Pojam »antifašizam« nužno je raščlaniti: ratni je antifašizam neosporna povijesna vrijednost, ali nekoliko poslijeratnih godina u nas nije bio pravi antifašizam nego staljinizam, a titoizam je bio i antifašizam, ali ga je vladavinom neslobode bitno okrnjio.”, kaže Slavko Goldstein.
Slavko Goldstein – a part od bespogovorne ispravnosti svega ostalog u svome intervju Novom listu – ovdje nastavlja s tendencom započetom posljednjih godinu, dvije: u pokušaju da zaštiti pojam “antifašizma”, za koji uviđa da valja raščlaniti, a koji je kompromitiran nakon 1945. godine, ne samo retorozijom koja nije imala svoje zakonsko utemeljenje ( Križni put ), nego i 45 godišnjom “diktatrurom proletarijata”, jednopartijskim sistemom vladavine čovjeka koji je vladao doživotno, dakle: kao diktator, kaže da je antifašizam u nas bio par poslijeratnih godina staljinizam.
Dakle, hoće se kazati: nakon 1948. više nije bilo staljinizma, i titoizam – koji odjednom Goldstein uvodi u diskusiju kao inačicu antifašizma – tom trogodišnjom vladavinom neslobode biva bitno okrnjen.
U redu, slažemo se za te tri godine.
No, što potom?
Potom, kao biva, nakon 1948. titoizam kao antifašizam biva rehabilitiran?
Što dakle: na staljinizam se odgovorilo Golim otokom, dakle političkim progonoma, u riječ: staljinizmom, i što je to, dijelektička negacija negacije?
Ili je titoizam manji staljinizam no staljinizam, jer je to naše, povijesno NE Staljinu?
Kazamati i progon političkih protivnika u sljedećim godinama ne predstavlja “staljinizam”?
Što je dakle s periodom nakon 1948.?
Kakvih nekoliko poslijeratnih godina, gospodine Goldstein?
Koliko god vi željeli obraniti taj sustav, kako ga vi god zvali – kako bi rekao Mesić: komunizam nije bio, jer nije realiziran, dakle socijalizam, ako je to bio socijalizam – bio je to jednopartijski sustav kojemu je na čelu bio doživotni diktator, jer se sustav samodeklarirao kao diktatura proletarijata, i to je sve, osim činjenice da su ljudi zbog političkog mišljenja znali skončati u zatvoru, bili oni a) komunisti b) protivnici te ideologije c) liberali d) nacionalisti e) šaljivđije koje su zbog vica o Titu ili rugalice znali dobiti par godina tamnice.
Tito antifašizam nije okrnjio u par poslijeratnih godina, nego ga je Partija – koja se uspostavila ponad države – na čelu s Titom, neprikosnovenim partijskim i državnim čelnikom, vladavinom neslobode, kako kažete, ne bih kazao: okrnjila, nego poništila – jer naš antifašizam nije bio antitotalitarizam! – do srži.
Ovo potonje razlog je tolike dreke u Hrvatskoj: iako ima idiota na pretek, kao što je ovo gadljivo falsificiranje kojemu svjedočimo, sva je povika započela uvođenjem pojma antitotalitarizma u diskusiju.
On je uveden e da bi se uspostavila ekvidistanca spram dva zla XX. stoljeća, onog nacističkog, kao i onog komunističkog.
Da bi spasili ideju komunizma kao posljednju navodno prosvjetiteljsku ideju emancipacije čovjeka kao homo fabera, ovdašnji komunisti, a i Jugoslaveni, recimo i to, i Jugoslaviju i komunizam ekskulpiraju upravo ovako kako vi to činite: u osnovi, ideja je bila odlična, i ona komunizma i ona Jugoslavije, ali, na žalost, nikada te ideje, po običaju, nisu realizirane kako su zamišljene.
Imbecilan izgovor, svojstven ovim krajevima: mi smo kao biva antipodi Nijemcima, koji nažalost svaku ideju, bilo nacionalsocijalizma bilo socijaldemokracije bilo ordoliberalizma etc., realizraju savršeno, dočim narodi i narodnosti bivše SFRJ unište svaku ideju koja zaluta u ovo podneblje; folklorno samozadovoljstvo apovijesnih provincijalaca!
U stvari, komunisti u nas – pobornici ideja koje su bile dominantne za Jugoslavije – nikako da se suoče s dvije osnovne činjenice: u ime ideje komunizma pobijeno je na desetke milijuna ljudi, pa i u Hrvatskoj i bivšoj SFRJ; Jugoslavija, osmišljavana i u Zagrebu, oba je puta ( o tome pametno piše Berković ) u ime velikosrpske ideje osporena u Beogradu, i upravo je zato povijesno obnovljeno abortirala.
Narativ koji pokušavate plasirati, antifašizam je ovdje nakon rata imao posrnuće, ali se nakon 1948. vladavina neslobode iskupila, i Jugoslavija je sve u svemu uspio projekt koji gotovo da je prefiguracija Europske Unije, jeftina je demagogija.
I vi i ja znamo da nema desetljeća da se tu Jugoslaviju nije htijelo rušiti: do pedesetih ionako ovdje rat nije završio ni u progonu škripara, npr., pa ni u Jasenovcu – time se bavite pa znate to kao i ja – šezdesetih već slijedi Deklaracija, sedamdesetih Proljeće, e da bi osamdesete već bile dekadansa i finiš disolucije. SFRJ nikada i nije bila stabilna država: ta, sam Tito je posljednje deseteljeće, u nesigurnosti života u Beogradu, većinu vremena provodio na Brijunima ( više od pola godine, svake godine ).
Priprema razlaza trajala je, imao je pravo Bilandžić, od šezdesetih. Danas je to jednostavno pokazati, a samo udbaška kontrola i današnjih medija – zbog toga ste se jako, jako iznervirali na vašem rođendanu, zar ne? – ne dopušta javnu diskusiju o Tuđmanovim putovanjima Europom sedamdesetih. No, to se više ne da sakriti, to je sada već dio korpusa povijesno utvrđenih i znanstveno sankcioniranih znanja, koja su nesporna. Priprema “raspada” Jugoslavije traje intenzivno najmanje dva desetljeća prije početka sukoba na tlu bivše SFRJ.
Već to svjedoči o odnosu tvoraca druge Jugoslavije spram te države.
O činjenici da naš antifašizam nakon 1945. nije bio i antitotalitaran, jer je bio diktatura proletarijata, piše i Žarko Puhovski, štoviše, u našoj je javnosti on to prvi kazao tako lapidarno.
Stoga, molim vas, nemojte spašavati ni Jugoslaviju ni ideju komunizma ovim naivnim opravdanjima kakva nudite: ne, posrnuće nije trajalo par poslijeratnih godina, niti je titoizam u reakciji na staljinizam bio išta drugo do staljinizam, jednako surov u svojim metodama kao i Staljinov progon, nego se tiranija nastavila do pred devedeste: s jedne strane nikad lustrirani tehnolozi te diktature u zatvor su još osamdesetih slali ljude iz političkih razloga kao dostatnih da čovjek skonča na robiji, a napokon, ne Srbija, nego JNA, ergo posljednji integrativni čimbenik Jugoslavije, SFRJ, napao je i Sloveniju i Hrvatsku, pa se ni komunizam ni Jugoslaviju u Hrvatskoj, već iz pijeteta spram jedne jedine žrtve koja je pala, da ne spominjemo tisuće, ne bi smjelo spominjati po dobru.
To pak što SFRJ nije bila DDR ili Mađarska, pitanje je koliko je dobro a koliko loše: s ruskom čizmom iz Mađarske je otišao i komunizam; iz Hrvatske, dok je Jakića i Lončara, nikad neće.
Narativ koji od Tita, kako je to radio Branko Horvat, čini superheroja koji je kao maršal izašao pobjednikom nad fašizmom, rekao ne Staljinu i osnovao pokret nesvrstanih, nažalost, ne samo da je doveden u pitanje tijekom tri godine staljinizma, kako biste vi željeli, nego je službena doktrina vremena i politike koji su minuli, koji su za nama.
Jasno, kad je riječ o ustašluku, nacizmu – ne fašizmu, zanimljivo, tu ne inzistirate na pojmovnoj točnosti – koji ovdje zna kao ponornica izbiti na površinu, s vama dijelim i mišljenje i osjećaje, i tu bih i oružjem branio vašu poziciju.
Budući da u poznim godinama života razmišljate kao da ste u najboljoj životnoj dobi, bilo bi dobro da svom besprijekornom životnom opusu date još taj završni touch: budite do kraja pošteni, Slavko, prema tih 45 godina Jugoslavije, shvatite da nema samo i jedino crvenih i crnih, da postoji i moguća pozicija liberalne demokracije, žrtava koje su pale na onoj plaži Omaha e da bi Europa bila demokratska, pa će vam se, vidjet ćete, s tog motrišta slobode, da su priče o liberalizmu u krilu samoupravljanja – baš sam neki dan s Ivankovićem spominjao Kavčića, Županova, Latinku, Nikezića… – razumljiva nostalgija spram varljivih zlatnih vremena, χρύσεον γένος. Pišem grčki, samo da pokažem starodrevnost te opsjene: ljudi svih doba smatrali su da su najbolje godine za njima; otkad je svijeta i vijeka, najbolje su godine prošle.
Pa tako i vaša Utopija.
Ništa zato: imali ste lijep i smislen život, i uživate naše puno poštovanje.
Jedino, velim, samo ovaj mali, završni napor: točka na kraj rečenice, i sve će biti u redu.
Izvor: fb profil Romano Bolković
