Srbijanska službena politika samo u posljednja dva tjedna uputila je nekoliko najtežih provokacija na račun susjednih zemalja. Koliko jučer, Tomislav Nikolić se prijekornom izjavom crnogorskom političkom vodstvu, gdje se izruguje državnoj samostalnosti Crne Gore i njezinoj želji da bude politički i vojno dio EU i NATO, samo nadovezao na prethodnu polemiku s Makedonijom. U razgovoru s makedonskim predsjednikom Đorđem Ivanovom napravio je veliki diplomatski gaf, jer je Makedoncima otvoreno negirao postojanje njihove nacije kao i države pod tim imenom. Srbi su, po ugledu na Grke, Makedoniju počeli sve češće nazivati kraticom BJRM ( Bivša jugolsavenska republika Makedonija ). I taj je naziv, kojega još više od Srba rabe Grci, bio postavljen na više mjesta duž prometnice i koridora međunarodnog puta na jugu Srbije i uz neposredno zemljopisno usko grlo graničnog prijelaza Srbije i Makedonije. Na izazov Beograda Makedonci su oštro reagirali i uputili zvaničnu prosvjednu notu Srbiji. Onda je na neutralnom terenu, prilikom susreta s makedonskim predsjednikom Ivanovom, četnički vojvoda Nikolić u lice sasuo rafal teških uvreda makedonskom kolegi. Uzgred, nije propustio kazati Ivanovu kako je Makedonija, navodno, izdala vjekovno prijateljstvo sa Srbijom priznanjem Kosova i svojim glasom potpore Kosovu za ualzak u UNESCO. Spočitavao je makednoskom lideru i da su zatomili njihovo, samo Srbima znano, “srpsko” podrijetlo makednosnskog naroda, kao i srbijansku opasku da su Makedonci u sukobu sa svim susjedima, počev od Grka, Bugara i Albanaca, a samo su ih eto, kako uobražava šumadijski gedža Srbijanci razumjeli i podupirali, a oni im u znak zahvale zaboli u odsudnom trenutku srbijanske diplomatske bitke za Kosovo nož u leđa. To je doživljaj svijeta i okruženja iz Nikolićeva kuta, ali, ne samo njegova izobličena slika stvarnosti, nego i najvećeg dijela srbijanskog naroda.
Tomislavu Nikoliću se u vrijeđanju i potcjenjivanju susjeda priključio i Aleksandar Vučić. Najavljenim odlaskom u Banjaluku skupa s gotovo kompletnom postavom srbijanskim resornih Vladinih ministara i aktualni gospodar tame u Srbiji svrstao se rame uz rame s jednim od svojih negdašnjih političkih učitelja. davo je Vučić kao najposlušniji i najvjerniji učenik Šešelja, Nikolića i nadasve Miloševića, ispekao zanat politčkih spletki i intriga najgore vrste. Izmišljeni dan državnosti fantomske Republike Srpske u Banjoj Luci zakazan za deveti siječnja 2016. godine, povod je okupljanja na jednom mjestu svih genocidnih srpskih političara. U entitetu, ili bolje reći Dodikovom genocitetu i području najvećeg i najbrutalnijeg etničkog čišćenja u Europi nakon Drugog svjetskog rata, Srbi s dvije strane Drine će uz neizostavno i njima svojstveno orgijanje i lumpovanje proslaviti skoro četvrt stoljeća od gnusnog i neoprostivog ratnog zločina najširih svjetskih razmjera. U tom su rušilačkom pohodu napravili pogrom nad stotinama tisuća prognanih Hrvata i Bošnjaka. I sad se teledirigirani bošnjački mediji u Sarajevu naoko iščuđavaju potezom četnika Vučića. Pisali su sve do nedavno hvalospjeve fetivom četniku Vučiću, uporno govoreći kako treba zaboraviti i prebrisati njegovu ratnu prošlost i potom poratne godine novog ratnog huškanja. Bez razloga i bez ikakvog povoda, Vučića su opisivali kao apsolutnu suprotnost idejama Nikolića danas, ili Miloševića ili Šešelja jučer dok su njih dvojica bili glavne političke figure u Srbiji. I nakon međunarodne političke promocije Vučića u samo naizgled europeiziranog i preko noći prozapadno emancipiranog Srbina, on nikad nije prestao s govorom mržnje i širenjem ksenofobije prema državama i narodima u okruženju Srbije. Nema nikakve razlike između Vučića i Nikolića, kako to u vlastitoj dubokoj zabludi i teškoj samoobmani misle i neki ozbiljni politički analičari. Jedan od njih je i gospodin Davor Đenero, politolog i kolumnist portala Direktno.hr. Pomno čitam i pozorno pratim ozbiljne i uvijek aktualne komentare i svestrane analize gospodina Đenera i gotovo bez ijedne pogreške je do sada donosio potpuno ispravne političke procjene situacije na prostoru zemalja bivše Jugoslavije. Utoliko više me neprijatno iznenadilo njegovo pogrešno i naivno vjerovanje, izrečeno u jučerašnjem Đenerovom osvrtu na Nikolićevu bačenu rukavicu Crnogorcima. Đenero je mišljenja kako Crna Gora treba jednostavno ignorirati sve Nikolićeve provokativne izjave, ali i da je po njemu, na djelu otvorena borba “prozapadno” orijentiranog Vučića i proruskog igrača Nikolića. Na udarnim mjestima su državna crnogorska televizija kao i vladin list Pobjeda prenijeli taj neobjašnjivo lakovjeran stav Davora Đenera. Nikad Vučić nije bio, niti će ikad biti proeuropski orijentiran. I Vučić i Nikolić su kao zakleti i doživotni rusofili zajedno počeli bavljenje profesionalnom politikom kao članovi i visoki politički dužnosnici SRS-a, a radikalna stranka u Srbiji od svoga osnutka iz vremena Nikole Pašića, pa sve do današnjih dana temelji se na bratimljenju i jedinstvu Srba i Rusa i političkom i ekonomskom povezivanju Srbije i Rusije. Nema niti jednog srpskog nacionalista da nije istodobno i ljubitelj Rusa i Rusije i tu kao osvjedočeni i prokušani velikosrbin Vučić nije nikakav izuzetak od tog nepisanog pravila. I sam Nikolić je na brojne i česte upite srbijanskih novinara o mogućnosti navodnog razlaza njega i Vučića po pitanju njihovih gledišta o okretanju Srbije kao Istoku ili ka Zapadu, odgovorio vrlo jasno i precizno. Nikolić je više puta i srbijanskim medijima objasnio da je i obitelj Vučića izrazito rusofilska, možda, čak i više i jače nego njegova, također, proruski orijentirana familija. Naravno, Vučić nikad nije opovrgao ove Nikolićeve riječe, nego se upinjao svim silama dokazati Rusima i Putinu vlastitu opčinjenost Rusima i Rusijom. Treba samo vidjeti Vučićev izraz lica i neskrivenog oduševljenja pri susretima s Putinom i Medvedevom. Samo jedna takva slčika govori više od tisuću riječi. To je promaklo i Đeneru i svim drugim koji su olako pomislili da se Vučić akrobatskom igrom sipraznih riječi i lažnih i slatkorječivih obećanja, odrekao velikosrpske ideje. Nikakvu unutarnju preobrazbu Vučić nije doživio, niti će to ikad učiniti. Stvar je vrlo jednostavna i strategija Vučića i Nikolića je više nego očigledna. Dva su se okorjela četnika međusobno dogovorili da u tipično majmunskom vođenju politike, obojica daju za javnost proturječne izjave, kako bi zbunjivali i sluđivali neupućene ljude u Srbiji, ali eto i neke izvan granica Srbije. I nema tu nikakve krivnje radi grijeha loše procjene i pogrešne prosudbe od strane Đenera ili bilo kog drugog što iz velike daljine iz Zagreb ili iz Sarajeva ili Podgorice donose površne i pogrešne zaključke o fingiranom i za publiku montiranog lažnog razmimoilažanja Vučića i Nikolića. Oni igraju na dva kolosijeka, a mogli su svojom pogodbom napraviti i drukčiji scenarij, a u konačnici sve bi ispalo isto. Mogli su Nikolić i Vučić dogovoriti da i obratno govore i da Nikolić u javnosti glumi zapadnjaka, a Vučić rusofila. Sve su to njihova majmunska posla i težnja da iznutra u Srbiji i izvana ostave lažni dojam unutarnje nesloge kako bi tom tipično bizantskom metodom laži, prevare i obmane doveli u zabludu ostatak svijeta. Vučić nevješto izigrava prozapadnjaka jer su ekonomski posustaloj Srbiji potrebne investicije Zapada kako bi ona uopće mogla ekonomski preživjeti. I samo zato se Vučić rjeđe nego NIkolić upušta u javne raasprave s liderima susjednih zemalja, jer je svjestan da Srbija nema sama sposobnosti isplivati iz ekonomskih nevolja i samo zato se češće nego Nikolić suzdržava od provokativnih izjava. S druge strane, Nikolić je, očito nakon dugih konzultacija s Vučićem i očite i glasne izjave američkog veleposlanika u Beogradu Kirbija o neophodnosti srpskog priznanja državnosti Kosova, riješio do kraja otvoriti špil karata u igri u kojoj mu je Vučić najbliži suradnik i glavni politički partner. Svjesni su Srbi da od njihovog možebitnog ulaska u EU nema ništa, jer su glasno i jasno rekli da nikad neće priznati Kosovo, a to im je uvjet svih uvjeta za ulazak u EU. Prije će se EU raspasti nego Srbija dočeka dan ulaska u njezino članstvo. I kad je to već tako kristalno jasno Srbima, onda su zaigrali na rusku kartu i igraju va banque i po ruskom diktatu su započeli igru na sve ili ništa. I najavljeno Vučićevo putovanje s brojnim izaslanstvom gotovo svih srbijanskih ministara u Banjoj Luci devetog siječnja 2016. godine, kao i Nikolićeve zapaljive poruke Makedoniji i Crnoj Gori, mogu se staviti u jedan kontekst. I ne treba posebno povećalo da bi se Vučićevo i Nikolićevo provociranje Skoplja, Podgorice i Sarajeva povezalo sa stalnim srbijanskim političkim provokacijama na adresu Hrvatske, neovisno od toga je li desnica ili ljevica na vlasti u Zagrebu. Odnos službenog Beograda i zvanične srbijanske politike i spram Hrvatske, kao i spram BiH, Crne Gore ili Makedonije je uvijek isti. Srbijanci u svojim poremećenim mozgovima umišljaju da su oni državna velesila, a sve pobrojane četiri države i narodi i njima tek kolonije samozvane i nepriznate srbijanske kolonijalne sile.
I mišljenje Vučića i Nikolića o srbijanskoj mesijanskoj ulozi i samoproglašenom političkom Pijemontu Južnih Slavena je i motrište i svih ostalih iole značajnijih srbijanskih političkih stranaka i njezinih lidera, kao i najvećeg dijela naroda. I kad je jedna cijela nacija oboljela od virusa takvog stupnja narcisoidnosti, onda nema drugog izlaza svima koji imaju ugroza od takve agresivne politike Srbije, nego da se čim prije povežu u što širu i jaču cjelinu, kako politički, tako i ekonomski, ali i vojno. Mnogo je krvi proliveno i mnogo je mržnje posijano i između naroda triju najugroženijih zemalja od strane višestoljetnog agresora Srbije. Politikom divide et impera ( zavadi, pa vladaj ), Srbija je na umjetan način, izazviala samo u prošlom stoljeću niz nesuglasica i političkih razmirica između naroda u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori. Osjetila je pravodobno Srbija kako bi joj Hrvatska i Zagreb mogla biti glavnom i pravom zaprekom u njezinom nastojanju pridobijanja i stavljanja pod srbijasnku šapu Bosne i Hercegovine i Crne Gore. I zato je srbijanska državna promidžba sustavno stigmatizirala Hrvate i Hrvatsku. Izmišljanjem klasičnog svesrpskog mita o Jasenovcu i orkestriranim srpskim lažima o broju žrtava, željeli su svakom Hrvatu zalijepiti na čelo žig kolektivne krivnje za navodne srpske žrtve. Takvom stigmatizacijom cijelog hrvatskog naroda, Srbi su htjeli postići dva cilja. Lažne brojke o mitologiziranom Jasenovcu, stvarali su u vlastitom narodu tijekom postojanja Titove Jugoslavije raspirivanje mržnje i strasti za osvetom izmišljenih srpskih žrtava iz Drugog svjetskog rata. I otuda onolika količina srpskog kolektivnog i histeričnog iživljavanja nad Hrvatskom i Hrvatima u ratu. Danas hrvatski speleolozi otvaraju i ispituju brojne jame i mjesta desetljećima označena kao navodna stratišta Srba. U špiljama nema kostiju, niti ih je ikad bilo. Nema ničega, sem srpkse laži koja putuje kroz vrijeme. Kulminacijom laži o Jaenovcu dostugnutoj potkraj osamdesetih Srbija si je dala motiv i razlog napada na Hrvatsku kao vlastite želje za osvetom, kako je to više nego razvidno, lažnih i izmišljenih srpskih žrtava. I zato Srbi i danas ne osjećaju nikakvu potrebu isprike i kajanja zbog zla učinjenog Hrvatskoj i Hrvatima u domovinskom ratu. Smatraju da su njihovi današnji naraštaji, sukladno načelu “oko za oko,” ili “zub za zub”, bili dužni osvetiti krv predaka. Tko god misli da je vjekovna mržnja Srba prema Hrvatima prouzročena Jasenovcem, grdno se i ljuto vara. Zar nije Nikola Stojanović još početkom dvadesetog stoljeća napisao poltički i javni pamflet “Do istrage naše ili vaše”, kojim je još te daleke 1904. godine pozvao da istrijebljenje cijelog hrvatskog naroda. Taj se Stojanovićev poziv na uništenje i zatiranje Hrvata dogodio kronološki prije oba svjetska rata. I sve to znači da bi Srbija, pod pretpostavkom da se u svijetu i nisu odigrala dva povjesna događaja kao što su dva svjestka rata, prije ili kasnije nasrnula vojno na Hrvatsku, kao i na Bosnu i Hercegovinu. Dva svjetska rata i međusobna ubijanja naroda tijekom njegovoga trajanja, samo su poslužili Srbima kao alibi za razloge i motive njihove vojne agresije tijekom devedesetih. Sarajevo i Podgoricu kao glavna dva središta Bosne i Hercegovine u vrijeme Titove Jugoslavije, Srbi su širenjem svoga mita o Jasenovcu, zloupotrebljavali radi širenja fronte prema Zagrebu i Hrvatskoj. I tako su Srbijansci sustavnom državnom promidžbom i Crnogorcima i Bošnjacima Hrvatsku i Hrvate predstavljali i u vrijeme postojanja Jugoslavije rušiteljima zemlje i mrziteljima Srba i Srbije, premda su u duši i u srcu Srbijanci oduvijke jednako mrzjeli i BOsnu i Hercegovinu i CRnu Goru, kao i samu Hrvatsku. Ali, mislili su da će ocrnjavanjem cijele Hrvatske i cijelog hrvatskog naroda i lijepljenjem najgorih političkih etiketa svim Hrvatima, zauvijek odvojiti i islamiziranim Hrvatima, danas zvanim Bošnjacima i popravoslavljenim Hrvatima, danas znanim Crnogorcima, sve Hrvate i cijelu Hrvatsku učiniti objektom mržnje i Bošnjaka i Crnogoraca. Nisu usjpeli u toj nakani, unatoč silnom trudu. Srbijanski gedža Tomislav Nikolić, zajedno s neuračunljivim Aleksandrom Vučićem, poručuje ovih dana Amerikancima i njihovom veleposlaniku u Beogradu Kirbiju kako je neumjesno od njega i od Amerike nasilno odvajati Srbiju od Rusije koju, kako on veli, SRbi iskreno i iz duše vole i smatraju najvećim prijatelje. Što se onda Nikolić ili Vučić ne upitaju zašto je Srbija stoljećima nasilno odvajala silamizirane Hrvate, danas Bošnjake, ili popravolslavljene Hrvate, današnje Crnogorce iz krila hrvatskog naroda i hrvatske države. Predstavljali su se Srbijanci lažnim prijateljima i lažnom braćom i Crnogorcima, kao i Bošnjacima. Njima je potpuno normalno kazati Crnogorcima ili Bošnjacima:”Nemojte ići s Hrvatima, imate nas Srbe, s nama se družite i s nama pravite državu, a ne s njima.” Takav pristup njima je normalan i Amerikancima i Kribiju ne govore kako su Srbi i Srbija desetljećima i stoljećima pokušavali odrediti hrvatskim susjdeima u Bosni i hercegivini i Crnoj Gori da im je Srbija prijatelj i saveznik a ne Hrvatska. Onda im godi miješati se u tuđe odnose prijateljstva, jer dok Srbi i Srbija nisu tijekom dvadesetzog stoljeća unijeli zlu krv i mržnju u trokutu Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, nije nikad bilo otvorenih vojnih sukoba naroda triju država.Sad su i Sarajevo i Podgorica poslije najavljenog posjeta Vučića Banjol Luci i Nikolićeva čitanja lekcije Vujanoviću i Đukanoviću definitivno skužili da nikakvog kompromisa u politici prema Srbiji ne može biti. Slijep kad progleda, onda i najdalje vidi. To je sluičaj s Bošnjacima i Crnogorcima. U ratu devedesetih Bošnjaci su podlegli umiješanosti srbijanskog KOS-a i otpočeli i izazvali ratni sukob s Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Nešto prije toga, Crnogorci su bili srbijansko oruđe u ratnom pohodu na Dubrovnik i dubrovačko zaleđe, a njihovi rezervisti su voljom združenog srpskog i crnogorskog političkog vodstva išli i na bojišta i daleko od dubrovačkog ili recimo mostarskog bojišta i u dolini Neretve. Neki su crnogorski rezervisti ratovali pod kapom JNA protiv Hrvatske i na Banovini, kao i na frontama u Bosni i Hercegovini protiv trupa muslimanske armije Bosne i Hercegovine. Tako je bila potaknuta od strane Srbije i borba i mržnja i Crnogoraca prema Bošnjacima i prema Hrvatima, jednako kao i između Hrvata i Bošnjaka. Srbijanci iz Srbije su namjerno i sračunato izazvali mržnju i sukobe u torkutu Hrvatska – BiH – Crna Gora, a njihova zajednička meta teritorijalnih aspiracija su sve tri države i nasilno pretapanje svih Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca u Srbe. To je vjekovni vlažni srpski san, nedoasanjan na javi još od vremena Dositeja Obradovića, Vuka Karadžića i Ilije Garašanina, pa sve do današnjih dana i nastavljača njihovih planova i ciljeva iz devetnaestog stoljeća, sad u liku Vučića i Nikolića, a jučer oličenog u Miloševiću, Šešelju, posliej u Koštunici i Tadiću. Prijetnja po državnu sigurnost i opstojnost države i naroda poziva na zdrav razum, otriježnjenje i zakopavanje ratnih sjekira između Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Jedini pravi i trajni otklon od bilo kakve buduće opasnosti što stalno dolazi po Srbiju prema Zagrebu, Sarajevu ili Podgorici jest u inicijativi zajedničkog političkog i vojnog saveza između Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Nadiranje Srbije je zaustavljeno u ratu, ali velike sile su omogućile Srbiji da politički jeftino prođe i ne osjeti prave posljedice ratnog gubitnika u vidu plaćanja ratne odštete Zagrebu i Sarajevu za učinjene ratne zločine od strane srpskih četnika u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. NATO pakt je samo trenutačni garant mira, stabilnosti i suvereniteta svake zemlje, pa tako i Hrvatske, od nedavno i Crne Gore, sutra vjerojatno i Bosne i Hercegovine. Ali, Srbija je stala definitivno pod ruski kišobran. Vučić je u Moskvi odgovarao s Putinom isporuku najsuvrmenijeg vojnog naoružanja Srbiji i ona se netom netom nakon toga ohrabrila i osilila Nikolićevim istupima i izazovima Makedoniji i Crnoj Gori, kao i Vučićevom izrugivanju Sarajevu najavljenim dolaskom u Banju Luku. Mi danas ne možemo sa sigurnošću reći hoće li NATO biti garant mira i nacionalne sigurnosti bilo koje države u svijetu kroz pedeset ili stotinu pedeset godina, kada umjesto nas budu živjeli neki novi naraštaji. Zato treba već sad misliti i na deleku budućnost, a i u njoj će zacijelo Srbioja, kao i danas biti glavnom opasnosti po Hrvatsku, BiH i Crnu Goru. Usprkos sadašnjim ekonomskim poteškoćama, Hrvatska je u usporedbi s Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom lider u trojnom okruženju i kao ekonomski lider treba Sarajevu i Podgorici ponuditi i okvir političkog udruživanja u savez suverenih država u obliku konfederacije. Spajanjem triju država u jednu pod kontrolom Hrvatske, zauvijek bi i vrlo brzo nestala i srbijanska težnja ka teritorijanom zaposjednuću svih spomenutih povijesnih hrvatskih prostora, smještenih sad u sklop tri različite države. Ono što je Njemačka danas Austriji ili Švicarskoj, to je i Hrvatska prema Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Kao što je Švicarska u Alpima sastavljena kao država kantona tri konstitutivna naroda Nijemaca, Francuza i Talijana, tako je i BiH preslikana kao pod indigom kopija Šivicarske na jugoistoku Europe. Crna Gora je kopija Austrije. I kao što su i u Austriji i u Švicarskoj ( osim u francuskim i talijasnkim kantonima ) govori njemački, tako se i nešto izmijenjene varijante hrvatskog jezika danas govore u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori, samo što to tamo danas nazivaju bošnjačkim i crnogorskim jezikom, iako je to modificirani hrvatski jezik. Osim jezika, mnogo je i drugih značajki što povezuju narode u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori. Jezik, kultura, tradicija, običaji, folklor… sve to je slično ili u mnogo čemu zajedničko u sve tri zemlje. Jedno su Turci u srednjem vijeku i Srbi u novom vijeku doprinijeli umjetnom nacionalnom razdvajanju jednog istog hrvatskog naroda na gtri različita dijela, na Hrvate, Bošnjake i Crnogorce, ali kako vidimo i znanost je povijest, te je i institut z genetska istraživanja u Vancouveru prije nekoliko godina potvrdio i na najvišoj znanstvenoj razini da u sve tri spomenute države obitava samo jedan hrvatski narod, podijeljen na katolike, pravoslavce i muslimane. Od Srba u tome nema ni traga, ni glasa. Danas imamo pozitivan primjer riješavanja takvog sličnog slučaj na primjeru Albanije i Albanaca. Ravnopravno postoje Albanci islamske, katoličke i pravoslavne vjere, a prije turske najezde u srednejm vijeku gotovo svi Albanci su bili rimokatolici, a onda je turski srednejvjekovni nož skrojio ovakvo danšnje konfesionalno stanje među Albancima. No, to ih ne smeta da se svi nacionalno izjašnjavaju kao Albanci, a u budućnosti bi po uzoru na Albance i Bošnjaci i Crnogorci mogli postati Hrvatima islamske i pravoslavne vjere. Imamo i još jedan pozitivan primjer koji dolazi iz Bugarske. Tamo je kao i u Bosni u srednjem vijeku bio jak pokret bogumila ili patarena u okviru pravoslavne crkve i mnogi od takvih Bugara patarena, već izopćenih iz okvira bugarske pravoslavne crkve su postali u trusko vrijeme muslimani. U suvremenoj Bugarskoj su ih nazivali imenom Pomaci uz aluziju da su se pomaknuli iz prvotne vjere i prešli na islam, te se više ne osjećaju Bugarima. I tu je vjera odredila promjenu nacije islamiziranih Bugara kao i u hrvatskom slučaju kad su se od Hrvata tijom stoljeća odvojili popravoslavljeni Srbi i Crnogorci, ili danas islamizirani Bošnjaci. Ali, Bugarska je dala primjer Hrvatskoj kako treba ubuduće postupati s islamiziranim Hrvatima, današnjim Bošnjacima. Cijela buigraska država donijela je nacionalnu strategiju u koju su bile uključene i najviše obrazovne institucije, akademija znanosti i crkva na nacioanlnom osviješćivanju i vraćanju u krilo bugarske nacije islamiziranih Pomaka. I polučili su izvrsan rezultat. Samo u posljednjih dvadeset pet godina brojni mlađi naraštaji su nakon čitanja obimne literature shvatili stoljetnu zabludu, vratili se crkvi i narodu kome izvorno pripadaju i opet se očituju Bugarima. Jedino su ljudi najstarije dobi što su cijeli život proživjeli kao islamizirani Pomaci ostali u tvrdom uvjerenju da su nešto drugo i ancionalno i vjerski u odnosu na Bugare pravoslavce. Na strani Hrvatske i Hrvata je istina kao najjače oružje koje uvijek pobjeđuje. I tu istinu treba kroz organiziranu državnu kampanju usmjeriti prema Bošnjacima i Crnogorcima onog trenutka kad pred opasnosti od vojne prijetnje od strane Srbije sami zatraže pomoć od Hrvatske, a njima nem tko drugi pomoći nego Hrvatska. I mogla je Bugarska Pomake relativno lako vratiti nacionalno među Bugare, jer je kontinuirano postajala bugarska država, a Hrvatska je kao i BiH i Crna Gora kroz skoro cijeli dvadeseti vijek bila u sklopu dvije Srboslavije, gdje su se za sve pitali samo Srbi, te su zato Srbi državnom promidžbom i mogli provoditi politiku asimilacije naroda u svoju korist. U novim uvjetima samostalnih država sad je lopta u hrvatskom dvorištu i Hrvatska treba odigrati i povući pravi potez. Srbija je već ispucala rafalnu paljbu iz arsenala svojih državnih laži. U toj srpskoj tvornici laži posebno mjesto ima i Vuka Karadžić izrekom iz njegovog vremena: “idite braćo Srbi tamo preko Drine kod Hrvata po posao i pod krov nad glavom. Hrvati ne znaju krasti. Zato ćete lako s njima izaći na kraj.” Eto, još je početkom devetanestog stoljeća putujući cirkuzant i samouki jezokoslovac, šepavi Vuk Karadžić znao da Hrvati ne znaju krasti, a kako je za svoje Srbe odlično znao da to oni najbolje znao, savjetovao je još onda Srbima da opljačkaju i opustoše pošteni narod. Srbi i danas krađu ne smatraju ozbiljnim kaznenim djelom ili bilo kavkim ljudskim grijehom. Sjetimo se samo kako je nakon uhićenje ratniog zločinca Momčila Krajišnika na Palama masa ljudi branila Krajišnika riječima: “Ljudi, što njega uhapsiše, pa on je samo krao novac, nije nitkog ubio!?” Tko laže, taj i krade, a tko laže i krade, taj i ubija. I sintezu srpske laži i krađe, začete kao državne ideje vodilje, poslije Vuka Karadžića, nastavio je Dobrica Ćosić izrekom da je laž glavno obilježje srpskog naroda i njegova najpozitivnija osobina koja je duboku unutar srpskog bića kao smisao postojanja Srba. Što još kazati na sve to kad je gedža Dobrica Ćosić za mnoge Srbe i posthumno otac nacije. Vuku Karadžiću, ocu načela krađe kao prve značajke Srba i Dobrice Ćosića kao propagatora ideje o laži kao drugom elementu srpskog bića, priključila se armija srpskih ubojica iz ratova devedesetih, među kojima se pored ostalih izdvaja i Šešelj kao jedna poznata hrvatska posrbica. Njemu je ubijanje nesrba u ime srpstva jedna posve prirodna i prihvatljiva stvar, kao i njegovim sljedbenicima na vlasti Vučiću i Nikoliću. I u situaciji kad danomice i Bošnjaci i Crnogorci vide da Srbi ma gdje bili strasno uživaju u carstvu svoji laži, krađa i ubijanja i da to slave kao vlastite najveće vrline, njima se samim zgadila i Srbija i Srbi. To se vidi i po reakcijama običnog naroda na crnogorskim i bošnjačkim portalima. I njihovo zgražanje nad srpskim lažima, krađama i masovnim ubijanjima, polako, ali sigurno ih na spontan način za sva vremena odvaja od negdašnjeg divljenja prema Srbiji i Srbima iz razdoblja obje Srboslavije. Karakter, temperament, mentalni sklop i sistem ljudskih i moralnih vrijednosti u krugu obitelji kao osnovnoj ćeliji društva, te u svakodnevnoj društvenoj i poslovnoj komuninikaciji pokazuje Bošnjacima i Crnogorcima da sa Srbima nikad nisu mogli imati ničeg zajedničkog. I Srbima je postalo odavno jasno da su potpuno pročitani. Ali, ne mogu bez programa velikodržavlja koji im ne iozbija iz glave. Drugi dio Memoranduma pokušavaju ostvariti drugim sredstvima. Jer, svjesni su da bi eventualno spomenuto državno konfederativno ujedinjenje Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore u zajednički blok i obrambeni savez pred stoljetnim nasrtanjem Srbije bio glogov kolac u srce srpskog vampira. Ali, ne odustaju od svoga velikosrpskog cilja, jer im to diktiraju i ekonomski razlozi. Srbijanci su kronični neradnici, ekonomski je Srbija najzaostalija od zemalja bivše Jugoslavije i svakom je jasno da sama nije sposobna voditi zdravu ekonomsku politiku. I zato i inzistira na Memorandumu 2 radi širenja svojih ekonomskih resursa i težnje za obnovom takozvane jugosfere, gdje bi opet Srbi željeli lagodno živjeti na grbači drugih naroda a uživati kao gospodari. To je vrijeme neumitno i zauvijek prošlo. Ali, povezivanje Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore i jednu cjelinu imao bi i ekonomsku perspektivu i proširenje gospodarskih resursa svih naroda u sve tri države. Jedna carinska i monetarna unija uz zajedničku vojsku i policiju pod kontrolom Zagreba kao glavnog centra države bili bi povjesni odgovor Srbiji i Srbima i stavili bi točku bez zareza na sve buduće srpske pokušaje prekrajanja granica na štetu povijesnih hrvatskih prostora. Dakako, tu bi se morao ugraditi mehanizam zabrane bilo kakvog mogućeg priključenja Srbije toj konfederativnoj zajednici Hrvatske, BiH i Crne Gore, jer bi ulazak Srbije prije ili kasnije, značio početak razdora i razbijanja te zajednice. I da ne bi bilo unutarnjih trzavica oko državne prevlasti samo jednog centra moći u Zagrebu, ta bi se konfederacija mogla administrativno i razvodniti, tako da pojedine upravne ovlati imaju i Sarajevo ili Podgorica. Sličan model su primijenile dvije države koje funkcioniraju i žive iznimno visokim standardom. To su Švicarska i Nizozemska. U Švicarskoj je glavni grad Bern, ali i Zurich i Ženeva imaju dio upravnog i državnog aparata administracije, a slično je u Nizozemskoj. Tamo je glavni grad Amsterdam, no i Haag i Rotterdam imaju dio amdinistracije i državnih ministarstava.
Dragan Ilić
