Dva naličja istog zločinačkog lica združenog komunizma i fašizma u Srbiji

0
1118
titoNesposobnost i opća nedozrelost srbijanskoga društva ogleda se najviše u motrištima oko uloge Tita i Draže Mihailovića tijekom Drugog svjetskog rata. Dva čovjeka koji su bili za života predstavnici suprostavljenih, ali u biti jednako totalitarnih i povijesno poraženih ideologija i dalje duboko polariziraju Srbiju. Nije potrebno isticati koliko je ljudskih žrtava diljem svijeta palo u ime borbe za ostvarenje ideja, kako fašizma, tako i komunizma. Opća netolerancija i negiranje i onemogućavanje bilo kakve borbe mišljenja u oba  totalitarna sustava, karakteriziralo je ta dva apsolutistička pokreta što su svoj vrhunac vladanja nad dušama i mozgovima ljudi imali najviše u prošlome stoljeću. No, i sad se povremeno javljaju refleksi prošlosti, protkani kroz povremene najave sudskih i društvenih rehabilitacija sudionika, poglavito Drugog svjetskog rata. U Srbiji je već godinama u žarištu bitka za pravnu rehabilitaciju četničkoga vođe Dragoljuba Draže Mihailovića, ali nedavna sudska presuda u beogradskom sudu  o sudskom negiranju njegove neporecive krivnje za masovna ubojstva po njegovoj  vojnoj zapovijedi, po svemu sudeći, nije vrh sudske farse u Srbiji. U najavi je početak sudskoga procesa pravne rehabilitacije  generala Milana Nedića, a u perpsektivi bi se toj listi moglo pridružiti i ime Dimitrija Ljotića, sve redom ljudi što su bili najveći saveznici Hitlerove fašističke strane u Drugom svjetskom ratu. Dodamo li ovome popisu još i Dragutina Dimitrijevića Apisa, časnika i prvog srpskog vojnog obavještajca iz Prvog svjetskog rata, koji je netom nakon Velikog rata likvidiran izravnom naredbom jugosrpskoga kralja Aleksandra Karađorđevića, sve ovo poprima obrise posvemašnje blasfemije u Srbiji. Apisove kosti prenijete su ove godine u Srbiju sa sjevera Grčke gdje su ležale u grobnici od ranih dvadesetih godina prošloga stoljeća nakon što je strijeljan poslije sudskoga postupka i odluka prijekoga vojnog suda jer je planirao atentat i smaknuće i Karađorđevića, koje je prije toga u svibnju 1903. doveo do trona nakon uspjele zavjere, izvedenog  vojnog puča i ubojstva prethodne srbijanske dinastije Obrenovića. Do prijestola je Karađorđević stigao isključivo zaslugom Apisa, ali kad je ovaj poželio biti iznad novoga kralja i nove dinastije, istoga trena ga je stigla smrtnonosna kazna, te je Dimitrijević – Apis, prvi organizator i vođa logistike  i atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine, doživio surovu odmazdu od onoga za čije se političke interese borio. Štoviše, prevelika politička ambicija i želja da bude i vlast iznad vlasti novoga kralja, skupo ga je stajala i došla mu je glave. Zaletio se i zaigrao previše Apis, čiji je pobočnik Gavrilo Princip ubojstvom Franca ferdinanda u Sarajevu izazvao početak Prvog svjetskog rata.
dragoljub-draza-mihajlovic-by-topalskiAli, najveći potres u Srbiji  danas izaziva stalni i neobjašnjivi sukob fašsita i komunista. Beogradski “Blic” je došao u posjed originalne presude kojom je četnički vođa Draža Mihailović osuđen na smrt 1946. godine. Ta presuda izvučena iz arhiva skrivanog gotovo sedam desetljeća  i sad ionako zaluđenim Srbima dodatno raspaljuje političke strasti. Navode kako je presuda bila čuvana pod oznakom strogo povjerljivo i daje popis svih zvaničnih lica sudskoga procesa koji je trajao mjesec dana od desetoga lipnja do desetoga srpnja 1946. godine.  Sve ovo dalo je povoda Srbima da naklapaju naširoko o navodnome značaju i posljedicama sudske presude. Dok dvojica povjesničara, stari akademik Dragoljub Živojinović i njegov mlađi kolega po zvanju Bojan Dimitrijević drže da taj otkriveni dokument treba pohraniti u arhivu SANU-a, na drugoj strani umirovljeni pukovnik  Novica Stevanović i odvjetnik Zoran Živanović, zastupnik obrane obitelji Mihailovića u procesu političke rehabilitacije četništva u Srbiji, idu i korak dalje. Novica Stevanović, pukovnik u mirovini tvrdi kako će taj otkriveni dokument pomoći ubuduće odbacivanju krivnje četnika za masovna ubojstva koje su im pripisivali partizani, a odvjetnik Živanović je siguran kako te sad otkrivene i iz arhive izvučene presude nije bilo u sudskim spisima, te je ubijeđen kako su komunisti presudu napisali nakon strijeljanja Draže Mihailovića. Nikako se, međutim, Srbi ne zapitaju kakve svrhe uopće ima elaboriranje na temu vijekovnog sukoba četnika i partizana u Srbiji, kad svi odlično znamo da su oni sve uzajamne optužbe i polemike izgladili davno prije, točnije početkom združene vojne agresije petokrake i kokarde na Hrvatsku, potom i na Bosnu i Hercegovinu. Tada, od 1991. pa do vojničkog poraza Srba 1995. godina nitkom od njih nimalo nije smetala moguća drukčija ideološka orijentacija. Imali su jedinstveni zajednički cilj otimanja i trajnoga zaposjednuća hrvatskoga teritorija, te i nisu imali nikakve potrebe neke svoje međusobne nesuglasice iz davne prošlosti isturati u prvi plan. Njih je ujedinila jednaka i strasna mržnja prema svemu što ima hrvatski predznak i to im je u ratu bila jedina ideja vodilja. Stoga je i svojevrsna groteska, najprije srbijanskog parlamentarno aboliranje pokreta Draže Mihailovića i njegovih svih suradnika, onda i još jedna sudska farsa s unaprijed poznatim epilogom. Ali, Srbima je, očito, jako važno glumiti ludilo spram vanjskoga svijeta u iznova viđenom igrokazu oko rehabilitacije ratnoga zločinca Draže Mihailovića. Čim se Drugi svjetski rat završio i poslije pogubljenja Draže Mihailovića, partizanski vođa Tito je zarad vlastitoga uskogordog, posve sebičnog interesa, u najviša vojna, policijska i politička zvanja, promaknuo razmjerno veliki broj prijeratnih četnika i njihovih potomaka. U državi Srboslaviji oni su uživali neviđene i neslućene povlastice i nisu uopće osjećali potrebu bilo kakve pravne rehabilitacije četničkog pokreta. Taj je zločinački pokret rehabilitrirao sam Tito, ukazavši im najviše društvene privilegije. Tko je i kad vidio i doživio bilo kakav četnički napad na jugosrpska veleposlanstva ili konzulate u inozemstvu tijekom trajanja SFRJ? Nije ih nikako bilo, a nije ni bilo nikakvog razloga od strane Srba za tako što, jer su bili svjesni da im je Tito odmah nakon 1945. podario najveć privilegije u zemlji.
I sad Srbi, izbjegavajući ozbiljne društvene i životne teme svakodnevice u svojim tiskovinama oživljavaju obamrli duh sukoba partizana i četnika. To je zbilja glupost nad glupostima i vrhunska ludorija. Osim potomcima ubijenoga vođe srpskih četnika i otvorenoga kolaboracionista nacističkih i fašističkih snaga od 1941. do 1945. Dragoljuba Draže Mihailovića, ovaj najnoviji pokušaj srbijanskog prepravljanja povijesnih događaja i izvrtanja povijsnih činjanica, nema za bilo koga drugog bilo kakav značaj. Koga je, realno gledano, danas u Srbiji oprhvanoj brojnim neriješenim ekonomskim i socijalnim problemima, uopće briga za Tita ili Dražu Mihaiolovića? Objektivno, nitkoga to ne pogađa, niti zanima, i da nije plaćenih novinarskih spodoba i protuha režima, nitkom ne bi sad ni palo na pamet vraćati u život jednu zastarjelu priču. Srbi kao narod i ovim potezom i novinskim feljtonom u “Blicu” posvećenom Draži Mihailoviću, samo još jednom potvrđuju koliko su nezreli kao narod i država. Umjesto da se okrenu normalnom životu i novim civilizacijskim vrijednostima, kojim bi u isto vrijeme odbacili ideje i komunizma i fašizma, oni osjećaju unutarnju potrebu neprestanog polemiziranja na temu partizana i četnika. Ideje i programi i jednog i drugog pokreta u crno su zavili najviše nesrpske narode na prostoru bivše Jugoslavije, a za Hrvatsku i za Hrvate je i danas, kao i jučer, ili sutra najmanje bitno jesu li Srbi u nekom trenutku bili više za četnike ili za partizane. U biti, oba pokreta su nekad naizmjenično, a nekad skupa, kao u Domovinskom ratu, radili svesrdno za velikosrpsku stvar i svakome Hrvatu je svejedno ima li više Srba četnika ili Srba partizana. I jedni i drugi misle zlo Hrvatskoj i Hrvatima i doista je glupo razmišljati koji od ta dva pokreta ima većinu kod Srba. Opet, Srbi u vlastitoj tradicionalnoj opsjednutosti i umišljenosti svojom lažnom veličinom, vjeruju kako je to jako bitna stvar i poseban događaj. Koliko su samo izgubljeni u prostoru i vremenu suvremenog života, oni raspredaju teme o sadržaju otkrivene sudske presude Draži Mihailoviću i njegovom krugu najbližih suradnika. Tko god se iole razumije u povijesne događaje iz polovice prošloga stoljeća, odavno zna kako je Draža Mihailović osuđen za kaznena djela nacionalne, vjerske i rasne mržnje i razdora, te je kao kolovođa četničkih bandi i likvidiran. Komunisti što su ga strijeljali tijekom svoje vladavine u bivšoj Jugolsaviji, kao i u svim ostalimzemljama pod kapom bivšeg SSSR-a u sklopu Varšavskog ugovora, ubili su na milijune nevinih i nedužnih ljudi, samo što Draža Mihailović, na ogromnu žalost Srba, ne spada nikako u tu kategoriju nevino stradalih. I lako je zaključiti da bi Draža Mihailović isto postupio kao pobornik istog tako netolerantnog fašističkog pokreta prema partizanima i komunistima da je ishod Drugog svjetskog rata bio obratan. Onda bi se 1945. Tito i partizani našli na optuženičkoj klupi umjesto četnika i Draže Mihailovića. I samom tom spoznajom istine o mračnome umu i četnika i partizana i prestaje bilo kakva daljnja analiza tko je u njihovom sukobu manje ili više u pravu. Objektivno, i jedni i drugi su završili u ropotarnici povijesti na njezinom smetlištu. Iz kuta današnjeg promatranja i analiziranja tih događaja vezanih za komunizam i fašizam, općenito je sporedno govoriti jezikom isključivosti kako to uzajamno čine zastupnici bilo komunističke, bilo fašističke ideje. Jednaku povijesnu težinu imaju i Staljinovi koncetracijski logori čak i u dalekom Sibiru, kao i Hitlerovi koncentracijski logori u doba Drugog svjetskog rata. Neki su ljudi pogubljeni komunističkom, neki drugi fašističkom rukom i o tome nema u realnom životu današnjice nikakvih protimbi.  I zato je i maloumno razmišljanje  Vučićevih srbijanskih medija i isto tako strogo kontroliranog tužiteljstva i sudova u Srbiji glede rasprava o partizanima i četnicima. U oba su društvena autokratska poretka i u komunizmu i u fašizmu, individualci i slobodno misleći i oštroumni ljudi bili okrutno kažnjavani, proganjani ili ubijani. I posve je nebitno je li se to događalo u poretku što je protežirao vlast radničke klase i lažne i nikad provedive socijalne jednakosti u socijalizmu ili u komunizmu, ili su se kobni događaji odigravali pod znakovljem rasne ili nacionalne predodređenosti za mjesto pod suncem kapitalističkoga društva. Danas su izazovi novoga doba i Srbima bi bilo pametnije i mudrije okrenuti se nekom trećem putu, koji će isključiti i potpuno odbaciti i Titov komunizam i Mihailovićev fašizam. Bez takvog racionalnog pristupa nema prave prigode za bilo kakav pozitivni civilizacijski iskorak Srbije u svijetu. Zavaravaju je rođeni mitomani i grandomani Srbi sijanjem praznih i pustih priča o svome čiči Draži. Vele kako su ga odlikovali i Amerikanci i Francuzi, ali i Poljaci, te tako pokušavaju potkrijepiti svoje tlapnje o Mihailoviću. Četnički pokret je kroz cijelo dvadeseto stoljeće činio zla prema nesrpskim narodima, još od dva balkanska rata, preko dva svjetska rata i zaključno s ratovima devedesetih godina kada je Srbija gnusno i mučki napadala susjede. I svi ti stogodišnji ratovi su već dali konačni sud o četnicima i četničkom pokretu. To što su oni bili i ostali vojni izvođači radova ideja i programa SANU ili SPC, srpske inteligencije smještene i zavaljene u kabinetske fotelje, samu vojnu kamarilu ne može nikad abolirati od zločina u ime srpskog naroda.Ratko Mladić
Memorandum 1 i od prije nekoliko godina Memorandum 2 su bili kvazi intelektualna podloga četničkim izvođačima radova njihovih zločinačkih i bolesnih umova iz vrha SANU-a i SPC. Tako su oni u istoj ravni s Dražom Mihailovićem jučer, ili s Ratkom Mladićem danas. Primjerice, zločinac Ratko Mladić je, vele upućeni, bio i ostao fanatični komunist i titoist, ali to je sporadično u odnosu na njegovu velikosrpsku ideju i misao koja se ni u čemu nije razlikovala od velikosrpske misli Draže Mihailovića iz Drugog svjetskog rata.  Bio je i ostao do današnjih dana mrzitelj i progonitelj svega što je hrvatsko.Nasuprot Mladiću, Mihailović je do kraa života ostao žestoki antikomunist, ali jednako kao i Mladić zadojen neopisivom mržnjom i željom za uništenje Hrvata katolika kao i svih ostalih nesrpskih naroda. Na primeru ova dva zlikovca i lakom pronalaženju njihovoga zajedničkog imenitelja u srpskoj  stalnoj borbi Hrvata, kao u ratu, tako i u mirnodopskim uvjetima, lako uviđamo svu srpsku besmislenost komentiranja odnosa i izmišljenih sukoba partizana i četnika. I jedni i drugi su radili na ideji i programu uništenja Hrvata i Hrvatske, samo što su pritom rabili različite metode, a ciljevi su im i bili i ostali isti, a njihovu uzajamnu netrpeljivost možemo tumačiti i shvaćati samo kao unutarnju borbu za prevlast i lidersku političku poziciju kod Srba.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda