HOP

Prodana duša Srbima -Vlado Georgijev, komentira ukinuće ćirilice u Crnoj Gori

Samoproglašeni Srbin Vlado Georgijev pjevačku karijeru  gradi u Srbiji, ali nepozvan komentira ukinuće ćirilice u Crnoj Gori
Glasoviti pjevač Vlado Georgijev svojevoljno je zagazio u političke vode. Njegov je otac Bugarin bio časnik JNA rodom iz Dimitrovgrada, ranije zvanog Caribrorod na sprsko – bugarskoj granici a majka je Srpkinja iz Sarajeva. Vladimir Georgijev je rođen 1976. u Dubrovniku, ali je nakon očeva premještaja vojne službe iz Dubrovnika s obitelji doselio u Herceg Novi. U gradu na rubu Bokokotorskog zaljeva je i prohodao i u njemu završio i osnovnu i srednju školu. Kad se poželio okušati na estradnoj sceni kao pjevač skromnih mogućnosti, ali I velike želje koja je bila I ostala u neskladu s njegovim glazbenim talentom, dobio je iznenadnu šansu u tandem s Igorom Lazićem u glazbenom bendu Montenigersi. Snimili su sad već davne 2000. godine pjesmu “Ne brže od života, ne” u znak sjećanja na prvog frontmena grupe Montenigersi koji je tragično nastradao u prometnoj nezgodi u Crnoj Gori vozeći preko ograničenja brzine na otvorenom putu. I tako je stjecajem okolnosti Vlado Georgijev, do tad gotovo anonimni pjevač odjednom izbio u prvi plan. Do te 1997. on je snimio tek dva singla, najprije 1997. “Draga” u duetu sa srbijanskim pjevačkim veteranom Rođom Raičevićem i nakon  te episode sa srbijanskim folk pjevačem još jedan solo singl pod nazivom “Kad ostarim”. S tom je pjesmom debitirao na glazbenom festival “Sunčane skale” što se svake godine održava ljeti u Kotoru. Vladimiru Georgijevu je Srbija još dok je bila skupa u državnoj zajednici sa Crnom Gorom pružila šansu za meteorski uspon na pjevačkoj estradi upravo radi njegovog nesrpskog podrijetla. Tim je primjerom još jednom htjela vanjskom svijetu zamazati oči dokazivanjem kako, eto, I jedan u brojnom nizu nesrba može steći umjetničku slavu u Srbiji i Crnoj Gori, u to sad već daleko vrijeme koncem devedetih još čvrsto pod srpskom kontrolom i dominacijom. Ljudi poput Georgijeva koji potječu iz reda vojnih obitelji, bez obzira na mješovito podrijetlo roditelja, u najvećem broju slučajeva su se očitovali Srbima. Primjerice, još jedna srpska pjevačke zvijezda koja pripada generaciji Georgijeva, također je poznata po prekomjernom srbovanju u svakoj prigodi. To je Gordana, ili poznatija nadimkom Goca Tržan, kćer Slovenca Antona, opet časnika bivše JNA i majke Srpkinje. Rođena je u Beogradu, onda je dugo godina živjela u Banjaluci, jer je njezin otac tamo dobio novu vojnu službu. Svuda voli galamiti da je velika Srpkinja, a prema Sloveniji kojoj pripada po ocu osjeća samo prijezir i gađenje. Isti je slučaj i sa Georgijevom, koji bijesni kad ga netko nazove Makedoncem ili Bugarinom, što i jest po ocu.
Ali, mnogi neupućeni, ostali su zatečeni, zbunjeni i iznenađeni kad je Vlado Georgijev prije samo nekoliko dana osuo pravu medijsku paljbu i po Crnoj Gori u kojoj je odrastao i proveo i prvu mladost. Srpske tiskovine, osobito one sa prefiksom žutog tiska, već danima slavodobitno bruje kako je Vlado Georgijev najprije odbio uzeti crnogorsku domovnicu i putovnicu, iako mu je to zakonski pripadalo. Još vise su Srbi eksplodirali od sreće kad je ničim izazvan i posve nepozvan Georgijev izjavama za revolveraške listove poput Kurira, Alo ili Informera davao vlastite prosudbe o pogubnosti ukinuća čirilice u državnoj administraciji Crne Gore. Neposredni povod je bila ovjera dokumenata što ih je Georgijev ponio iz Beograda gdje već godinama živi i radi u Crnu Goru. Tamo su mu ovlaštena lica zatražila prepis dokumenata na latinici, jer nisu željeli primiti formulare koje je popunio ćirilicom. To je poklisara velikosrpske ideje toliko razljutilo da je potrčao izvijestiti sve bulevarske srbijanske medije o progonu ćirilice u Crnoj Gori. Isti taj Vlado Georgijev je još prije tog događaja, polovicom rujna odbio uzeti ponuđena crnogorska dokumenta o državljanstvu, a demonstrativno i drskom manirom uz propratne političke velikosrpske komentare je poslije toga odbio i crnogorsku putovnicu. Izrekom je jasno i glasno naznačio da je on samo Srbin i da ga zanima samo Srbija. To je svakako njegov osobni izbor, jer je zahvaljujući i majčinom srpskom podrijetlu mogao zakonski polagati pravo i na srpsku putovnicu, premda nije rođen u Srbiji. Ali, toliki izljev velikosrpstva izravno u mozak je neprimjeren, primitivan i bezobraazan. Nažalost, Vlado Georgijev nije ni prvi, niti posljednji poznati i afirmirani pjevač koji se ovako nisko ponio ulizivanjem Srbiji, čak i onda kad i ona kakva god naopaka bila, sama ne traži takvu dozu samonegacije pojedinca. Ne treba dvojiti da je Srbija u estradnoj karijeri zadužila Georgijeva, ali je prvu pravu afirmaciju imao u Crnoj Gori, što sad želi zaboraviti jer je procijenio da je politički trenutak da se izričito mora opredijeliti samo za jednu stranu. I on je taj potez povukao, sigurno i radi toga što je u međuvremenu kao dugogodišnji stanovnik Beograda postao i vlasnik glazbenog studija “Barba” u kojem snima i vlastite pjesme, ali i ne samo zbog toga. Srbija je svom vjernom političkom slugi Georgijevu omogućila i filmsku slavu. U sklopu filmografije je zbilježeno da je Georgijev, doduše, kao sporedni glumačku lik nastupao  i u filmskim serijama “Ono kao ljubav” 2010. godine, “Pevaj brate iste 2010.” i ” Vojna akademija, drugi dio” 2013. godine. Za netkog tko iza sebe ima svega tri glazbena albuma u svojoj osnovnoj umjetničkoj djelatnosti ( “Navika” 2001, “Žena bez imena” 2003 i “Daljina” 2013. godine to puno znači. Samo je vrlo nepristojno i nekulturno od strane Georgijeva komentiranje uporabe ćirilice ili latinice u Crnoj Gori. On je svojom voljom još prije dva mjeseca odbio sva nuđena crnogorska dokumenta i posve je neumjesno što onda nakon takve odluke komentira stilom ostrašćenog velikosrbina kojim se pismom trebaju služiti ljudi u državi koju ionako ne smatra svojom.
Znakovito je kako su ne samo Vlado Georgijev ili Goca Tržan oduvijek pretjerano i neumjereno srbovali u Srbiji kao potomci očeva Bugara odnosno Slovenaca. Ima još pregršt sličnih primjera na srpskoj glazbenoj sceni, tako da oni uopće nisu iznimke. Od srbijanskih narodnjaka što zaglušuju uši bučnom i zavijajućom glazbom istočnjačkog i azijatskog melosa, tu se još iz stare pjevačke garde mogu ubrojiti i Fahreta Jahić, alijas Lepa Brena, Vesna Zmijanac, Zorica Brunclik, Hasan Dudić, Šaban Šaulić, a od mlađih na pop sceni Ana Štajdohar i Marko Kon. Zanimljivo je da u zemlji poznatoj po najmernom uskraćivanju sloboda nesmetanog nacionalnog i vjerskog opredijeljenja, svi spomenuti napadno i svuda ističu svoje “srpstvo”, iako sa srpstvom imaju malo dodirnih točaka. Ali, uvjet opstanka na estradi, očito im je unaprijed postavljen kao bezuvjetna ponuda u stilu: “uzmi ili ostavi.” I tako je Fahreta Jahić tijekom ratova devedesetih izigravala veliku srbendu skupa sa svojim mužem ciganskog korijena, bivšim tenisačem Bobom Živojinovićem. Pozirala je na liniji bojišnice kod rodnog Brčkog sa pijanim i razularenim srpskim vojnicima u vojnoj odori. Bilo je to 1993. kad se i pokrstila u pravoslavnoj crkvi i postala umjesto Fahrete, sad pravoslavna Jelena s muževljevim prezimenom Živojinović. Sad glumi čuđenje kako Hrvati i Bošnjaci bojkotiraju njezine koncerte i turneje po Bosni i Hrvatskoj još od 2009. naovamo. Ona je jasno izabrala u ratu svoju stranu, kao i gore opisani mlađi kantautori Vlado Georgijev i Goca Tržan i sad mora osjećati posljedice svog dragovoljnog izbora. Isto vrijedi i za Vesnu Zmijanac, rođenjem  zapravo Zmijanec. Da bi u Srbiji uopće uspjela, ona se i po riječima njezinog kolege i pjevača narodne glazbe Duška Kuljiša, prezvala u Zmijanac i Srbima se desetljećima krivo predstavlja kao velika Srpkinja. Tog je kova i Zorica Brunclik, po očevoj liniji Čehinja, a po majci Grkinja. Međutim ta srbijanska folk pjevačica svuda nalavalentno ističe svoje srpstvo. Još od uspostave višestranačja u Srbiji, upravo su Vesna Zmijanec, po ocu Hrvatica iz Siska i Zorica Brunclik pjevale na svim političkim mitinzioma u organizaciji zločinačke i ratnohuškaške SPS., još od vremena Miloševića pa sve do danas kad tom nacionalsocijalističkom falangom dirigira Ivica Dačić. Mogao je davno prije rata Dušan Dančuo pjevati u Srbiji i izvorne kajkavske popevke, ali samo dok Srbi nisu krenuli u osvajački rat prema Hrvatskoj. Onda je i sad pokojni Dančuo nestao sa svojim pjesmama sa srpske scene i potonuo u zaborav. Sad nitko vise i ne pamti kad je otišao na drugi svijet. I da bi bili do kraja prihvaćeni u sredini i izbjegli rizike možebitne izolacije u društvu i dvojica muslimana Hasan Dudić, bivši boksač i Šaban Šaulić, musliman rodom iz Šapca srbuju i orgijaju gdje god stignu. To osobito čini Hasan Dudić kome su upravo radi toga muslimanske vlasti u Sarajevu i zabranile ulazak na teritorin Bosne i Hercegovine, imajući u vidu što je usred rata otvoreno podupirao vojne akcije Srba u Bosni i posebno etničko čišćenje njegove rodne Foče od svih stanovnika muslimana. Dudić je dušom i srcem bio protiv svojih muslimana, ali mu to nije mnogo pomoglo prigodom podnošenja kaznene prijave u Beogradu kad je optužen za nanošenje teških tjelesnih ozljeda u televizijskom studiju “Farme” jednoj od djevojaka, sudionica te jeftine zabave prostih narodnih masa. Izudarao je nedužnu djevojku šakama kao u boksačkom ringu i sad ga čeka suđenje, možda i zatvor koji je nizom drugih nedjela već uveliko zaslužio. marko Kon, srpski pop pjevač je po ocu Židov, ali sukladno svim gore navedenim i potanko opisanim primjerima i on se srami svoga podrijetla, jer mora ga zatomiti želi li uopće opstati u poslu kojim se javno bavi na glazbenoj estradi. Isto to radi i Slovenka Ana Štajdohar, a musliman iz šapca šaban Šaulić odavno je poznat u Srbiji kao velikosrbin i šešeljevac. Da nije takav kao i svi drugi pobrojani, u fašističkoj zemlji Srbiji, sukladno njezinim načelima “jedna zemlja, jedan narod, jedne vjere, bio bi odavno prognan i ostao bez kore kruha u djelatnosti kojom zarađuje za život.
Naposlijetku, recimo štogod i o triju strarije generacije pjevača koji su nedvojbeno Srbi, ali su put ka glazbenoj orbiti trasirali najviše zahvaljujući službama svojih očeva u vojsci, odnosno policiji. U vrijeme komunizma – kretenizma, bilo je od iznimno velkog značenja da se baš odabranim mladićima i djevojkama iz udbaških obitelji omogući da glazbom uveseljavaju široke slojeve pučanstva. I tako su se uspjeli probity i karijere napraviti i Bora Đorđević, zvani Bora Čorba kao sin načelnika policijske postaje u Čačku, kao i sinovi srpskih časnika bivše JNA Zdravko Čolić i Momčilo Bajagić zvani Bajaga. Strogo kontrolirani komunistički sustav imao je detaljno razrađen plan guranja u estradne vode samo potomaka izabrane više klase iz vojnog i policijskog miljea. To su svjesno radili jer su bili posve sigurni da ih takvi svojim stihovima neće nikad ugroziti i eventualno zapaliti šire mase naroda. Čolić i Bajagić su oduvijek pjevali apolitične pjesme, pune sentimentalnosti i njima punili koncertne dvorane i stadione diljem bivše zemlje. S druge strane, velikosrpska baraba Bora Čorba je kao čovjek svih režima, bilo komunističkih ili fašističkih, imao u Srbiji visoko kotirano mjesto. Dok je bio mlađi otvoreno bi napadao tadašnji system, naravno, sve u dogovoru i u dosluhu sa tadašnjim vlastima. Onda bi komunjare pronijele lažnu vijest u narodu da je Bora Đorđević uhićen, a zapravo je to skupa sa tajnom policijom on osobno dogovorio takvu vrstu dezinformacije da bi mu popularnost pjevača, navodnog suparnika režima još više porasla. I nije jedini od srbijanskih umjetnika što su sklapali takve vrste sporazuma s vlastima. Svi nečastivi poput njega, koji su pisali, pjevali ili recitirali političke stihove u srbiji, imali ulogu sličnu njemu. To je i slučaj Đorđa Balaševića, Hrvata po majci Višnji Dolenec iz Koprivnice. I taj tobožnji jugonostalgičar je u duši i u srcu samo kamuflirani velikosrbin. On ne tvotuje i ne rabi facebook kao Vlado Georgijev koji na svome profile negativno komentira puštanje na slobodu hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača, ali cijelim svojim umjetničkim opusom i izjavama o Hrvatskoj, nije ništa manji velikosrbin od njegovoga ispisnika i vršnjaka Bore Đorđevića. Pijani primitivac i porostak iz čačka se barem ne krije i čovjek je s njim nedvojbeno načisto tko je i što je. Balašević je drugačijeg i još lukavijeg profila i utoliko još opasniji pritajeni četnik od Bore Đorđevića, velikosrbende koji je prije neku godinu srbijanskim medijima otkrio godinama čuvanu veliku tajnu da mu se pradjed doselio iz Crne Gore u Čačak. I onda i ne čudi što Borisav – Bora Đorđević spade u krug onih što se iznova imaju potrebu dokazivati najvećim Srbima u Srbiji. Eto, čak i Bora Đorđević, izvikani velikosrbin, nije čistokrvni Srbijanac. Sve opisane karijere pjevača i pjevačica u Srbiji samo pokazuju koliko je Srbija neslobodno mjesto iskazivanja istinske nacionalne, vjerske i ideološke pripadnosti. I to vrijedi u u glazbi, oblasti u kojoj je izreka: “Tko pjeva, zlo ne misli.” Ali, svi opisani pjevači i pjevačice u Srbiji jednoglasno misle da se zarad opstanka na sceni u Srbiji moraju odreći i potpuno zanijekati svoje etničke korijene, ma odakle oni dolazili.
Dragan Ilić
iz Beograda