Vijeće Haškog Tribunala izreklo je očekivanu i pravednu kaznu zatvora jednom od najvećih srpskih ratnih zločinaca iz ratnih devedesetih Radovanu Karadžiću. On je osuđen na kaznu od 40 godina zatvora izricanjem prvostupanjske sudske odluke. S obzirom na pozne životne godine 73 – godišnjeg srpskog krvoloka, izvjesno je kako će monstrum Karadžić doživotno robijati i zasluženo ispaštati za morbidna djela, što ih je kao jedan od glavnih političkih nalogodavaca srpskih zločina počinila razularena horda srpskih vojnih snaga. Kao što se i dalo pretpostaviti, Srbi su se i prije izricanja presude ratnom zločincu Karadžiću, stavili masovno u obranu njegovih genocidnih radnji. Od tog naroda, što i danas ne priznaju niti jednu međunarodnu presudu suda za ratne zločine kao pravnu, nego je u eksploziji bijesa naziva političkom, nikakva ljudska reakcija suočavanja s istinom i priznavanja krivnje i kajanja, nikako i nije mogla očekivati. U narodu koji ratne zločince tretira i dalje nacionalnim herojima, a svoj osvajački i nepravedni rat prema susjedima, svijetu lažno predstavlja obrambenim i pravednim ratom, takvo nenormalno reagiranje solidarnosti sa zločincem je svakodnevna i uobičajena pojava u društvu. I prije objave konačne presude Radovanu Karadžiću, jedino su Srbi brinuli da se međunarodna nagrada njegovih ratnih zločina ne izmakne balkanskom narodu iz ruku. Strijepe vrlo opravdano nepopravljivi srpski genocidni fašisti da im se u konačnici zločin iz strasti neće isplatiti. O tome je još dva dana uoči saopćavanja presude Karadžiću zabrinuto govorio Toma Fila, vražji odvjetnik srbijanske UDBE. Taj teški velikosrbin cincarskog podrijetla Srbima je kao stručnjak za kazneno pravo sugerirao da bi implicitno presuda Karadžiću mogla posthumno osuditi i njegovog glavnog naredbodavca Miloševića, što bi na koncu i pravno dokazalo upletenost Srbije u ratove preko Drine. Bojazan odvjetnika mafije i pisca programa i statuta stranaka teških zlikovaca Šešelja i Arkana je realna, jer on odlično zna da bi konačno dokazivanje povezanosti vrha režima u Beogradu s njihovim oruđima tipa Karadžića, Mladića, Hadžića, Martića i sličnih spodoba i probisvijeta, bilo kapitalnim dokazom genocidne velikosrpske politike. To bi kao konačni ishod rezultiralo i plaćanjem ratne štete Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kako Srbija nije materijalno solventna isplatiti 100 milijardi eura Bosni i Hercegovini i još 30 milijardi eura Hrvatskoj, onda bi po Međunarodnom pravu to bila obvezna kompenzirati zemljama žrtvama svoje agresije teritorijalnim ustupcima. I tako bi automatski došlo do ukinuća genocidne srpske tvorevine u Bosni i Hercegovini posve pravnim sredstvima bez ispaljenog metka. Pored toga, izvjesno je da bi Srbija u tom slučaju ostala i bez Vojvodine, jer bi je u zamjenu za 30 milijardi eura koje nema platiti Hrvatskoj, morala u zamjenu za isplatu ratne reparacije predati hrvatskoj državi. Hrvatska bi po Međunarodnom pravu reflektirala i na zapadni dio takozvane Republike Srpske, jer je još u doba Austro – Ugarske bila međunarodna ideja da se na temelju viralnog prava ( originernog prava na temelju povijesne pripadnosti područja starom hrvatskom kraljevstvu). I u slučaju pozitivnog epiloga i povoljnog raspleta na nekoj eventualnoj novoj mirovnoj konferenciji o razgraničenju zemalja bivše Jugoslavije, vrlo je vjerojatno kako bi po tim kriterijima Međunarodonog prava sjeverozapdna oblast Bosne i Hercegovine od rijeke Vrbasa do Une ušla u sastav države Hrvatske. Sve to zna i vražji odvjetnik i pravni zastupnik svih velikih prijeratnih i poratnih srpskih kriminalaca, potom i branitelj i ideološki istomišljenik srpskih ratnih zločinaca. Ali, ni njemu, niti ostalim odvjetnicima UDBE tipa Milana Vujina, Branislava Tapuškovića, Borivoja Borovića, Zdenka Tomanovića i brojnim drugim što su u Haagu do posljednjeg daha branili neobranjive zločine svojih sunarodnjaka, ovakvo javno iskazivanje bojazni o sudbini Srbije i njezinog umjetnog produkta na tlu Bosne i Hercegovine nije bilo upitno sve dok su vjerovali da će im se kolektivni nacionalni zločin s predumišljajem isplatiti. I zato su Srbi bili ubijeđeni da je i Karadžićeva žrtva doživotnog zatvora, kao i kazne svim ostalim srpskim zločincima vrijedna žrtve velikosrpskog sna. Sad je Srbima jedino žao što im cijeli trud odlazi uzalud, ali im nikako nije žao što su drugima pričinili toliko zla, patnji i stradavanja, jer na makijavelistički način i nisu birali sredstva da bi došli do cilja.Od trenutka izricanja 40 – godišnje kazne Radovanu Karadžiću srpski cilj o proširenju granica Srbije na štetu susjeda postaje postupno srpskom fatamorganom, jer se presuda Karadžiću, kao i one što idućeg tjedna predstoje Šešelju i dogodine Mladiću, neizostavno odražavaju i na pravni status fantomskog paradržavnog srpskog entiteta, bolje rečeno genociteta, u Bosni i Hercegovini. Srbi ne mogu, neće i ne žele shvatiti uzroke i posljedice svojih osvajačkih ratova u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Još kako bi oni sve to razumjeli 1995. godine da su Amerikanci i Europljani dopustili trupama hrvatske vojske i postrojbi HVO-a u zajedničkoj akciji s Armijom BiH-a da posao dovrši do kraja oslobađanjem hrvatskog povijesnog grada Banjaluke, kao i cijelog prostora takozvane Republike Srpske. Ali, Amerika i Evropa su težile trulom kompromisu i pormašenom rješenju u kojem u ratu u BiH ne bi bilo na koncu ni apsolutnih pobjednika, niti apsolutnih gubitnika. I zbog toga je do danas u Bosni i Hercegovini nastao prazan hod i državnopravni vakuum. To su dva izgubljena desetljeća radi pogrešne procjene Zapada da Srbe nagrade za zločine, ne bi li ih dugoročno odvojili iz zone utjecaja Rusije. I sad sa zakašnjenjem Zapad pravednom presudom Karadžiću i sličnim presudama koje očekuju još trojicu preostalih srpskih zločinaca Šešelja, Mladića i Hadžića želi naknadno ispraviti krive procjene iz 1995. kako će se Srbi vremenom dozvati pameti i distancirati od politike ratnih zločina. I najvećim optimistima na Zapadu, osobito nakon masovnih srpskih izljeva ljubavi i podrške osuđenom Radovanu Karadžiću jasno je da su Srbi kosmički daleko od denacifikacije.
Zapadno toleriranje nastavka zločinačke srpske politike koju provode Vučić i Nikolić sliči na uzaludnu nadu žrtve razbojničke otimačine i iznude novca na ulici da siledžiju mogu odobrovoljiti sporadičnim i slijedećim davanjem novca nasilniku ako obeća da to više neće raditi. Radovan Karadžić i svi Srbi što ga danas slijede, štite i oplakuju njegovu sudbinu razmišljaju samo logikom uličnog prestupnika koji iznuđuje novac od nedužnih prolaznika na ulici. Jedina je razlika u tome što su se Srbi u ratu kao narod masovno ponijeli primjerom pojedinačnih drumskih razbojnika u mirnodobskim uvjetima. Njihov znak odmazde pretvoren je u ratu iz primjera pojedinačne iznude novca na ulici u kolektivnu odmazdu nad životima Hrvata i Bošnjaka, napose i Albanaca na Kosovu. Radovan Karadžić kao i sva njegova srpska subraća u genocidnim radnjama i pritješnjen serijom sudskih dokaza uoči izricanja presude nije pokazivao ni djelić kajanja. Kao i svaki teški zločinac sangvinik i kolerik, on svoju kaznu ne doživljava kao što bi to učinio iole normalan ljudski stvor, preispitujući svijest i savjest. Dapače, Karadžić kojega mediji, političari i zaslijepljena javnost Srbije smatraju žrtvom Srbima nepravednog i nenaklonjenog svijeta, misli da su on i njegova udružena srpska zločinačka banda samo taktički pogriješili, a da su im ciljevi bili ispravni. Tako je to sa psihom svakog prosječnog zatvorenika poremećenog sistema životnih vrijednosti. Takvi ne dovode u pitanje ljudsku i moralnu ispravnost svojih postupaka, nego samo žale što su nepažnjom dopustili da budu otkriveni, bilo kao kradljivci, lažljivci ili u najtežem obliku počinitelja kaznenih djela kao ubojice. Što je stupanj kaznenog djela veći, to je poziv na svijest i savjest kod izvršitelja djela na nižoj razini. Radovan Karadžić je školski primjer toga pravila.
Jedna od nabitnijih značajki zaslužene presude Radovanu Karadžiću trebala bi biti u definitivnom raskrinkavanju srpskih ratnih i poslijeratnih nebuloza da su Srbi i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj bili sudionicima građanskog rata, a ne svjesne, voljne i umišljajne vojne agresije protiv susjeda koje su željeli zauvijek uništiti i protjerati sa stoljetnih ognjišta i u krvavom pohodu stvoriti velikosrpsku državu. To je neobično važna pojedinost presude, koja će zacijelo biti i u obrazloženju presuda Vojsilavu Šešelju, Ratku Mladiću i Goranu Hadžiću. To Srbima izbija iz ruku i posljednji lažni adut da pred svijetom tom prodajom magle o “građanskom ratu”, mogu pravno potraživati teritorijalne kompenzacije u Bosni i Hercegovini u zamjenu za Kosovo koje su nepovratno izgubili. I ta dodatna spoznaja pravnih posljedica presude Karadžiću Srbe posebno boli, jer postaju svjesni da im se u konačnici zločin nije isplatio onako kako su planirali i zamišljali. I revidirani postupak suđenja u Haagu Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, presuda Momčilu Perišiću i buduća sudska presuda Draganu Vasiljkoviću, sve zajedno imaju jedan zajednički imenitelj pripremanog, planiranog i organiziranog zločinačkog udruživanja sa centralom u Beogradu na adresi pokojnog arhitekta svih srpskih zločina Slobodana Miloševića. Zato i presuda Karadžiću ima posebnu specifičnu težinu i značaj prvog, ali džinovskog koraka u dokazivanju svih srpskih zločina preko Dunava i Drine u organizaciji Srbije. Svatko razuman je i početkom rata znao da su razni Karadžići, Mladići, Krajišnici, Martići, Babići, Hadžići i mnogi drugi njima slčni tek daljinski TV upravljači Slobodana Miloševića. No, sudski je bilo neizbježno ustanoviti krivnju svatkog od njih ponaosob, da bi se makar i posthumno došlo do dokazivanja krivnje glavnog vinovnika zla i kolovođe svih srpskih ratnih zločinaca Miloševića. Jako dobro zna iskusni odvjetnik UDBE kao vječne srpske sudbe Toma Fila, da ni Milošević na onom svijetu, kao ni država Srbija u ovozemaljskom realnom životu ne mogu ostati nevini za najteže zločine protiv čovječnosti. Nažalost, mrtve žrtve srpskih dželata nije moguće oživjeti, ali se Srbi i Srbija prisilom instrumenata međunarodne pravde mogu izricanjem pravorijeka Karadžiću, potom i Šešelju, Mladiću i Hadžiću privesti razumu, ali samo ako se Srbiji konkretno stavi do znanja sa čim se sve može suočiti u svjetskoj zajednici naroda ukoliko Vučićev i Nikolićev četnički režim nastavlja ignorirati i bojkotirati odluke suda u Haagu. To oni, naročito posljednjih mjesec dana intenzivno čine. I narod Srbije ih u tome bespogovorno slijedi. Nije to nimalo čudno ako znamo da svaki srpski vladar samo formalno daje prisegu da će služiti interesima naroda kojeg zastupa. U stvarnosti je obratno i Srbi su podanici svojih vladara koje slijede bez mnogo mozganja. Duboko u srži Srbi se tako identificiraju i suosjećaju i sa zlehudom sudbinom i onih svojih lidera za koje i sami znaju da su zgriješili, no svakog svog vođu tretiraju kao božanstvo, te se zato sad i klanjaju duhu ratnog zločinca Radovana Karadžića. I po tom ponašanju i psihološkom odnosu prema svojim političkim vođama Srbi su bliski kultu ličnosti dalekih istočnjačkih civilizacija sa prostora Azije. Nasuprot tome, kad Kolinda Grabar Kitarović polaže svečano prisegu hrvatskom narodu, ona se u hrvatskoj tradiciji srednjoeuropskog odnosa vladara i naroda zaklinje da će istinski služiti interesima naroda. Tradicija Hrvatske je u naslijeđu duha Europe, gdje narod nije sluga gospodara, nego je gospodar u službi narodne volje. To je ono što balkanski odgojeni Srbi nikako ne shvaćaju. I onda svoj orijentalni duh Azije koji su im kroz gene prenijeli i Turci pokušava silom nametnuti susjedima kod kojih su luku spasa pronašli upravo bježeći pred tim istim Turcima prije više od pola tisućljeća. Ali, gostoprimstvo Hrvata Srbi su još tad razumjeli na isti onaj način kao prije neki dan teroristi ISIL-a u Bruxellesu, ili lani u Parizu. Radovan Karadžić je nakon završne riječi suda izjavio da svijet nije ni sad shvatio da se on sa svojim Srbima devedesetih prvi borio protiv, kako veli za “Večernje Novosti”, radikalnog islamskog terorizma, što se, po njemu još devedesetih začeo na tlu Bosne. Ipak, dojam je kako Karadžić i Srbi poput njega do današnjeg dana nisu uspjeli svladati nacionalni i vjerski terorizam u svojim mržnjom zatrovanim dušama. Srbima je najteže izboriti se i pobijediti zlo u sebi. To im je utoliko teže što zlo u sebi još nisu ni pokušali otkriti, a kamoli ga ukloniti i trajno odstraniti iz svog srca.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
