HOP

NEOKOMUNISTI IZMISLILI SUDOVE PARTIJE U HND-U, AGENCIJAMA, VIJEĆIMA

Cijelu Hrvatsku prije nekoliko dana uskovitlala  je vijest da je Vijeće za elektroničke medije ukinulo koncesiju televiziji Z1 na tri dana,  odlukom o sankciji zbog navodnog govora mržnje voditelja emisije Markov trg  Marka Juriča.

Zbog navedene odluke u Savskoj 66 okupili su se i prosvjednici koji su prošetali do Agencije za elektronske medije, gdje ih je primila novinarka Mirjana Rakić.

Mnogi stručnjaci pozabavili su se tim pitanjem proteklih dana, naročito je u zraku ostalo visjeti pitanje odakle ovlaštenje Vijećima pojedinih društava i Agencija, te Komorama da procjenjuju nečiju krivnju ili nevinost.  Brojne takve odluke izazvale su nezadovoljstvo u javnosti, tim više što upravo te udruge, društva, komore  autonomno donose odluke koje bi cijela Hrvatska morala poštovati, neovisno o tome što je jedina mjerodavna odluka u Hrvatskoj zapravo pravomoćna sudska odluka.

Je li dakle, Vijeće za elektronske medije preuranilo sa kaznom koju je odsjeklo televiziji Z1 glumeći inkvizitora koji presuđuje odluke prijekih sudova?  Ili se zapravo radi o paralelnom sudovanju?

Ako se osvrnemo na „govor mržnje“, tada je nužno prisjetiti se bure koju je pokrenuo bivši  ministar znanosti, obrazovanja i sporta SDP-ovac Željko Jovanović tužbom protiv Zdravka Mamića. U tom procesu, pokrenutom po privatnoj tužbi Željka Jovanovića sudac Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Rafael Krešić donio je prvostupanjsku (nepravomoćnu) presudu u predmetu Državnog odvjetništva protiv Zdravka Mamića kojim se izvršnog direktora GNK Dinamo teretilo za kazneno djelo govora mržnje na štetu Ministra obrazovanja i sporta u Vladi RH Željka Jovanovića.

Presudom je Zdravko Mamić oslobođen kaznene odgovornosti pa je i odbijen prijedlog DORH-a da mu se izrekne jednogodišnja zatvorska kazna.

U presudi je sudac i obrazložio  kakva je zapravo  bila kvalifikacija Mamićevog govora koji je Jovanović okvalificirao kao „govor mržnje“

Sud je tako iznio stav da iznošenje određenog mišljenja samo po sebi ne može biti klasificirano kao kazneno djelo govora mržnje, odnosno da isto može postojati tek ukoliko uz mišljenje postoji i element “pozivanja i ohrabrivanja drugih na odluku (djelo) izražavanja mržnje”. Sud je suglasan sa Državnim odvjetništvom da su izrečeni stavovi Zdravka Mamića “neprihvatljivi” ali ne predstavljaju i kazneno djelo „govora mržnje“, ali  isto tako drži, kako u njegovoj spornoj izjavi Radio Soundsetu nema elemenata kojima bi bio cilj poticanje ili sugeriranje masi da misli kao i on, još manje da bi se mrzila bilo koja nacionalna skupina.

Sud nadalje poručuje DORH-u da klasifikaciji ovog kaznenog djela “treba pristupiti oprezno” jer sporne izjave ne predstavljaju klasičnu situaciju poticanja na akt mržnje kao što ni stadionska skandiranja “Ubij, ubij Srbina” u kazneno-pravnom smislu ne predstavljaju kazneno djelo poticanja na ubojstvo. Prema stavu suda  Zdravko Mamić iznosio je svoje subjektivno mišljenje koje je temeljeno na osobnom animozitetu i izrečeno kako bi se suprotstavilo također neprihvatljivoj javnoj komunikaciji Ministra Jovanovića.

Nije li dakle, upravo šokantna snimka sa youtuba, na kojoj  Mitropolit Porfirije pjeva pjesmu posvećenu četničkom vojvodi Momčilu Đujiću potakla i voditelja Marka Juriča da iskaže svoje subjektivno mišljenje koje je utemeljeno na  neprihvatljivom ponašanju Mitropolita Porfirija?

Je li Vijeće za elektronske medije dovoljno kvalificirano u smislu prepoznavanja inkriminacije i ocjene je li počinjeno kazneno djelo ili nije?

Nisu li za procjenu počinjenja ili nepočinjenja  kaznenih djela i osude inkriminacije zaduženi DORH i njegova općinska državna odvjetništva, a potom sudovi,  a ne novinari?

Velik značaj u pogledu izrade nacionalnih zakona pojedinih zemalja u smislu zabrane govora mržnje imalo je Vijeće Europe, koje je 1997. godine izdalo Preporuku o govoru mržnje (No. R 97/20 ). U okviru Preporuke navedeni su kriteriji koje bi zemlje članice trebale uvrstiti u svoja nacionalna zakonodavstva koja pokrivaju ovo osjetljivo područje.

Govor mržnje definiran je kao “svi oblici izražavanja koji šire, potiču, promiču ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje temeljene na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminacijom ili neprijateljstvom prema manjinama, imigrantima ili ljudima imigrantskog porijekla.”http://www.hazud.hr/gdje-prestaju-granice-slobode-izrazavanja-a-pocinje-govor-mrznje/

Vijeće za elektroničke medije nije suspendiralo  HRT zato jer je Mamić spominjao Jovanovićeva krvna zrnca u svojem javnom istupu, i ne samo krvna zrnca, a niti je izreklo kaznu ijednom od medija kada su prenosili četničke derneke iz Srba, ili kada su prenosili  na ponižavajući način izveden tobožnji performans „razbijanjem latiničnih ploča“ i pri tom svim Hrvatima na Sveta tri kralja zapravo kidali srce i povrijedili njihove vjerske osjećaje.

Nesporno je da Zakon o elektroničkim medijima daje za pravo da je na medijima zabranjen govor mržnje, ili poticanje na mržnju, i odredbi tog zakona svatko se dužan pridržavati, no o tome je li zakon prekršen ili nije, MORAO JE ODLUČITI ISKLJUČIVO SUD, a tek nakon pravomoćne sudske odluke Vijeće za elektrosnke medije moglo je istu provesti oduzimanjem koncesije, zavisno od onog što je u sudskoj odluci određeno. Ovako, proizlazi da nam sudovi zapravo u Hrvatskoj nisu niti potrebni, jer odluke o kažnjavanju  donose interne komisije ili vijeća, ili pak samo jedan član nekih organizacija ili agencija.

Dvostruki kriteriji i nejednake odluke Etičkog vijeća Hrvatskog novinarskog društva

Etičko vijeće Hrvatskog novinarskog društva je dana  17. kolovoza 2015. godine ocijenilo  da objavom satiričke pjesmice kojom se posprdavalo sa hrvatskom himnom „Lijepa naša haubico“,  objavljenom u medju SNV-a  Novosti, nije bilo govora mržnje, dok su u prosincu donijeli potpuno drugačiju odluku.

http://www.hnd.hr/satiricki-komentari-legitiman-su-oblik-slobode-govora (Odluka od 17. kolovoza 2015. godine)

Saša Leković, predsjednik HND-a  u jednom od intervjua na pitanje o navedenoj odluci, izjavio je: Podupiremo slobodu izražavanja i autonomnost vlastitih tijela čija mišljenja ne odražavaju i stav HND-a

Raspravljajući po dobivenoj prijavi, Novinarsko vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva, ponovno odlučujući o istoj stvari,  na sjednici održanoj 10. prosinca 2015. godine sa pet glasova uz dva suprotna, izdvojena mišljenja, odlučilo je da je Nikola Bajto prekršio Etički kodeks hrvatskih novinara napisavši a Ivica Đikić kao urednik objavivši u tjedniku Novosti od 7. kolovoza 2015. godine satiričnu pjesmicu „Lijepa naša haubico“.

http://www.hnd.hr/mario-cuzic-vs-nikola-bajto-ivica-dikic (Odluka Etičkog vijeća HND-a od 10. prosinca 2015. godine)

Predstavlja li  satiričan izraz u pjesmi „Lijepa naša haubico“ slobodu izražavanja i govora, ili su njome povrijeđeni nacionalni osjećaji Hrvata? To se iz odluka Etičkog vijeća HND-a ne može iščitati obzirom na dvije potpuno različite odluke.

Reklo bi se, zadovoljili su obje strane! Ili po onoj narodnoj: „Vuk sit i koza cijela!“

Sudski pravorijek

Prema zakonu i Ustavu RH svi u Republici Hrvatskoj moraju poštovati  Zakon, Ustav i pravomoćne sudske odluke. Znači, Kazneni zakon, Zakon o medijima, Zakon o odvjetništvu, Zakon o obveznim odnosima i dr. – iznad su etičkih kodeksa koja su postavila određena tijela radi smjernica u ponašanju svojim članovima, a i iznad su Vijeća koja prate poštivanja  tih etičkih kodeksa i donose interne odluke kojima sankcioniraju svoje članove koji etički kodeks prekrše.

Kako je onda moguće da Agencije, Komore i Društva dijele packe, kažnjavaju, oduzimaju prava, suspendiraju – sve bez sudske odluke.

I tko će vratiti dostojanstvo kažnjenom, ili namiriti odštetu izbačenom ili suspendiranom nakon što pred sudom dokaže svoje pravo?

Diskriminacija u komorama i vijećima

U niz slučajeva uočen je zaštitnički odnos prema vlastitim članovima. Ne čudi, većina društava, komora i vijeća zapravo živi i funkcionira od članarina koje izdvajaju njihovi članovi. Zato, i u slučajevima kada bi trebali biti izrazito strogi, upravo zato jer su prekršili zakon, oni za kaznu „šalju svoje članove u kut“ neovisno o tome koliko je težak prijestup koji su počinili.

Jednima se omogućuje trajni teror nad drugima,  privilegirani su, ili se primjenjuju  različiti standardi u odnosu na one druge, koji nisu zaštićeni na jednak način.

Kako se mogu očekivati poštene odluke od  strukovnih udruženja npr. Hrvatske javnobilježničke komore koja svoj ugled štiti upravo kroz djelovanje svojih članova ili od Hrvatske liječničke komore,  dok se odluke i jednih i drugih  vrlo često bitno razlikuju  od onih sudskih.

Jednaka je situacija i u Hrvatskoj odvjetničkoj komori, koja ima formirano Disciplinsko tužiteljstvo, koje je sastavljeno od odvjetnika i koji odlučuju o disciplinskim prekršajima odvjetnika. Građani u tim postupcima koji prigovaraju postupanju odvjetnika ne smatraju se strankama u postupku, i nikakvog utjecaja nemaju na donešene odluke.

Nije li takvim ponašanjem zapravo prekršeno osnovno pravo propisano i Konvencijom za ljudska prava  – da svatko ima pravo iznijeti svoju obranu kako bi dokazao neko svoje pravo, i da bi svi trebali biti jednaki pred Zakonom i drugim tijelima?

Tko ima pravo pobijati ili ukinuti odluke ovih tijela nakon što oštećeni prođu instance I i II stupnja, a na njima ostane stigma krivnje?

Zaštićeni suci

Državno sudbeno vijeće odlučuje o povredama zakona od strane sudaca. Ukoliko imate prigovor i sumnje na zlouporabe položaja sudaca i nesavjestan rad,  prvi korak je staviti prigovor predsjedniku suda. Međutim, poznato je iz prakse da predsjednik suda gotovo nikad neće podnijeti prijavu (što je po zakonu dužan učiniti ukoliko mu se ukaže na povrede koje je i on obvezan ispitati). Po prijavama građana upućenim Državnom sudbenom vijeću (gdje građane interno nazivaju kretenčinama i budaletinama) ne postupa se.  Na iste se ne obazire niti Vrhovni sud jer za to nije nadležan.

Kad uzmemo u obzir sve naprijed navedeno, nameće se pitanje, nije li svaki  građanin dužan prijaviti kazneno djelo ako o njemu ima saznanja?

Nisu li DORH i ODO dužni i sami, kad uoče povredu zakona procesuirati počinitelje kaznenih djela?

Nisu li sudovi dužni poštovati i provoditi zakon?

Čemu onda služe interna tijela u obliku raznih Vijeća i Disciplinskog tužiteljstva?

Logično bi bilo da Etička vijeća i Disciplinska vijeća služe isključivo kao korektiv svojim članovima, te da ispravljaju njihove pogreške upućivanjem na obvezu poštovanja Kodeksa i  zakonskih odredbi.  Jedno bez drugog ne ide.

U protivnom, što će nam sudovi, svatko može sam za sebe, osnovati neko udruženje u okviru kojeg može formirati i vlastiti sud, donositi presude.

NADA LANDEKA

HOP portal