Kako je moguće da danas mnogi dvoume između pojma Domovinskog, obrambenog rata i onog građanskog, ako je prije četvrt stoljeća čitavih 94,17% od 83,56% birača koji su izašli na birališta jasno znalo da se radi o opasnoj velikosrpskoj agresiji koja je u tijeku i o potrebi osamostaljenja i izlasku iz Jugoslavije koja je doslovce u svom krajnjem pohodu krenula istrijebiti hrvatski narod na njegovom vlastitom tlu? Vrlo jednostavno, izgleda da su još uvijek iste sile na vlasti u samostalnoj državi Hrvatskoj koje su još tada naumile uništiti Hrvatsku zauvijek i u tome bile vojno poražene. Ono što se nije uspjelo ratom, pokušava se politikom. Zbog toga je suvišno upozoravati na stavove zaista slučajnog premijera Milanovića koji se boji povratka na staro i lukavstvima zagovara tezu o građanskom ratu. Jer povratak na staro, po njemu je povratak na opstojnost i samostalnost hrvatske države . U tom svjetlu postaje jasnije i zbog čega su branitelji i dragovoljci Domovinskog rata najveći problem sadašnjoj vlasti, trn u oku kojeg nikako ne mogu iskorijeniti iz sjećanja naroda. Jer, da je valjala NOB – ne bi bilo Domovinskog rata, to je potrebno kratko i jasno reći.
Na isti način kako je Tuđman tada oklijevao istupiti i proglasiti izlazak iz Jugoslavije, čekajući da se sve lažne nade i kalkulacije zapadnog svijeta o opstanku Jugoslavije razbiju baš velikosrpskom agresijom koja je jedva čekala granatirati Banske dvore i time pokazala svoju pravu zločinačku i agresorsku ćud, tako su i Hrvati oklijevali, nadali se, trpjeli i čekali na pravi trenutak da bi izašli iz povijesno najveće zablude koja ih je zarobila i radila im o glavi u tom „južnoslavenskom savezu“ zvanom Jugoslavija. Savez, oprost i suradnju bilo koje vrste se ne može postići s onim koji to ne želi, a to je nažalost uvijek bila Srbija. Smiješne političke akrobacije Pupovca, Pusićke, Josipovića & co. usko su vezane s dodvoravanjem Srbiji, koje Hrvatskoj nikako ne priliči. Savezi se stvaraju prirodno i neusiljeno, a mi smo bili gurnuti gotovo čitavo 20. stoljeće u neprirodni podanički odnos prema Srbiji u udruženoj državi u kojoj za Hrvate nije bilo mjesta.
Znakovito je u predizborno vrijeme promatrati tko se sve okuplja oko lošeg gubitnika i još lošijeg političara Josipovića (Linić, Čačić, Jadranka Kosor…) a koji sami sebe nazivaju „uspješnom Hrvatskom“. Naprotiv, to su bezglavo izgubljeni politički zombiji iz prošlosti koji ne mogu priznati vlastiti poraz i politički neuspjeh. Ni SDP na čelu s Milanovićem neće priznati poraz čak ni onda kada bude evidentan, kao što danas gospodarski i politički poraz pod svojom vlašću prikazuju kao rast. Da bi se prikrila vlastita pokvarenost i korumpiranost, nerad, nesposobnost i otklon od vlastitog naroda, nužno je proglasiti sve druge, pa i kandidate protivne strane nesposobnima, glupima, nedomoljubnima. To je jedini način prikrivanja vlastite katastrofalne politike i lošeg vođenja države u ovo kratko predizborno vrijeme. Vjerujem da će zadnje Milanovićeve riječi nakon gubitka vlasti biti: „znao sam da je narod glup“. Uostalom, nešto slično već je bio i rekao. Naravno da je beskrajno glupo i zlonamjerno prikazivati hrvatsku predsjednicu kao barbiku u šopingu, jer tu vrsnu diplomatkinju poznaje i cijeni čitav svijet – ali je korisno znati da ju omalovažavaju upravo oni koji ne posjeduju ni trun njezine političke snage i sposobnosti. Ostojić (maj nejm iz Ranko), Ingrid Antičević (pipl mast trast as) i svi njima slični nemaju problem samo sa stranim jezicima, već i ozbiljan problem sa stručnošću i domoljubljem, a najviše sa stvarnom procjenom svojih (ne)sposobnosti. Zadnji ljevičarski pokušaj uzurpiranja i uzimanja monopola na humanost ide na račun hrvatskih granica i izbjeglica – i također je neslavno propao. Ti neobrazovani ljevičari ne znaju da su najnehumaniji ideološki pravci i sistemi u novijoj povijesti bili upravo oni lijevi. Teško je priznati, ali činjenica jest da je hrvatska mlada država imala čitave horde komunistički i prosrpski orijentiranih uzurpatora na vlasti (i ima ih još uvijek) – a dok ih se ne riješi trajno, lustracija ne može ni započeti.
U nevjerojatnim uvjetima je proglašen izlazak iz Jugoslavije i raskid svih državnopravnih veza s tom za Hrvate pogubnom tvorevinom, na gotovo filmski dramatičan način je teškom mukom rođena neovisnost Hrvatske. Izgledalo je potpuno nemoguće stvoriti vlastitu državu, ali svi smo bili složni u želji da ju ostvarimo, a najbolji od nas su platili životom da bi ju danas imali. Ni od koga nismo tražili odobrenje, sam Bog je stajao uz nas kada smo skupljali snagu i oslobodili se zauvijek svih okova koji su Hrvatsku sputavali na putu ka samostalnosti. Hrvatska neovisnost je na današnji dan prije 24 godine službeno proglašena u izvanrednim uvjetima, u podrumima INA-e, umjesto na Markovom trgu – ne zaboravimo to nikada! I budimo svjesni da je neovisnost nešto što se brani svakim danom i svakim političkim činom, a ne proglašava samo jednom zasvagda! To je posao koji ne prestaje nikada!
Ingrid Runtić
