TOMAC:’ MILANOVIĆU GDJE JE PARTIJSKO ZLATO?’

0
873

Račan otkriva tajnu o partijskom zlatu

Sve komunističke partije imale su svoje partijsko zlato, dakle, crni ilegalni fond iz kojeg su financirale ilegalno djelovanje. Međutim, glavni cilj partijskog zlata bio je osiguravanje značajnih materijalnih sredstava za krizne trenutke odnosno za partijsko vodstvo ako dođe do gubitka vlasti. I Titov Savez komunista Jugoslavije i svi savezi komunista Republika također su po istom modelu imali značajno partijsko zlato u svojim trezorima. To je bila velika tajna i o tome se u javnosti nije ništa znalo.

Zanimljivo je da nakon sloma Saveza komunista Jugoslavije i sloma Jugoslavije te stvaranja novih država, odnosno nakon sloma jednopartijskog komunističkog sustava i zlatoprijelaza na višestranačje, u proteklih 20-ak godina u javnosti u Hrvatskoj, ali i širom bivše Jugoslavije, nema ni jedne informacije o tomu gdje je nestalo partijsko zlato, postoji li ono još, tko s njim upravlja, odnosno tko ga je eventualno prisvojio.

Nakon 11. Kongresa Saveza komunista Hrvatske nakon kojega je Račan izabran za predsjednika Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske i u procesu transformacije SKH-SDP u SDP, nije bilo ni jedne informacije o sudbini partijskog zlata, čak ni za najbliže suradnike Ivice Račana. Kao potpredsjednik SKH-SDP izabran godinu dana nakon 11. Kongresa ne bih doznao za postojanje partijskog zlata da se nije dogodila izvanredna situacija, odnosno da nije došlo do ozbiljnih prijetnji Državni udarDržavni udar trebalo je izvesti za vrijeme XIV. Izvanrednog kongresa SKJ. Znali smo da je sve pripremljeno da se, ako kongres doživi neuspjeh, izvrši državni udar i zaustave demokratske promjene i raspad Jugoslavije. Unatoč tim opasnostima, donijeli smo odluku da delegati SKH na XIV. kongres SKJ, u slučaju pokušaja nametanja velikosrpske Miloševićeva politike zajedno sa Slovencima, napuste Kongresdržavnog udara. U takvoj situaciji Ivica Račan odlučio je najuže vodstvo stranke informirati o postojanju partijskog zlata te predložiti da se ono uporabi kako bi se oduprli državnom udaru.

Dakle da nije bilo prijetnje državnim partijaudarom, ni nas nekoliko članova najužeg vodstva ne bi imalo bilo kakvu informaciju da je SDP naslijedio značajno partijsko zlato od Saveza komunista Hrvatske.

Međutim, prije negoli iznesem nepoznate činjenice o tim burnim danima i zašto je Račan otkrio barem najužem vodstvu tajnu da je SDP naslijedio partijsko zlato Saveza komunista Hrvatske, potrebno je ukratko opisati političku situaciju u kojoj se to dogodilo.

Sve je bilo pripremljeno za državni udar

Radilo se o vrlo razrađenoj strategiji državnog udara, rušenja vlasti u Hrvatskoj i zatvaranja ne samo Tuđmana i državnog vodstva nego i vodstva SDP-a jer nije prihvatilo sudjelovati ni na koji način u državnom udaru nego se žestoko i odlučno usprotivilo takvim namjerama. Pripremanje državnog udara bila je dobro razrađena strategija i provoditelj državnog udara trebala je biti JNA, odnosno oficiri JNA kao privilegirana klasa. Evo samo jedne privilegije koju su imali oficiri JNA. Oko stotinu tisuća oficira i vojnih profesionalaca imalo je pravo na stan, ali i pravo da kada odlaze u mirovinu biraju stan negdje na moru gdje žele do kraja života živjeti. Zato je za njih prijelaz na višestranačje, a ne samo raspad Jugoslavije, bio smrtna opasnost i zato su oni bili ona struktura koja je odigrala zločinačku ulogu u raspadu Jugoslavije, prihvatila biti bičem velikosrpske politike i Slobodana Miloševića i ognjem i mačem pokušala spasiti Jugoslaviju i socijalistički poredak.

Zato se Jugoslavenska narodna armija spremala, i prije održanih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i očekivane promjene vlasti, oružanom silom štititi ne samo Jugoslaviju nego i socijalistički poredak pozivajući se na odredbe Ustava SFRJ prema kojem je JNA to i Ivica Račandužna. Za vodstvo JNA prijelaz na višestranački demokratski sustav bila je kontrarevolucija i rušenje ustavnog poretka, a onda i obveza da navodno štite ustavni poredak i socijalizam od kontrarevolucije. Zato je bilo normalno da je upravo vojni vrh, kada se raspao SKJ, pokrenuo formiranje novog Saveza komunista kako su ga nazvali SK-Pokret za Jugoslaviju. Cilj te kvazistranke bio je okupljanje svih onih koji se suprotstavljaju raspadu ne samo Jugoslavije nego i uspostavljanju višestranačja i napuštanju socijalističkog sustava.

Nakon što su osnovali SK-Pokret za Jugoslaviju još su se odlučnije pripremali za državni udar. Javno i tajno razgovarali u s mnogim ljudima. Jedne su vrbovali da se priključe Savezu komunista-Pokretu za Jugoslaviju, a od drugih su tražili da ostanu u Savezu komunista Hrvatske da djeluju iznutra i da u određenom trenutku, kada se izvrši državni udar, prihvate ga, stave se na raspolaganje i podrže kvislinšku vladu koju bi suprotno volji hrvatskog naroda nametnuo vojni vrh JNA. U pripremi vojnog udara i smjene legitimne i legalne vlasti u Hrvatskoj služili su se raznim vrstama pritisaka, prijetnjama i ucjenama. Posebno su na udaru bili članovi SKH SDP-a pa i cijele organizacije u pojedinim gradovima i dijelovima Hrvatske. Za takvo urotničko djelovanje Račan i ja doznali smo od ljudi koji su tražili razgovore s nama, koji su nam iznosili detaljno kako se na njih prave pritisci i što se od njih traži, odnosno koji su imali potrebu da nam kažu da su odbili sve pritiske i ucjene, ali da se osjećaju vrlo neugodno što su se našli na popisu onih s kojima je SK-Pokret za Jugoslaviju razgovarao.

Neki su tražili našu zaštitu, odnosno zaštitu vodstva SDP-a. Tako smo doznali za tu podzemnu aktivnost i pripremu državnog udara, ali nismo doznali s kim su sve razgovarali i koga su eventualno pridobili kao potencijalnog saveznika. Pretpostavljali smo da takvih ima dosta. A tko su, mogli smo vidjeti iz njihova političkog djelovanja u burnim budućim događanjima kada se postupno doznavalo da su mnogi u tadašnjem vodstvu SKH SDP pokušali iznutra zaustaviti transformaciju SKH SDP u hrvatskuSlobodan Miloševićsocijaldemokratsku stranku, odnosno koji su spremni podržati državni udar. Drastičan je primjer novinarke Jelene Lovrić, u to vrijeme članice CK SKH, koja je izjavljivala da jedva čeka dolazak tenkova JNA da naprave reda u Hrvatskoj. Tek kada su izgubili sve mogućnosti opstruiranja i zaustavljanja demokratskih procesa u SKH SDP-u, oni su postupno napuštali SKH SDP i postajali njegovi žestoki protivnici.

Državni udar trebalo je izvesti za vrijeme XIV. Izvanrednog kongresa SKJ. Znali smo da je sve pripremljeno da se, ako kongres doživi neuspjeh, izvrši državni udar i zaustave demokratske promjene i raspad Jugoslavije. Unatoč tim opasnostima, donijeli smo odluku da delegati SKH na XIV. kongres SKJ, u slučaju pokušaja nametanja velikosrpske Miloševićeva politike zajedno sa Slovencima, napuste Kongres. Kako je poznato, to se i dogodilo, ali državni udar nije izvršen, nego je samo odgođen, zbog straha od reakcije Međunarodne zajednice i njezine javnosti, a i zbog nade da se Jugoslavija može održati i nakon sloma Saveza komunista. Ante Marković, kao eksponent Međunarodne zajednice, formirao je svoju stranku i uz veliku gospodarsku pomoć Zapada smatrao je kako može održati Jugoslaviju ako dođe do višestranačkog demokratskog sustava umjesto Saveza komunista.

To su bili razlozi zbog kojih je odgođen već pripremljeni državni udar. I Slobodan Milošević i vodstvo JNA u takvoj situaciji držali su da moraju pripremiti i „proizvesti” argumente koji će biti dovoljni da se umiri javno mnijenje u Europi i svijetu odnosno da svijet prihvati nužnost državnog udara.

Špijunski montirani film

Da bi se legalizirao državni udar, pripremljen je špijunski film o djelovanju ministra obrane Republike Hrvatske generala Martina Špegelja, koji je trebao biti krunski dokaz da je uvođenje izvanrednog stanja nužno kako bi se spriječio građanski rat i zločinačko ubijanje civila, žena i djece. Film je tajnim kamerama snimljen u Špegeljevoj vikendici, a snimila ga je njemu vrlo bliska osoba, Jugoslavijačovjek od velikog povjerenja generala Špegelja, koji ga je izmanipulirao tražeći i potičući ga da priča kako izgleda građanski rat i kakvi se zločini događaju u građanskom ratu. General Martin Špegelj pred tajnim kamerama uvjerljivo je opisivao strahote građanskog rata, između ostalog govoreći kako se u takvim prilikama ne pita nego se odmah puca, kako se ide od vrata do vrata i kada se nakon zvonjenja netko pojavi, ne pita se tko je, nego se odmah puca bez obzira jesu li žene i djeca. Film je bio vješto montiran i vrlo uvjerljiv te je bilo teško osporavati autentičnost Špegeljeva govorenja koje je prikazano kao zločinački plan i namjera ubijanja žena i djece oficira JNA. Međutim, film je bio teška krivotvorina jer je načelna priča o strahotama građanskog rata prikazana kao navodna uputa hrvatskim vojnicima i policajcima kako treba ubijati obitelji oficira JNA.

Taj film trebao je biti obrazloženje državnog udara i zato je u najgledanijem terminu prikazan na svim televizijskim stanicama u Jugoslaviji. Film je prikazivan u vrijeme kada je već sazvano prošireno Predsjedništvo SFRJ koje je trebalo donijeti odluku o uvođenju izvanrednog stanja. Tu večer u opširnoj specijalnoj emisiji na HRT-u pokušalo se argumentirano pokazati i dokazati da je špijunski film o Špegelju velika krivotvorina, laž i podvala. Od političara u emisiji sudjelovao je Slaven Letica kao savjetnik predsjednika Tuđmana i ja kao potpredsjednik SKH-SDP. Mislim da smo uspjeli ublažiti šok u domaćoj i stranoj javnosti, dokazati da se radi o monstruoznoj podvali kako bi se opravdao državni udar.

Bogić Bogićević, Srbin iz BiH, spriječio legalizaciju državnog udara

Da se radilo o vrlo smišljenoj planu, pokazuje činjenica da je istodobno sazvana proširena sjednica SFRJ na kojoj se trebala donijeti Odluka o uvođenjujna izvanrednog stanja. Sjednica Predsjedništva prekinuta je kako bi članovi Predsjedništva zajednički pogledali špijunski film i pod njegovim dojmom lakše donijeli odluku o proglašenju izvanrednog stanja. Istodobno je organizirano zajedničko gledanje filmova u domovima JNA kako bi se stvorilo raspoloženje kako nema druge nego obračunati se sa zločincima koji planiraju ubijanje njihovih obitelji. Na proširenu sjednicu Predsjedništva SFRJ naknadno i žurno pozvan je i dr. Franjo Tuđman. Istodobno je zasjedao i Hrvatski sabor na kojem su se vodile polemične rasprave treba li dr. Franjo Tuđman ići u Beograd na proširenu sjednicu. Mnogi su tvrdili da ne treba ići jer će tamo biti uhićen, odnosno da ne će vratiti ode li tamo.

Međutim, predsjednik Franjo Tuđman ipak je otišao na proširenu sjednicu Predsjedništva SFRJ bez obzira na opasnosti koje su prijetile jer je bio svjestan da mu je dužnost svim sredstvima i argumentima pokušati spriječiti uvođenje izvanrednog stanja. Siguran sam danas da bi vjerojatno odluka o izvanrednom stanju i državnom udaru bila donesena da dr. Franjo Tuđman nije imao hrabrosti doći u Beograd jer to bi bio novi krunski dokaz da je kriv i da zbog toga nema hrabrosti doći na sjednicu. Tada bi se Bogić Bogićević, Srbin, predstavnik BiH, teško odupro pritiscima da glasuje za uvođenje izvanrednog stanja. Ne samo dolazak dr. Franje Tuđmana u Beograd nego i njegov govor u skladu s njegovom političkom doktrinom da treba kupovati vrijeme i popuštati pa čak i reterirati u ostvarivanju nekih ciljeva kako se ne bi dalo ni najmanjeg povoda da se državnim udarom i vojnom silom u početku zaustave demokratski procesi i proces osamostaljivanja Hrvatske, bitno je poremetio planove o uvođenju izvanrednog stanja. Dr. Franjo Tuđman obećao je da Hrvatska ne će stvarati vojsku, da se ne će naoružavati i da će nastaviti pregovore o održavanju Jugoslavije.

Tuđman je prihvatio da se Hrvatska ne će naoružavati

Te dramatične noći lomila se budućnost Hrvatske. U prvi trenutak izgledalo je da je proces osamostaljivanja Hrvatske zaustavljen bez obzira na to što je izbjegnut Franjo Tuđmandržavni udar jer sve do ljeta u Hrvatskoj zaustavljene su sve aktivnosti u pripremama za rat te su nastavljeni mučni pregovori oko preustroja Jugoslavije. Dakle vrlo malo se radilo na naoružavanju i organiziranju obrane, dok je istodobno JNA planski naoružavala Srbe i pripremala se za rat i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Danas, nakon što su povijesni procesi završeni, nedvojbeno je da je dr. Tuđman dobro procijenio kako djelovati da se spriječi državni udar. Međutim, morao je preuzeti određene obveze te odgoditi pripreme za rat i javno govoriti da do rata ne će doći i da treba dalje mukotrpno pregovarati oko koncepta buduće konfederalne Jugoslavije. To je ohrabrilo projugoslavenske snage u Hrvatskom saboru koje su tražile da se formira istražno povjerenstvo koje treba utvrditi odgovornost onih koji su ilegalno kupovali oružje i pripremali se za budući rat. I u SDP-u su ojačale projugoslavenske snage koje su tražile da me se kazni jer sam govorio da je rat neizbježan i da je odluka o naoružavanju Hrvatske povijesna odluka.

Referendum o samostalnosti

Takvom politikom bili su mnogi u HDZ-u nezadovoljni i počeo je slabjeti autoritet dr. Tuđmana, čak se već javno govorilo da ga treba smijeniti i dovesti nekoga tko ne će kapitulirati pred Miloševićem i JNA. Kako bi ojačao svoju poziciju, dr. Tuđman pokrenuo je inicijativu da se u Hrvatskoj održi referendum na kojem bi se građani izjasnili jesu li za samostalnu Hrvatsku. Međutim, i tu je pokazao svoju lukavost jer je referendumsko pitanje bilo takvo da se tražio odgovor podržavaju li ili ne podržavaju stajalište da Hrvatska ima pravo na razdruživanje, ali i na udruživanje kao samostalna država. Time je otklonio prigovore da je referendum separatistički čin, koji prekida razgovore o transformaciji Jugoslavije u neku konfederaciju. Većina hrvatske oporbe ponovno nije razumjela situaciju te je utvrdila da je referendum nepotreban. Ovaj puta vodstvo SDP-a podržalo je referendum, a podržao ga je i hrvatski narod jer je devedeset četiri posto ljudi Beogradglasovalo za pravo Hrvatske da bude samostalna država shvaćajući da onaj drugi dio pitanja, o pravu na novo udruživanje, ima samo simbolično značenje ublažavanja otpora provođenju odluka referenduma. Rezultat referenduma bio je ključni argument u pripremi donošenja Deklaracije o proglašenju samostalnosti Hrvatske, odnosno za prijedlog Hrvatskom saboru da se na temelju referenduma donese odluka o razdruživanju od Jugoslavije.

Priprema za ponovni odlazak u šumu

U vrijeme kada je prikazivan špijunski film o Špegelju i kada se očekivalo uhićenje Tuđmana u Beogradu i uvođenje izvanrednog stanja te uhićenje ne samo državnog vodstva Hrvatske nego i oporbenog vodstva koje nije podržalo državni udar, Ivica Račan povukao je, odnosno bio je spreman povući jedan od svojih najjačih političkih domoljubnih poteza koji mu daju mjesto u hrvatskoj povijesti unatoč svim velikim kolebanjima pa i pogrešnim potezima u koje svakako spada politika očuvanja Jugoslavije, ili zauzimanje nakon sloma Miloševića za neku novu Jugoslaviju. U dramatičnoj situaciji dok je Tuđman bio u Beogradu Račan je sazvao najuže vodstvo stranke u svom kabinetu u Kockici na tajni sastanak kako bi donijeli zaključke o tome kako se ponašati u novoj situaciji. Istine radi, moram reći da je u toj situaciji Ivica Račan pokazao odlučnost, domoljublje i spremnost svim sredstvima braniti hrvatsku državu, za razliku od njegova ponašanja šest mjeseci kasnije kada je Hrvatski saborizveo zastupnike SKH-SDP-a iz Hrvatskog sabora i kada je napravio najveću političku grešku jer zastupnici SKH-SDP nisu glasovali za samostalnost Hrvatske.

Kako sam detaljno opisao taj najsramniji Račanov potez, istine radi dužan sam opisati i ovaj tajni sastanak koji svakako spada u najsvjetlije poteze Ivice Franjo TuđmanFranjo Tuđman ipak je otišao na proširenu sjednicu Predsjedništva SFRJ bez obzira na opasnosti koje su prijetile jer je bio svjestan da mu je dužnost svim sredstvima i argumentima pokušati spriječiti uvođenje izvanrednog stanja. Siguran sam danas da bi vjerojatno odluka o izvanrednom stanju i državnom udaru bila donesena da dr. Franjo Tuđman nije imao hrabrosti doći u Beograd jer to bi bio novi krunski dokaz da je kriv i da zbog toga nema hrabrosti doći na sjednicuRačana u presudnim, sudbinskim povijesnim danima. Po mom mišljenju, dva su najvažnija njegova prinosa borbi za samostalnost Hrvatske. Prvi je njegova snalažljivost na XIV. Izvanrednom kongresu kada je uspio prvi doći do govornice i spriječiti Miloševića da Kongres nastavi rad i bez Slovenaca i Hrvata, odnosno spriječiti da se izvrši udar unutar Saveza komunista Jugoslavije, a drugi su tajni zaključci s ovog sastanka najužeg vodstva o pripremanju oružanog otpora eventualnom državnom udaru. Zato smatram da sam dužan javnosti iznijeti što je na tom sastanku Račan predložio najužem vrhu SKH- SDP, odnosno što smo se tada dogovorili, jer zapisnika nije bilo.

Prema vlastitim bilješkama, pokušat ću rekonstruirati naš dogovor.

Dogovorili smo se za sljedeće mjere:

Prvo, da kao vodstvo SKH-SDP od svih članova, a posebno od svih članova vodstva na svim razinama, zatražimo da se odupru vojnom i državnom udaru koji se sprema, odnosno da počnu s pripremama za oružanu pobunu protiv eventualne kvislinške Vlade.

Drugo, da se pripremi i organizira ilegalni odlazak u šumu za ilegalnu borbu. Također, da dopustimo svima iz vodstva SDP-a na svim razinama, koji nisu spremni za takvu radikalnu borbu, da podnesu ostavke i mirno napuste SKH-SDP.

Treće, kako smo očekivali da će i nas hapsiti, dogovorili smo se daZoran Milanović odemo u Hrvatski sabor da nas tamo hapse radi učinka u međunarodnoj javnosti. Zato smo odmah nakon sastanka otišli u Hrvatski sabor i čekali rasplet događaja u Beogradu.

U skladu s takvim načelnim stavovima, dogovorili smo konkretne aktivnosti. Odredili smo ilegalnu lokaciju (jedan stan u predgrađu Zagreba) gdje ćemo se sastajati u slučaju državnog udara. Dogovorili smo se da vrlo brzo pošaljemo svog izaslanika u inozemstvo da predstavlja stranku i djeluje u međunarodnoj javnosti. I ono što je bilo za mene najveće iznenađenje, Račan je rekao da za te aktivnosti imamo materijalna sredstva jer da je izvadio iz trezora partijsko zlato. To partijsko zlato, dakle, poslužilo bi u toj izvanrednoj situaciji za organiziranje ilegalne aktivnosti u zemlji i inozemstvu. Račan je tako otkrio veliku tajnu za koju nisam znao, iako sam bio potpredsjednik stranke. U tim uvjetima nisam pitao otkud to zlato, kolika mu je vrijednost i tko je s njim raspolagao. Kako do državnog udara nije došlo, nismo se koristili partijskim zlatom, ono je vjerojatno vraćeno u trezor. Nikada više Račan nije spominjao partijsko zlato, niti sam ga pitao, niti ga je bilo tko drugi pitao o sudbini toga zlata. Čak sam i zaboravio na njegovo postojanje. Na Račanovo partijsko zlato podsjetila me sjajna knjiga Igora Bunića ‘Partijsko zlato’. Igor Bunić pseudonim je visokog bivšeg KGB-ovca ili možda više njih. Knjiga je tiskana u nakladi Detecte i izazvala je veliki interes u hrvatskoj javnosti, ali zanimljivo je da nikoga nije potakla da se upita jesu li jugoslavenski komunisti kao i Lenjin imali partijsko zlato.

Je li Milanović naslijedio Račanovo partijsko zlato?

Čitajući tu knjigu i prisjećajući se Račanova partijskog zlata, postalo mi je jasno da je slično partijsko zlato koje je naslijedio Račan postojalo i u Savezu komunista Jugoslavije i Saveza komunista svih republika i pokrajina. Raspadom SKJ ono nikada nije evidentirano i njegova sudbina ne samo u Hrvatskoj nego ni u drugima savezima komunista. Ne zna se je li je ono opstalo, i ako jest, gdje je i tko njime upravlja. Ili ga više nema ili ga je netko prisvojio. I u jednom i u drugom slučaju bilo bi zanimljivo doznati istinu. Čak se usudim reći nužno je doznati istinu. Ivica Račan koji je raspolagao u ime partije tim zlatom nije više živ. Svakako bi bilo zanimljivo utvrditi gdje je to zlato danas, postoji li uopće, je li ga preuzeo SDP kao nasljednik SKH? Upravlja li njime Zoran Milanović ili tko drugi, ili toga zlata više nema.

Dakle Sanaderov HDZ-ov crni fond kao moderno partijsko zlato nije novina u politici na ovim prostorima. Dobro je da se istražuje porijeklo HDZ-ova hdz‘partijskog zlata’, odnosno crnog fonda. Ali bi bilo nužno istražiti i sudbinu partijskog zlata Saveza komunista. SDP je nasljednik Saveza komunista. Nije samo naslijedio partijsko zlato nego i ogromnu partijsku imovinu. Čuvenu Kockicu dao je državi, a zauzvrat dobio šesterokratnu veliku zgradu na Iblerovu trgu u kojem i danas iznajmljuje poslovne prostore. Naslijedio je SDP i brojne vile, ogromne vrijednosti i drugu imovinu. Dosta toga je i prodao i novac potrošio. Prodana je vila u Sloveniji, vila s ogromnim parkom u Opatiji, a ona u Nazorovoj prodana je njemačkom veleposlanstvu. Prodana je i mnoga druga imovina od koje SDP dobro živi kao bogata stranka. Zanimljivo bi bilo istražiti zašto je HDZ legalizirao SDP-u svu tu imovinu, zašto je dopustio prodaju te imovine i nenamjensku potrošnju za tekuće djelovanje i izbore. Dakle SDP je prije HDZ-a bio bogata stranka i imao je velika sredstva koja nije dobivao od članarine i proračuna nego od raspolaganja imovine i prodajom imovine.

Trebalo bi detaljno istražiti što se dogodilo s tom velikom imovinom, kako se potrošila i tko je sve „omastio brke”. Ipak najzanimljivije bi bilo istražiti kakva jeupitnik sudbina partijskog zlata. Trebalo bi tražiti od Josipa Leke, koji je dugo bio poslovni direktor SDP-a, da kaže sve što zna o partijskom zlatu, je li ga primio, zna li što o njemu i gdje je ono danas. Kako je tradicija da partijskim zlatom tajno i bez javne kontrole raspolažu predsjednici centralnih komiteta odnosno Partije, bilo bi nužno tražiti od Zorana Milanovića, predsjednika SDP-a i predsjednika Vlade da javno obznani što je s partijskim zlatom, je li ga on naslijedio, ili ga nije naslijedio. Ako ga nije naslijedio, onda bi trebalo otvoriti istragu da se vidi gdje je potrošeno i gdje je nestalo. Ako ga je naslijedio, onda treba taj zlatni fond podvrći detaljnoj istrazi. Nije moralno šutjeti o tomu jer radi se o velikim sredstvima. Međutim, ne radi se samo o partijskom zlatu nego i o cijeloj imovini SDP-a. Kada bi se sve istražilo što se događalo, vjerojatno bi se otvorila slična afera koju danas imamo u HDZ-u. To su razlozi zašto sam se odlučio otkriti strogo čuvanu tajnu da je 1989. godine i SDP naslijedio značajnu količinu partijskog zlata čija je sudbina nepoznata.

 

(Dijelovi iz knjige Zdravka Tomca ‘Memoari dvostrukog obraćenika’ koja će biti tiskana krajem ove godine)

izvor hkv

hop