moskva sa svim svojim predgrađima, a kamoli cijela nepregledna zemlja Rusija. I kako onda očekivati ravnopravne ekonomske odnose džina Rusije i  patuljka Srbije? Najsmješnije su tvrdnje Popovića da će ruski turisti potaknuti napredak i ekonomski procvat srpskoga turizma i doprinijeti deviznom priljevu Srbije. Eto, tako ekonomski i politički promišlja jedan od viđenijih lidera rascjepkane srbijanske oporbe. Od bijedne vlasti u Srbiji do isto takve jadne oporbe i nema nikakve prave razlike. Ali, u cijeloj priči, jasna je njihova zajednička računica, kao i zamisao Putina i Medvedeva koji drže srbijanske političare, nekad na duljem, a nekad na kraćem povezu kao dresirane pse što ponekad i u njihovo ime laju na Zapad. Rusima su Bugari kao centralna balkanska zemlja i faktički kralježnica Balkana oduvijek bili politički prioritet u balkanskoj regiji. To i Srbi odlično znaju. No, za pokušaj ostvarenja svojih megalomanskih i kleptomanskih političkih ciljeva Srbi nemaju potporu i razumijevanje niti jedne velike svjetske sile osim Rusije. I zato su spremni i biti na klupi za pričuve Bugarima, a ako im Rusi daju znak da uđu u igru kao prvi igrači umjesto Bugara, svakako će Srbi biti u pripravnosti. I Srbiji se dojmi da je sad kucnuo čas za nju da zamjeni stoljetnog ruskog balkanskog džokera Bugarsku, jer je ona odavno članica EU i NATO pakta. Zato i Srbi promišljaju da će baš sad postati glavnim ruskim igračem na Balkanu, sad ili nikad.

Srbija je zemljopisno daleko od Rusije i to je i Srbima jasno, ali im nikako ne ide u glavu da Popovićeve nesuvislosti o profitabilnosti izvoza  srpskih poljoprivrednih živežnih namirnica Rusiji nema uopće ekonomskog boljitka za Srbiju. Niti jedna suvremena europska država koja reflektira na postizanje razvijenog životnog standarda, nije prosperirala na temelju poljoprivredne ekspanzije, nego na bazi industrijskog razvitka zemlje. U svezi razmišljanja maštovitoga Nenada Popovića koji ovako iznesenim stavovima dodatno ekonomski zavarava Srbe, vrijedi navesti i jedan konkretan primjer. izvoz srbije u rusijuSrbi su u listopadu  2014. prigodom Putinova posjeta Beogradu i njegovoga pribivanja vojnome mimohodu, ruskom lideru predložili izvoz jabuka, šljiva i malina iz Srbije prema Rusiji. Tome su pridodali i potencijalni izvoz mesa u Rusiju. On je sve to ljubazno odbio, rekavši kako Rusi imaju u izobilju i jabuka i šljiva, a cijene da su poljske maline i bolje i jeftinije od srpskih a i troškovi prijevoza su znatno povoljniji Rusima, jer im je Poljska kilometarski daleko bliža od Srbije. Dodatno su Vučić i Nikolić pali u nevjericu i očaj kad im je njihov idol Putin glatko odbio uvoz serije malolitražnih srpskih automobila na rusko tržište. Obrazloženje Rusa je opet bilo čisto ekonomske prirode. Oni imaju vlastite malolitražne automobile, mnogo isplativije od srpskih i srpska roba opet ne bi izdržala konkurenciju ruskoga tržišta. Ali, usprkos svim srpskim zabludama i samoobmanama u koje kolektivno vjeruju, ostaje nepobitno da Rusija ima političkog interesa držati Srbiju kao svoju isturenu polugu na Balkanu. Okružena sa svih strana zemljama koje su već u EU ili NATO paktu, ili bar ozbiljno žele pristupiti EU i NATO integracijama, Srbija je na putu da postane pusta ruska enklava i jedna velika oaza omeđena političkim i ekonomskim utjecajima Europe čijih se vrijednosti uporno odriče.

putinBude li razvoj političke i ekonomske situacije između Srbije i Rusije nastavio ovakvim stazama, to će za Hrvatsku značiti veliko olakšanje u sučeljavanju sa stalnim srpskim političkim izazovima. Jer, Srbija se sama definirala i prepoznala kao ruski igrač i time si postavila stvarnu rampu u iole ozbiljnim pristupnim pregovorima sa EU. Nije Hrvatska udarila na granici blokadu Srbima, kao što se to Srbiji priviđa u svakodnevnim prozivkama Hrvatske. To su prvi napravili, ponajprije, sami Srbi vođenjem licemjerne i demagoške politike prema moćnim europskim državama kao i prema Americi, kojima skupa rade iza leđa, koketirajući i politički i ekonomski s Rusima, dok je taj isti zapadni svijet u otvorenom ekonomskom sukobu s Rusijom. Krivo misle Srbi da mogu sjediti na dvije stolice u isto vrijeme. Na koncu im se može dogoditi da ih u revoltu kao višak otkače i Zapad i Rusi, jer veliki ne vole kad se mali počnu s njima poigravati kao što to čini Srbija, umišljajući da im je ravna. Takva vrsta ponašanja je zato u svijetu politike privilegija onih doista velikih sila i samo si oni mogu priuštiti takvu vrstu luksuza.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda