Srbija s Rumunjskom i Bugarskom stvara politički i ekonomski savez “Krajovska grupa”

0
550

krajovska grupaSrbijanski premijer Aleksandar Vučić na sva zvona je još koncem prošloga tjedna navijestio Srbiji povijesni značaj okupljanja predsjednika Vlada triju zemalja Bugarske, Rumunjske i Srbije u Sofiji. U subotu bi se premijeri spomenutih balkanskih država trebali sresti u glavnome gradu Bugarske, a tema razgovora bit će ista kao i na premijernome skupu koji su Bojko Borisov, Viktor Ponta i Aleksandar Vučić održali koncem travnja u Krajovi. Tada su i postali začetnicima ideje ekonomskog i političkog povezivanja tri balkanske države s ciljem uzajamne solidarnosti u budućim europskim i svjetskim izazovima. Ovo uvelike podsjeća na neku vrstu obnove negdašnjeg saveza takozvane Male Antante, sklopljenog kao jedne vrste vojno političke alijanse Jugoslavije, Čehoslovačke i Rumunjske u razdoblju između dva svjetska rata. Naravno, ne treba puno mudrosti u odgonetanju razloga uvrštenja bivše Čehoslovačke u tadašnju vojno političku uniju s Rumunjskom i Jugoslavijom, faktički Srboslavijom na djelu i pod paskom srbijanske dinastije Karađorđevića. Bio je to iznuđeni i umjetni savez kojemu spomenuta Čehoslovačka nije prirodno gravitirala, ali je iz pozadine glavnu riječ vodila Francuska, koja je, praktički, i stvorila tadašnju interesnu skupinu triju zemalja. Francuzi su željeli stvaranjem te organizacije zemalja napraviti  vojnu i političku protutežu Njemačkoj i to je jedini pravi razlog osnutka Male Antante. Ponukani starim iskustvom sad Srbi i Bugari stvaraju savez s Rumunjskom, jer su u međuvremenu Česi i Slovaci, skupa s Mađarima i Poljacima otišli u Višegradsku skupinu, kamo im je povijesno oduvijek i pripadalo mjesto i gdje sve četiri zemlje članice Višegradske skupine bilježe godinama postupni napredak na gospodarskom planu, te su po visini standarda građana tik do Slovenije i u samome vrhu u usporedbi s ostalim postkomunističkim zemljama Europe.

Motiv povezivanja Srbije, Bugarske i Rumunjske u jednu interesnu sferu je, također, utemeljen na ekonomskim interesima. U ovim trenucima nesumnjivo je kako će se problem povećanog priljeva migranata s Bliskog istoka naći na dnevnom redu razgovora prije svih ostalih tema. To ne taje ni premijeri tri zemlje koje bi geopolitički po njihovom zamisli tvorili skupinu zemalja Dunavskog regiona. Sve tri spomenute države su jako zainteresirane za što bližu suradnju i na području izgradnje infrastrukture, energetike i prometa, a Bugarska i Rumunjska Srbiji unaprijed jamče potporu u njezinim nastojanjima da im se što prije pridruži u članstvu Europske unije. Srbi nisu nimalo impresionirani ovakvim političkim razvojem događaja. U sjećanju i u narodnom predanju Srba ostalo je zauvijek zapisano kako su upravo s Bugarama vodili stoljetne ratove oko spornih teritorija na istoku današnje Srbije, ili drugačije gledano na krajnjem zapadu bugarskih zemalja. Tu je kao jabuka njihovoga razdora stoljećima bila i ostala Makedonija oko čije pripadnosti i danas vode prijepore srpski i bugarski povjesničari. Nisu za zanemariti ni sukobi Bugara i Rumunja u prošlosti, no dugi i široki vodotok Dunava je kao prirodna granica i vododijelnica razdvajanja pozitivno utjecao na postupno opadanje jačine sukoba Bugara i Rumunja. Njihova zajednička borba sa Srbima protiv Turaka u Prvom balkanskom ratu je prvi i za sada i jedini rat u kojem su sve tri balkanske države bile na jednoj strani u ratnom sukobu. Već u Drugom balkanskom ratu sve balkanske države su povele rat protiv Bugara, protiv kojih su tad ratovali skupa i Srbi i Rumunji. No, to je za balkanske lidere Vučića, Borisova i Pontu sad, očito, stvar prošlosti i žele ubuduće graditi nove i pozitivne odnose. Za početak spominju Bugari inicijativu gradnje auto ceste Bukurešt – Sofija – Beograd, kao i izgradnju duge željezničke pruge koja bi bila poveznica i sa Istanbulom, ali i dalje od granice Male Azije prema istoku. Srbija je još od devetnaestog stoljeća imala uspostavu dobrih odnosa s Rumunjskom. Ne zaboravimo da je i prva srpska kraljica suvremenog doba Natalija rumunjskog podrijetla. I kad se Vlahinja plave krvi s rumunjskoga dvora vlaško – njemačke dinastije Hohenzollerna na prijestolju Rumunjske udala za srpskoga kralja Milana Obrenovića, bio je to i za Srbiju i za Rumunjsku događaj od prvorazrednog značaja. Zanimljivo je da Srbi od svih susjeda koji je okružuju jedino nikad s Rumunjima nisu ratovali, ali su sve do nedavno njihovi odnosi bili zategnuti, jer je Srbija uporno ignorirala postojanje rumunjske manjine u Srbiji, uskraćivala im pravo na uporabu jezika, a srbijanski ultradesničari su u nekoliko navrata i minirali rumunjske crkve na istoku Srbije i time ih dodatno zastrašivali. Rumunje su Srbi označavali jedino imenom Vlaha i tvrdili kako Vlasi i Rumunji govore drugačijim jezicima, te da nikad nisu imali ničeg zajedničkog. Kao što godinama izmišljaju naciju Bunjevaca, srpskom režijom,umjetno odvojenih od Hrvata, u srpskoj melting pot kuhinji željeli su odvojiti i Rumunje od Vlaha kao dvije različite etničke skupine. Onda je na sve  te srbijanske  provokacije  Rumunjska odgovorila i javno zaprijetila Srbiji da će joj prva u sklopu EU onemogućiti svaku mogućnost pregovora oko ulaska u EU. Srbijanci su to shvatili ozbiljno, te su riješili izgladiti odnose s tom zemljom koja ih je tajno s Rusijom i Grčkom najviše logistički pomagala u ratovima devedesetih, dovozeći gorivo i naftu u Srbiju unatoč embargu Ujedinjenih naroda na isporuku Srbiji nafte i goriva. Rumunjska, Rusija i Grčka su namjerno i svjesno kršile embargo UN-a, čije su članice i potpisnice sporazuma UN-a o ekonomskim sankcijama protiv Srbije.

Vučić 1S motrišta geopolitike, dojam je da su se Srbi konačno skrasili tamo gdje karakterom, mentalitetom i temperamentom oduvijek i pripadaju. Nije lako prosječnom Srbijancu pojmiti tako nešto, jer Srbijanac je usprkos vjekovnom graničenju s Bugarima i Rumunjima uvijek znao da su Bugari potomci azijskoga plemena sa Kavkaza, a Rumunji potomci doseljenih Vlaha iz sjeverne Afrike. No, svjetonazori Srba, Bugara i Rumunja su isti i nakon vijekova opisanih bitaka i  razmirica oko neriješenih teritorijalnih pitanja, sad su našli zajednički jezik. Srbija je, recimo, još u vrijeme dinastije Obrenovića, potkraj XIX stoljeća napravila odlične političke veze s Rumunjskom, prije svega iz gospodarskih razloga. Rumunjska obiluje ne samo slabo eksploatiranim i brižno čuvanim naftonosnim izvorima kod Ploeštija i još nedostatno istraženim naftnim zalihama diljem Rumunjske, nego je i puna soli, konkretno oko grada Brašova na obroncima Karpata i području koje je do potpisivanja Versajskog mirovnog ugovora bilo sastavnim dijelom Mađarske, naravno, tad u sklopu Austro – Ugarske. Srbija je tad uvozila sol iz Rumunjske, a tijekom srbijanske vojne agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992 – 1995. jedini strateški interes Srbije da zaposjedne Tuzlu i njeno muslimansko okruženje u industrijskoj zoni oko grada, bila je ponajprije tuzlanska solana. Istina, imali su tad Srbi zbog državnog saveza sa Crnom Gorom i solanu kod Ulcinja, ali to je bilo premalog kapaciteta da bi zadovoljilo uobičajeno nezasitne apetite vječito gladnih i nezadovoljnih velikosrpskih megalomana i kleptomana. U međuvremenu, bijegom Crne Gore iz čeličnog i ubilačkog zagrljaja Srbije, promotori beogradskog velikodržavlja, izgubili su i ulicinjsku solanu iz svoga dosega, a o tuzlanskoj im je ostalo samo da sanjaju. I sad u mirnodopskim uvjetima grade mostove prijateljstva i povezivanja s Bugarima i Rumunjima. Te dvije zemlje jesu odavno članice EU i NATO, što Srbija barem verbalno kani postati, premda, malo tko istinski vjeruje u iskrenu želju i namjeru dvojice rusofila Vučića i Nikolića da to zbilja i učine. Svakako, Srbija bi osnutkom političkog i ekonomskog saveza s Bugarima i Rumunjima imala automatski i prodor na Crno more, a otuda im puca vidik ka njihovoj neuzvraćenoj ljubavi oličenoj u srpskoj majci Rusiji. Daleka Srbiji, preko sedam mora i sedam gora, Rusija je, ipak, tradicionalni prijatelj, najprije Bugarske, nakon toga i Srbije. Čak su Bugarima Rusi i veći prijatelji nego Srbima jer su 187t. na Sanstefanskom kongresu Rusi glasovali da cijela južna Srbija uključujući Niš, Leskovac, Pirot i Vranje pripadne Bugarima. To je kod Srba izazvalo nezapamćenu antirusku histeriju, te je narod tražio i prekid svih diplomatskih odnosa Srbije s Rusijom. Sljedeće 1878. godine zapadne sile Njemačka, Francuska i Velika Britanija zato su sazvale novi Berlinski kongres, na kome su spomenuta područja pripala Srbiji. Time su europske sile ozakonile srpska vojna osvajanja do tada isključivo bugarskih krajeva. Srbi danas uopće nisu zahvalni Njemačkoj za taj dar s neba, a u zvijezde kuju Rusiju, koja je i u Berlinu 1878. držala stranu Bugarske.

Točno je da ih u trokutu zemalja Krajovske grupe jedino nikad Rumunjska nije doživljavala kao Rusiju i Ruse prijatelje, premda je i Bukurešt jednako kao i Sofija tijekom postojanja SSSR-a i zloglasnoga KGB-a bio jedan od dva isturena sovjetska centra, najviše medijske i političke promidžbe prema ostatku Europe. Sigurno je kako bi i Srbi i Bugari pokušali uvjeriti Rumunje da im je u zajedničkom interesu smanjiti omrazu prema Rusima, ali je upitno koliko će u tome uspjeti. Jer, Rumunji su tradicionalno oslonjeni na Francusku, a po ugledu na Pariz, arhitektonski su izgradili i Bukurešt, u svijetu nazvan zato i malim Parizom. Njeguju i izvrsne odnose s Italijom, a posebno s Njemačkom, jer u Rumunjskoj živi i danas preko pola milijuna Nijemaca. Ne zaboravimo i činjenicu da je aktualni predsjednik Rumunjske Klaus Johanis podrijetlom Nijemac iz Rumunjske, te njemu ovakva vrsta približavanja njegove zemlje savezu s Bugarima i Srbima sigurno ne imponira kao što se to dojmi premijeru Viktoru Ponti. Zajednički imenitelj Srbiji, Rumunjskoj i Bugarskoj je i visok stupanj korupcije u društvu, u čemu aktivno sudjeluju i visoki državni dužnosnici spomenutih zemalja. Nedavno je aktualni rumunjski premijer Viktor Ponta zbog toga i procesuiran pred rumunjskim sudom. Ako se na sudu dokaže njegova krivnja, mogao bi lako zaraditi višegodišnju robiju, o čemu je proteklih mjeseci podrobno govorio jedan od glavnih zastupnika oporbe u rumunjskom parlamentu Dumitru Pelican. Nije bolja situacija ni sa Bugarskom. Poznato je da se u Srbiji u bijegu od ruke pravde godinama nalazi bugarski tajkun Cvetan Vasilev, optužen i procesuiran pred sudom u Sofiji za višekratna kaznena djela, poglavito djela pronevjere i utaje. Srbija mu je sigurno sklonište od zakona, jer ga štiti njegov osobni prijatelj, srbijanski predsjednik i četnički vojvoda Tomislav Nikolić, koji je više puta svojevoljno odbijao službene zahtjeve Sofije da Beograd izruči Sofiji Cvetana Vasileva, kome Bugarska želi suditi kao vlastitom državljaninu. U Beogradu utočište ima i sin Svetozara Marovića, političara koji je obnašao najviše državne funkcije u Crnoj Gori, ali svojedobno i u zajedničkoj srpsko – crnogorskoj federaciji od 1992 – 2006. godine. Unatoč crvenoj tjeralici Interpola, njegovog sina Miloša Marovića Srbija odbija isporučiti sudu u Crnoj Gori, kao što odbija vlastima Bugarske predati Nikolićeva prijatelja Cvetana Vasileva. Srbi se zaklinju riječima na poštivanje zakona, ali ih svjesno krše i spram Crne Gore s kojom su bili u zajedničkoj državi, ali i prema Bugarskoj s kojom namjeravaju u budućnosti stvoriti ekonomsku i političku uniju, skupa s trećim članom Rumunjskom.

Bez obzira na iznesene trzavice u međusobnim odnosima, Srbija, Bugarska i Rumunjska, očito imaju puno toga zajedničkog. I ovakva orijentacija Srbije ka istoku je odličan signal Hrvatskoj da se Srbija konačno okreće tamo gdje joj je oduvijek i mjesto i da tim potezom barem za trenutak pravi odmak od težnji ka susjedima koji su joj zemljopisno na zapadu i na sjeveru od srbijanskih granica. Ne znači to da su Srbijanci ovim napravili trajni otklon od stalnog pogleda preko Drine i Dunava, ali je dobar početni znak kako su se njihovi lideri otrijeznili i shvatili gdje jedino mogu imati političku i ekonomsku perspektivu na dulje staze. Ovo je za Hrvatsku još bolja vijest utoliko što ni Bosna i Hercegovina ni Crna Gora zasigurno nikad neće ni pomisliti o priključenju trojnom savezu Krajovske grupe, kojemu ni po čemu ne gravitiraju. Utemeljitelji Krajovske grupe su istaknuli još prigodom prvoga okupljanja u Krajovi dvadeset i petoga travnja ove godine da su otvorena vrata pristupanja savezu i drugim zemljama, no teško je povjerovati da bi to ikad mogle biti BiH i Crna Gora. Dodatno pogoršanje političkih odnosa Srbije, ne samo sa Crnom Gorom nego i Makedonijom nastalo je jučer kad su Srbijanci doznali da su i zvanično i vlasti u Podgorici i u Skoplju glasovale za prijem Kosova u Unesco. Ti uzajamni razdori i sukobi Beograda sa Podgoricom i Skopljem bit će ubuduće još jači i još žešći jer Srbija zvanično ne priznaje Crnogorcima i Makedoncima da su zasebni narodi, još manje im priznaje postojanje crnogorske i makedonske pravoslavne crkve, a niječe im i postojanje crnogorskog, odnosno makedonskog jezika. I za sva ta osporavanja identiteta Crnogoraca i Makedonaca Srbija ima punu političku potporu političkih vlasti Rusije, kao i Ruske pravoslavne crkve. U takvoj situaciji Srbija postaje svjesna da ne može imati izlaz na Jadran jer im je zapreka Crna Gora,niti na Sredozemlje, jer ih od Grčke dijeli duga granica s Makedonijom kao debelom tampon zonom između Srbije i Grčke. I stoga i ne čudi što su se Srbijanci sad orijentirali prema Bugarskoj i Rumunjskoj i Crnome moru. U cjelini, Krajovska grupa bi po riječima Aleksandra Vučića trebala biti balkanskom kopijom postojeće Višegradske skupine koju čine Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska i gdje povijesno i ekonomski treba težiti i gospodarski stremiti i Hrvatska. Formiranje Krajovske grupe je samo još jedan pokazatelj kako se napokon putevi Hrvatske i Srbije razdvajaju na geopolitičkom planu. Realno je očekivati da će jačanjem ekonomske i političke suradnje Srbije, Bugarske i Rumunjske ubuduće sve manje biti u uporabi već izlizani i dotrajali pojmovi jugofila i srbofila tipa “jugosfera”, “region” “Zapadni Balkan” i slične umotvorine proizišle iz trusta pilećih mozgova, ne samo na Balkanu, nego i preko Atlantika. Ni SAD, niti EU nisu znali, a trebali su znati pravu povijest zemalja s trusnog područja jugoistoka Europe. Onda oni i ne bi rabili termine Zapadnog Balkana ili jugosfere. Ovako, stvari polako dolaze na svoje mjesto, jer same zemlje famoznoga regiona uviđaju gdje je svakoj ponaosob mjesto. I tako se Srbija nepovratno okreće Istoku, a Hrvatska ka zapadu. Svatko ide tamo gdje mu je prirodno mjesto.

Dragan Ilić