„Često ga sanjam kako diskutiramo o važnim pitanjima, ili pak samo o običnim stvarima. Moj sin je uvijek sa mnom, u mojim prvim mislima kada se ujutro budim i u zadnjim mislima navečer kada liježem na počinak.“
Lyliane Fournier, samohrana majka trojice sinova od kojih je najstariji Jean-Michel Nicolier bio brutalno ubijen nakon pada Vukovara na Ovčari, žena je koja u svojoj sedamdesetoj upravo pršti od snage i životnosti, puna nepresušne majčinske ljubavi. Ipak, trebalo je moći nositi se s odlukom svoga sina Jean-Michela kada je krenuo na put bez povratka u ratnu Hrvatsku, sa njegovim neprežaljenim gubitkom i svim mukama koje su tek uslijedile nakon njegove smrti. Nakon premijere dokumentarnog filma o njezinom pokojnom sinu, vukovarskom heroju, a kroz čiji život nas gđa Fournier upoznaje od najranijih dana, imala sam čast razgovarati s njom o svemu onome što nismo mogli doznati o Jean-Mi (kako ga je njegova majka nazivala) u samom filmu. Zanimalo me kakav je bio kao mladić, je li bio omiljen u društvu i kako je njegov krug prijatelja prihvatio njegov odlazak u Hrvatsku tada?
„Tek puno godina kasnije saznala sam od jedne njegove prijateljice da je za njega bio organiziran oproštajni „tulum“ prije njegovog odlaska. Bio je silno omiljen u društvu, uvijek nasmijan i pun razumijevanja za probleme drugih, djevojke su ga voljele, a svi su mu se obraćali za savjet i pomoć ako je netko bio u nevolji. Znam da su ga odgovarali od odlaska u ratom pogođenu Hrvatsku, u Zagreb, no on bi sa svojim razoružavajućim osmijehom otklanjao sve zabrinute prigovore, pa čak i moje. Bili smo bliski, ali on je imao jaku volju i donosio svoje odluke samostalno, pa tako i ovu. Tako sam ga i odgojila, baš kao i svoja mlađa dva sina. Uz rijetke iznimke, ni njegovi prijatelji, kao ni moje kolege na poslu nisu razumijevali zbog čega bi ga se trebao ticati tuđi rat. Za mog sina, Hrvati su bili samo još jedan narod koji je konačno želio svoju samostalnost i kojega se zbog toga ratom željelo uništiti i pokoriti. Nije podnosio nepravdu i sve je osjećao intenzivno. Nikada nije bio glasan, uvijek blag i nenametljiv.“
Gledati Lyliane kako govori u žaru, izraz njenog lica koji se neprekidno mijenja i odražava sve emocije, njezinu živu gestikulaciju, nevjerojatno je lijep prizor koji osvaja od prvog kontakta. Ona je lijepa žena, u smislu ljepote koja dolazi iznutra, koja nikada ne vene nego cvjeta u srcu i izlazi u svoj svojoj raskoši na lice, oči, usta, kroz smijeh i suze. Dok mi priča anegdote iz života svog sina, osjećam da s njim još uvijek komunicira, u snu i na javi, neprestano. Jean-Mi se nikada ne odvaja od nje…
„Na početku nisam razumijevala njegovu odluku, ali sam ga uvijek podržavala, imala sam povjerenja u njega uvijek. Danas kada sve shvaćam, kada hrvatsku povijest poznajem gotovo bolje nego francusku, podržavam ga jednako kao i na samom početku kada još nisam znala ništa.“
Kako ste se uopće mogli nositi s gubitkom svog sina u prvo vrijeme?
„Nikad se nisam zavaravala oko njegove smrti. Vrlo brzo sam osjetila da je otišao zauvijek, nisam poklanjala vjeru u utješne nade da je još živ, da je zarobljen. Ali tek nakon potvrde o njegovoj smrti, za mene je počeo najteži i najbolniji dio života. Nisam ga mogla pokopati, niti oplakati, zato sam i skupljala sve informacije o njemu i Vukovaru. Skupljala sam isječke iz svih novina, pratila sve raspoložive emisije i kanale, u trafici su čuvali primjerke svih novina za mene. Kontaktirala sam francuskog veleposlanika u Beogradu koji mi je s visoka dao na znanje da je moj Jean-Mi sigurno na popisu zarobljenih i koji mi je otvoreno rekao da čitam previše kriminalističkih romana. U kasnijim razgovorima prešutio je prijašnje izjave. Nažalost, moje crne slutnje o smrti mog Jean-Michela ispostavile su se točnima. Nedugo nakon njegove pogibije, počela sam dobivati anonimne prijetnje, čak i monstruozne konstrukcije po kojima je Jean-Mi viđen u Novom Sadu, da je prešao Srbima ili četnicima. Naravno, ja ni u jednom trenutku nisam posumnjala u svog sina i njegove prosudbe. Takve monstruozne laži nisu me mogle pokolebati, nego su me nagnale da još više saznam o Hrvatskoj i Vukovaru te da naposljetku prijeđem njegov put po Hrvatskoj prateći njegove tragove.“
„Par godina nakon njegove smrti bio je spomenut u jednom govoru u europskom parlamentu. Oni koji su ga ubili i tako mislili zatrti svaki trag o njemu, prevarili su se u svojoj procjeni. Za ime mog sina koje je ubijen na Ovčari je sada znao čitav svijet. Tada sam radila u državnoj službi, u matičnom uredu u Vesoulu. Iznenada sam dobila hitan poziv da smjesta dođem u gradonačelnikov ured. Gradonačelnik mi je predbacio da se moj sin bio povezao sa ekstremnom desnicom u Hrvatskoj, te da je govoriti o njemu politički štetno. Potrudila sam se predočiti mu govor iz EU parlamenta i zapitala ga: gospodine, želite li reći da su i zastupnici europskog parlamenta ekstremni desničari ako govore o mom sinu?!“
Dok Lyliane govori, sve mi je jasnije od koga je Jean-Michel Nicolier naslijedio svoj nepogrešivi instinkt za pravdu, svoju borbenost, svoju ljubav prema istini. Od ove krasne žene, svoje hrabre majke. Priznanje koje je primila od tadašnjeg predsjednika Josipovića, primila je sa zahvalnošću, damski, ponosno. Ne nedostaje ovoj velikoj dami ni duha, a ni humora:
„Tom prilikom sam htjela zapitati francuskog veleposlanika u Hrvatskoj, zašto je službena francuska politika toliko dugo zanemarivala tragičnu sudbinu mog sina. Moji hrvatski prijatelji su me zamolili da to ne činim, jer bi to izazvalo skandal u međunarodnim odnosima koji su sada jako dobri. Naravno, poslušala sam njihov savjet. Ipak, jedna golubica je ostavila svoj trag kao znak na veleposlanikovoj glavi – to mi je bilo dovoljno. Nasmiješila sam se u sebi; radilo se izgleda ipak o – vukovarskoj golubici…“
Vaš sin je imao rijetko čisto i iskreno lice, takav osmijeh se rijetko vidi. Dobrota mu upravo zrači iz pogleda na zadnjoj snimci iz vukovarske bolnice.
„On je jednostavno bio takav. Na toj zadnjoj snimci nestala je nevinost iz njegovog pogleda, nije više bio dječački, postao je zreo, muževan. Previše stradanja i patnje je doživio i vidio, ali je do kraja vjerovao u pravdu, zbog toga je i ostao u neprijateljskom okruženju sa svojim ranjenim suborcima do samog kraja. Kao što je i sam rekao: u dobru i zlu…
Još u svojoj mladosti mi je rekao; znaš mama, jednog dana će svi znati za moje ime – ali ne brini, ne iz crne kronike, nego po dobromu. Njegova sudbina je potvrdila njegove riječi…“
Lyliane Fournier nije žena koju godine ili fizičke tegobe mogu zaustaviti. Nju vodi ljubav prema mrtvom sinu, kao i prema svojim živim sinovima Paulu i Pierreu, prema unučadi, prema čitavoj svojoj obitelji. U njezinom velikom i hrabrom majčinskom srcu našla je mjesta i za izabranicu svog sina – Hrvatsku, koju je prigrlila i zavoljela u potpunom suglasju sa svojim sinom, čiju borbu za pravdom i istinom je postojano i nepokolebljivo i sama nastavila.
Ingrid Runtić
HOP portal
