HOP

NAZOR: Oluja nije bila zločinački pothvat!

Domovinski rat je općeprihvaćeni naziv za razdoblje novije hrvatske povijesti 90-ih godina 20. stoljeća. To je najsjajnije razdoblje hrvatske povijesti kad se uzme u obzir da je u onako teškim političkim i vojnim okolnostima, kakve su bile 1990. i 1991., stvorena suvremena Republika Hrvatska i obranjena od ne­milosrdne srpske agresije, da je potom uspjela izbo­riti međunarodno priznanje i osloboditi okupirane dijelove svoga teritorija te da Hrvati, zašto i to ne spomenuti, nakon dugo vremena nisu međusobno ratovali.

Prema hrvatskom zakonu, hrvatski branitelji iz Do­movinskog rata svoja su prava stekli u razdoblju od 5. kolovoza 1990. (početak tečaja Prvi hrvatski re­darstvenik) do 31. lipnja 1996. (iako se kao datum završetka Domovinskoga rata, odnosno prestanka ratnoga stanja, ako se već spominje 1996. godina u kojoj nije bilo oružanog djelovanja, primjerenijim čini 23. kolovoza 1996. kad je potpisan Sporazum o punoj normalizaciji i uspostavi diplomatskih odno­sa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije). Dakle, naziv Domovinski rat obuhvaća i razdoblje koje je neposredno prethodilo otvorenoj srpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku te razdoblje neposredno nakon završetka ratnih operacija u Hr­vatskoj i BiH.

Domovinski rat izazvala je velikosrpska politika, iznova pojačana medijskom promidžbom od ruj­na 1986., koju je potaknulo srbijansko vodstvo radi homogenizacije Srba na prostoru bivše Jugoslavije. Važnu ulogu u procesu njezina provođenja imali su preustroj Oružanih snaga SFRI sukladno planu „Jedinstvo” (1988.) i, posebice, razoružavanje hrvatske Teritorijalne obrane (svibanj 1990.). Pod nazivom Domovinski rat razumijevaju se: završne pripreme srpskoga agresora za rat i ostvarenje glavnoga cilja velikosrpske politike da „svi Srbi žive u jednoj drža­vi” na „većem dijelu Balkana”; protuustavno i tero­rističko djelovanje te naoružavanje i oružana pobu­na dijela Srba u Hrvatskoj od sredine 1990. (u vojnoj terminologiji tzv. puzajuća ili prikrivena agresija); početak ustrojavanja hrvatskih obrambenih snaga od kolovoza 1990.; početak rata i otvorene agresije Srbije i Crne Gore, odnosno jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpsko-crnogorskih postrojbi na Hr­vatsku od ljeta 1991.; protuterorističko djelovanje hrvatske policije od kolovoza 1990. te obrana Repu­blike Hrvatske od ljeta 1991. i oslobađanje najvećeg dijela njezina privremeno okupiranog teritorija voj­nim putem od kraja 1991. do sredine kolovoza 1995. godine; stvaranje uvjeta za mirnu reintegraciju pre­ostaloga okupiranoga teritorija Republike Hrvatske („Erdutski sporazum” u studenom 1995.), kojom je do 15. siječnja 1998. hrvatsko Podunavlje (Baranja te dio istočne Slavonije i zapadni Srijem) vraćeno u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Dakako, prikaz Domovinskoga rata ne može biti potpun ako se u obzir ne uzmu događaji u Bosni i Hercegovini, prije svega izlazak Hrvata na referen­dum o neovisnosti BiH, hrvatsko priznanje BiH kao samostalne države, razdoblje oružanih sukoba iz­medu HVO-a i Armije BiH te sudjelovanje hrvatskih snaga HV-a i HVO-a u obrani i oslobađanju Bosne i Hercegovine od srpske agresije (1995. hrvatske sna­ge oslobodile su više od 5000 km2 BiH).

Razvoj demokracije i višestranački izbori u travnju i svibnju, konstituiranje višestranačkoga Sabora RH i proglašenje prvoga predsjednika Republike Hr­vatske (tada još predsjednika Predsjedništva SRH) Franje Tuđmana 30. svibnja, ustavni amandmani u srpnju i početak oružane pobune Srba u Hrvatskoj, kao i ustrojavanje Prvih hrvatskih redarstvenika – zametka suvremenih oružanih snaga RH u kolovo­zu, te tzv. „božićni” Ustav RH 22. prosinca, obilježili su 1990. i potvrdili je kao temeljnu godinu u stvara­nju nove hrvatske države.

U 1991. posebno se ističu referendum (19. svib­nja) na kojem su se Hrvati i ostali građani Hrvatske izjasnili za suverenu i neovisnu hrvatsku državu, a protiv ostanka u Jugoslaviji, postrojavanje Zbora narodne garde – legendarne jezgre pobjedonosne Hrvatske vojske na stadionu NK Zagreb (28. svib­nja), zasjedanja Sabora Republike Hrvatske (25. lipnja i 8. listopada) na kojima su donesene i potvr­đene odluke o proglašenju samostalne i suverene Republike Hrvatske, odnosno o raskidu svih držav­nopravnih veza s dotadašnjom SFRJ. Blokada vojar­ni JNA, preuzimanje oružja hrvatske TO i žilav otpor hrvatskih branitelja srpskoj agresiji te početak oslo­bađanja okupiranoga teritorija Republike Hrvatske u zapadnoj Slavoniji i na hrvatskom Jadranu od kra­ja listopada, učinili su 1991. presudnom godinom u obrani neovisnosti Republike Hrvatske.

Priznanje samostalnosti od država Europske zajed­nice 15. siječnja, a posebice primanje u članstvo UN-a 22. svibnja, označili su 1992. godinom među­narodne afirmacije Hrvatske. Unatoč svemu tome, za svoju teritorijalnu cjelovitost Hrvatska se morak izboriti nizom vojno-redarstvenih oslobodilačkih akcija i operacija. Najpoznatije među njima „Blje­sak” i „Oluja” – provedene su u svibnju i kolovozu pobjedničke 1995. godine.

S razlogom se ponosimo Domovinskim ratom, po­sebice „Olujom” – „kraljicom svih hrvatskih bitaka” – koja je Hrvatskoj donijela toliko željenu slobodu i teritorijalnu cjelovitost. „Oluja” nije bila zločinač­ki pothvat, hrvatski generali koji su zapovijedali u „Oluji” nisu zločinci. To su činjenice, dokumentira­ne i argumentirane, dakle znanstveno utemeljene, koje ne može osporiti niti jedna sudska presuda.