Devastacija hrvatske kulture nastavlja se gašenjem stoljetne galerije Ulrich!

0
1639
galerija Ullrich danas
galerija Ulrich danas
antun ullrich
Antun Ullrich

Stogodišnjica galerije Ulrich, prve privatne galerije u Hrvatskoj uopće, obilježena je 2009. godine. Četiri godine kasnije, zauvijek je ugašena izložbena aktivnost ove galerije koja je odavno postala posebna institucija hrvatske likovne kulture. Galerija Ulrich nastala je privatnom i velikodušnom inicijativom zagrebačkog obrtnika staklara Antona Ullricha, ljubitelja likovne umjetnosti. I u tom isprve malom, ali kako će se vrlo ubrzo pokazati, bitnom detalju,  Zagreb je išao ukorak s ostalim europskim gradovima stvarajući komorni umjetnički izložbeni salon u kojem je na najbolji način došlo do izražaja za to doba tipično građansko mecenatstvo umjetnosti svih vrsta, pa tako, u ovom konkretnom slučaju i likovne umjetnosti. Svatko tko je u visokom društvu Europe htio postati elita znao je da je to najbolje i najučinkovitije može postići podupiranjem kulture i umjetnosti – pa je tako tradicija mecenatstva polako prelazila iz ruku osiromašenog plemstva i crkve u ruke sve bogatijeg građanstva. Tako je to bilo i krajem 19. te početkom 20. stoljeća u hrvatskim gradovima.

ulrich izložba prvih studenata zg Akademije
Izložba prvih studenata zagrebačke Akademije

Dvije godine prije nego što je Anton Ullrich pokrenuo galeriju Ulrich (u samom nazivu galerije vremenom se gubi jedno l), utemeljena je i likovna Akademija kao Kraljevsko zemaljsko obrazovalište za umjetnost i umjetni obrt. Papa Ullrich (kako su ga od milja nazivali) nije bio samo ljubitelj lijepih umjetnosti, već i vrlo dalekovidan manager jer je znao da je Umjetnički paviljon koji je izgrađen 1898. godine upravo u svrhu održavanja velikih i reprezentativnih izložbi bio prevelik za pojedinačne (samostalne) izložbe likovnih umjetnika, pa je tako Ullrichov salon brzo nadmašio i najoptimističnija očekivanja svog utemeljitelja. U tom prostoru izlagali su najbolji od najboljih hrvatskih likovnih umjetnika i slikara kao Menci Klement Crnčić, Ljubo Babić, Maksimilijan Vanka, Jozo Bužan, Slava Raškaj, Tomislav Krizman, Ivan Tišov, Gabrijel Jurkić, Jerolim Miše, Fran Kršinić, Ferdo Kovačević i mnogi drugi. Antonov sin Edo ugošćuje mlade svjetske slikare kao Marc Chagala, Fernand Legera, Georgea Braquea i Roberta Deloneya što ukazuje ne samo na njegovu upućenost u zbivanja na europskoj likovnoj sceni, nego i na nedjeljivost i isprepletenost kulturnog života srednjeeuropskog Zagreba i Europe.

Bogatu izložbenu djelatnost prekida drugi svjetski rat, nakon kojega je Edo Ullrich prisiljen vratiti se staklarskom obrtu i uokvirivanju, a izložbeni salon predaje na upravljanje Gradskom narodnom obrtu, prethodnici današnjeg Likuma, nabavno- prodajnoj zadruzi likovnih umjetnika. Još od samog početka su odnosi vlasnika galerije i umjetnika bili regulirani ugovorom koji je obuhvaćao isplaćivanje provizije galeriji od 30% po prodanom djelu te regulirao obveze i prava izlagača i galerije – nešto o čemu gotovo čitavo stoljeće poslije, današnji umjetnici u suvremenoj Hrvatskoj, samo još mogu sanjati. Tu časnu praksu koja svjedoči o dubokom poštovanju koje građanskog sloj (ili od komunista pogrdno nazvani „buržuji“)  gaje prema umjetnosti i umjetnicima, kasnija galerija Ulrich je pokušala očuvati što je dulje mogla pod puno nepovoljnijim uvjetima socijalizma.

ulrich1
otvorenje izložbe slika Ingrid Runtić: Retrospektiva portreta iz 2013.g

Sjećam se da sam još kasnih osamdesetih, kao studentica slikarstva, upravo u toj galeriji vidjela izložbu crteža istaknute umjetnice Käthe Kollwitz, njemačke slikarice i grafičarke ekspresionizma koja je u nacističko vrijeme bila proglašena jednom od takozvanih „izopačenih“umjetnika (njem.: entartete Künst). Upravo je u tijeku izložba u Modernoj galeriji na Zrinjevcu Käthe Kollwitz i Ernsta Barlacha, a već prije 30 godina su djela iste umjetnice bila izložena u galeriji Ullrich – što jasno govori o odabiru vrhunskih izložbi u tadašnjoj galeriji Ulrich. Dakle, otežano ali ipak, galerija Ulrich je zadržala visoku razinu kvalitete izložbi gotovo do samog kraja svog postojanja. Imala sam čast izlagati u njoj u ljeto 2013. godine, kada sam već načula glasine o skorom „premještaju“ galerije – odnosno o njenom kraju, kako mi je već tada bilo jasno. U nedostatku vizualnog arhivskog materijala kojeg na internetu nije moguće naći, gotovo kao da ove galerije nikada nije ni bilo, prilažem nekoliko slika s otvorenja svoje izložbe Retrospektiva portreta, 2013. godine.

 

ulrich2Važno je istaknuti da galeriju Ulrich koja je zasluženo trebala biti zaštićena od tog tihog smaknuća i koja je svakako trebala biti očuvana kao povijesni i vitalni svjedok izlagačke tradicije i svojevrsnog galerijskog hrama hrvatske likovne umjetnosti, bila je nagrađena za svoj izložbeni uspjeh koji je trajao više od stoljeća – ukinućem! Niti jedno objašnjenje o onih o kojima se šapuće, a nikad javno ne progovara, ne može opravdati taj kulturni krimen koji su vlasti u samostalnoj državi Hrvatskoj i njenom glavnom gradu počinili nad galerijom Ulrich i našom kulturnom baštinom. Duboko se sramim ovakvog nedostojnog kraja jedne bogate tradicijske galerije likovnih umjetnosti, no jasno mi je da je njezin kraj u trenutku kada je postala svojevrsno slijepo crijevo prodavaonice Likum bio samo pitanje trenutka.

prodavaonica Likuma nekad
prodavaonica Likuma nekad

U galeriju Ulrich niste naime mogli kao posjetitelj doći drugačije, nego kroz prostor prodavaonice likovnih materijala i boja, dok je na zidovima prizemne prostorije u redovima bio „popikan“ umjetnički kičeraj i razni drugi predmeti primijenjene djelatnosti.   Trebalo se probiti kroz to mnoštvo šarenih izložaka, od kase i pulta na ulazu preko drvenih, strmih i škripavih stepenica u prozračnu galeriju Ulrich na prvom katu koja je obilovala odličnim prirodnim svjetlom i ugodnim komornim rasporedom zidova te ostala u mom sjećanju kao skriveni izložbeni dragulj u samom srcu našega glavnog grada. Danas toga dragulja više nema, i niti jedna prodavaonica, banka ili ured koji će nići na njegovom mjestu više nikada neće moći nadomjestiti ovaj velik i bolan gubitak nekad prve privatne galerije u Hrvatskoj, koja je svojim značenjem nadmašila čak i najsmjelije snove svog utemeljitelja, Antona Ullricha. Danas, iza prljavih stakala tog nekadašnjeg dragulja, zjapi prerovan bezdan stare građevinske šute.

 

ulrich4Za ovaj nedopustivi zločin nad našom kulturom i izložbenom poviješću optužujem Ministarstvo kulture i Vladu koja je dopustila ono što niti jedna Vlada neke druge zemlje nikada ne bi dopustila. Lokacija i djelatnost Galerije Ullrich trebale su biti pod posebnom zaštitom kulturne i umjetničke baštine Hrvatske, jer je to prva vidljiva crta obrane hrvatske kulture i nacionalnih interesa o kojima se ova vlast (sada već na odlasku) nikada nije brinula. Umjesto toga, podignuto je nakazno i skupo zdanje MSU-a u Novom Zagrebu koje u svojim dvoranama skriva podosta naplavina suvremene umjetnosti sumnjive umjetničke vrijednosti, no o tome će biti još govora u nekom od slijedećih članaka. Ovaj je posvećen nestanku i gašenju jedne od najboljih i najznačajnijih galerija Hrvatske koja je preko jednog stoljeća promovirala i izlagala najbolje hrvatske i inozemne likovne umjetnike. Odnos današnje vlasti i hrvatskih institucija prema hrvatskoj kulturi je, kako se vidi na primjeru gašenja ove galerije, civilizacijski nedopustiv i sasvim neprijateljski!

Ingrid Runtić