UDBA, odnosno SDB (služba državne bezbednosti) je do obaranja svog ravnatelja Aleksandra Rankovića 1966. godine, važila kao instrumenat tlačenja nesrpskih djelova naroda, odnosno secesionističkih težnji. Taj drugi čovjek u državi je bio oboren, jer je, navodno, pomoću svoje obavještajne službe i srpskog partijskog vodstva utjecao na zaposjedanje savezne vlasti i na uhođenje samog Tita.
Zatim je došlo do jačanja federalizma i ujedno cijepanja obavještajne službe. Podjela ključnih pozicija u jugoslavenskoj obavještajnoj službi sedamdesetih i osamdesetih godina ukazuje na barem jednako velik hrvatski kao i srpski utjecaj. pritom je ključna figura u Hrvatskoj Ivan Krajačić, konspirativnog imena STEVO, od Kominterne naručen voditelj Titovih agenata u Drugom svjetskom ratu i rezident ondašnje sovjetske tajne službe NKWD-a u Zagrebu. On je kao komunist, u prvoj liniji ostao hrvatski nacionalist, i dakle, bavio se – u neposrednoj blizini i za vrijeme dok je Tito bio živ, s punim oprezom – obavještajnom pripremom neovisne Hrvatske, u granicama od 1941. godine.
Takoje za Pullach rastao moćan saveznik, koji je, međutim, isto tako tražio tijesni oslon na KGB, koji je također već tada težio dobiti utjecaj za vrijeme nakon Tita. Krajačić je roz cijelu svoju politiku od samog početka uveo svoje ljude na najvažnije pozicije, prije svega u civilne i vojne tajne službe, ali i u diplomaciju i u strukture vlasti, kako na hrvatskoj tako i na federalnoj razini. Često je na njegov mig srpski ili hrvatski kadar, koji je bio jugoslavenski nastrojen, nemilosrdno uklanjan s puta.
Započeo je pravi lov na vještice. Krajačić je imao slobodne ruke pri odlukama, tko je bio za uhititi, a tko za ubiti. Još jednom je došlo do paradoksalne situacije: jedan čovjek Kominterne, koji na koncu stoji pod KGB-om i Staljinom, baš po nalogu jednog drugog agenta kominterne, uklanja moguće Staljinove sljedbenike.
“Ja sam nacionalist, i tu se nema što diskutirati” rekao je Krajačić otvoreno u jednom razgovoru s Antunom Duhačekom. I na pitanje što misle Rusi o tome, Krajačić je uzvratio:”ni tu mi nismo na suprotnim stranama.” U stvari, “diktator” u Moskvi očito je oprostio Krajačiću uklanjanje jednog pro-ruski orijentiranog srpskog komunistu, vjerojatno zbog neke druge njegove zasluge.
Nacional-komunisti u Hrvatskoj su se očito bojali za Krajačića, jer bi precizno funkcionirajuće unutarnje i diplomatske službe pod Rankovićem, možda mogle otkriti tajnu o utrtim kontaktima i vezama hrvatskog vodstva s ustaškom emigracijom. Prema Duhačeku, koji se poziva na svoje razgovore s Krajačićem, Krajačić je s Vladimirom Bakarićem odlučio protjerati Rankovića iz svih državnih i partijskih funkcija. Nakon razbijanja savezne UDBE i jugoslavenski orijentirane diplomacije, kao i spretnog smještanja hrvatskih nacionalista u centralu i vojne kontra-špijunaže (KOS), već za nekoliko godina se hrvatskim nacional-komunistima činilo da je došao trenutak postavljanja zahtjeva za uspostavu jedne neovisne države.
Krajem šezdesetih godina se marno radilo na Maspoku, koji je izbio 1970. godine, i koji je, radi vremena, bio nazvan lipanjska gibanja ili “Hrvatsko Proljeće”.
Maspok predstavlja jedan presjek paralelnih težnji hrvatskih tajnih službi oko Ivana Krajačića, za razbijanjem Jugoslavije. U jednoj analizi, koja je napravljena nakon vanjskog poraza toga Pokreta, vladalo je jedinstveno mišljenje, da su razlozi poraza bili u prežurnom oglašavanju “Masovnog pokreta” na ulice. Bila su neodređena i nedovoljna obećanja bočne potpore Slovenaca i stranih obavještajnih službi; posebice su zakazali austrijsko-njemački i ruski saveznici, usprkos uslugama, budući da službe nisu izvršile pritisak na svoje vlade. S američke se strane, svakako, ništa nije moglo niti očekivati, budući da nije bio izgrađen dostatan loby. Kontakt s Hrvatima u inozemstvu je također bio razbijen (nasukan), jer su dotični s nizom terorističkih akcija, npr. atentatima na jugoslavenske ambasade i konzulate ili podmetanja bombi u Beogradska kina i kolodvore, raširili negativnu sliku o hrvatskom cilju, kako u Jugoslaviji tako u inozemstvu.
Last but not least, Titova policija bila je još uvijek nepovrediva. U samoj zemlji je većina stanovništva, kao i u samoj Hrvatskoj, vjerovala u ideju koju je on zastupao. Kod velikih je sila još uvijek prevladavalo mišljenje, da je manje zlo nestvrstana Jugoslavija.
U zemlji se odlučilo pričekati na Titovu smrt i gradilo temelje za vrijeme nakon nje. Budući se jedan veći broj hrvatskih nacional-komunista na republičkim, federalnim i vojnim instancama bio kompromitirao, valjalo je također, zauzeti te pozicije svježim, manje eksponiranim snagama, kao i ojačati one snage koje nisu bile uočene. Jugoslavenski sustav podjele vlesti, prema kojem su trebale biti zastupljene sve nacije, još je funkcionirao u smislu “nacionalnog ključa” na najvažnijim položajima i tim namjerama je otvorio mnoga vrata. Također su se trebali uspostaviti bolji kontakti s ostalima, koji su se željeli odcijepiti, prije svega sa Slovencima i Albancima.
Krajačićev centar u Zagrebu je skoro bez zapreka radio kroz sedamdesete godine. Krajačić je u svojoj vili u prestižnoj stambenoj četvrti na Tuškancu primao svoje prijatelje i suradnike te vodio režiju u svom omiljenom scenariju: odvojiti Hrvatsku iz Jugoslavije, skupa s Bosnom i Hercegovinom, kao jednu neovisnu državu.
Iako ni Krajačić, a niti Manolić, nisu direktno radili u hrvatskoj UDB-i od 1971. godine, oni su mogli preko svojih starih veza izgraditi “kuću u kući”. U svim odjelima sjedilo je nekoliko ljudi, koji su bili pod njihovom kontrolom djelatni kao jedna paralelna agentura prema oficijelnoj UDBI. U međuvremenu su također bili poboljšani inozemni kontakti, prije svega s njemačkom i austrijskom tajnom službom, koje su zatražile i omogućile ciljanu povezanost ustaških vođa u inozemstvu uz projekt.
Pod novim upravljanjem 1. Odjela u BND-u, Richardom Meierom, konspirativnog imena Dr. MANTHEY, operativno umetanje agenata u istočnoj Europi početkom sedamdesetih godina, ionako je bilo forsirano. I u Jugoslaviji je njemačka inozemna tajna služba pojačano nastavila izviđanje i utjecajni rad agenata. Jezgru posla na secesijskom frontu činio je pripadnik BND-a Klaus DOERNER, koji je od početka sedamdesetih godina bio angažiran u Jugoslaviji i održavao intenzivne kontakte s Krajačićevim krugom.
Zbog uznapredovale starosti i bolesti, Krajačić je svoje nasljednike naručio u povjerljiv krug: Josipa Manolića, Josipa Boljkovca, Franju Tuđmana i Stjepana Mesića – Stipu, iz podmlatka jedne Krajačiću dobro poznate obitelji. Ta četvorica su dakle bili glavni nositelji hrvatskih secesionističkih težnji.
DOERNER je preuzeo nove čelnike kao kontakte i organizirao je u Hrvatskoj samoj, ali i Njemačkoj i Austriji, brojne tajne susrete kako bi skovao savez između nacional-komunista i ustaške emigracije.
Aktivnosti toga BND-eovca je jugoslavenska kontrašpijunaža pozorno i točno kontrolirala. U kavani “Corzo” u Tkalčićevoj u Zagrebu, DOERNER je susretao politički podmladak MASPOKA, kao Ivana Zvonimira Čička i Dražena Budišu, ali i Ivana i Branka Jelića, koji je poslije, kao član CDU-a sjedio u berlinskom Senatu i – prema spoznaji UDB-e – održavao kontakte i s KGB-om. Ipak po odluci političkog vodstva, protušpijunska obrana se nije smjela miješati, jer se željelo izbjeći skandal sličan razotkrivanju Hansa-Petera Rullmama, kao agenta BND-a 1972. godine.
Reinhard Gehlen je u svojoj trećoj, posmrtnoj fazi, 1980. godine, izgovorio svoju bojazan: “Titovi nasljednici … neće biti u stanju trajno osigurati blokovsku neutralnost zemlje. Sovjetski savez je, sa svoje strane, odavno poduzeo sve pripreme, kako bi za svoje nakane iskoristio prikladnu situaciju”. Politika BND-a je bila, nakon popuštanja između Moskve i Beograda, na kraju pedesetih godina, usmjerena u slučaju raspada cijele Jugoslavije poduzeti povoljne pozicije, i pri tom je igrala na hrvatsku kartu. Dosljedno je podupirala militantne Hrvate u egzilu, u vrijeme Adenauerove vlade intenzivno, u sedamdesetim i osamdesetim godinama nešto manje – piše Politika u razgovoru sa udbinim čelnikom Duhačekom.
Iz ovog se daje isčitati kako i danas Krajačićeva klika vlada Hrvatskom, što se vidi iz jako dobro organizirane mreže suradnika, od medija, politike, vlasti i privrede. Božidar Lončar i danas ima presudan utjecaj na vanjsku politiku zajedno sa svojim prijateljem Tomislavom Jakićem vezanim na Moskvu, Stipe Mesić je preuzeo sve pore društva, a svog najboljeg prijatelja Muharemija želi ugurati u ministarstvo vanjskih poslova kao kontrolu nad vanjskom politikom, te gura istog za državnog tajnika ministarstva vanjskih poslova, jer je Muharemi muž sestre od prve žene Tomislava Karamarka.
Zanimljivo je da je baš ta klika udbaša najviše kontaktirala sa ustaškom emigracijom, da bi danas bila veliki protivnik ustaša i glavni argument medijima u progonu ustaša. Mesić je devedesetih više puta pjevao ustaške pjesme, objašnjavao ustaški pokret kao dio hrvatskog bića, što je na tragu svjedočenja glavnog udbinog operativca za inozemno praćenje događaja Duhačeka, da su Manolić i Mesić bili u stalnom kontaktu sa ustaškom emigracijom.
U ovoj priči o antifašitima i ustašama 2016. godine ne radi se o ideologiji već o novcu i prestižu. Plan je širenja antifašizma pod kapom komunističke priče i titoizma, širenje povjerenja i ljubavi prema Rusima, kako bi oni lakše ovladali našom privredom, medijima i politikom. Najvažniji saveznik Rusije u Hrvatskoj je Stjepan Mesić. Priča o antifašizmu je zapravo priča o širenju ruskog utjecaja.
HOP portal