Izvještaj paradržavne komisije paradržave RSK o razlozima “pada zapadne Slavonije” na jednom mjestu ističe: “Odluka naših vlasti, odnosno GŠ SVK da se auto-put ne otvori, poslužila je hrvatskoj strani kao neposredan povod i opravdanje pred međunarodnom javnošću za agresiju na RSK odnosno na Zapadnu Slavoniju”. Ovaj citat u kojemu srpski teroristi na hrvatskom tlu hrvatsku vojsku nazivaju agresorskom, govori o potpunoj posvećenosti ostvarivanju velikosrpske politike bilo gdje i bilo kada, u smislu “gdje je jedan Srbin, tu je Srbija”. Na drugom mjestu u ovom izvještaju govori se o “agresiji ustaške vojske”, kao i u mnogim drugim srpskim dokumentima i izviješćima iz vremena velikosrpske okupacije hrvatskog teritorija. Kako legalne vojne formacije jedne međunarodno priznate države kao što je Hrvatska u toj istoj vlastitoj državi mogu izvršiti agresiju ako uspostavljaju svoju ingerenciju i suverenitet na vlastitom teritoriju?! Osim toga, taj izvještaj je u savršenoj suprotnosti činjenicama, jer je čak i Milošević istaknuo Martića kao odgovornog za neuspjeh i krah republike srpske u Hrvatskoj.
Iz opsežnog dokumenta pisanog na 16 stranica proizlazi da je Milošević okrenuo leđa svojoj srpskoj braći u Hrvatskoj, jer je situacija izmakla kontroli. Činjenica da su Milan Čeleketić, koji nakon Bljeska podnosi ostavku, te novi zapovjednik SVK general Mile Mrkšić obojica bili časnici jugoslavenske vojske koji su na nove funkcije postavljeni iz Beograda, značila je da će se srpsko vijeće takozvane Krajine u narednim etapama držati Miloševićevog diktata sasvim u skladu s njegovim političkim potrebama. Iz transkripta razgovora Slobodana Miloševića i Borislava Mikelića uoči akcije Bljesak i odmah nakon Martićevog raketiranja Zagreba, vidljivo je da Milošević krivi Martića za pokretanje hrvatske vojno-redarstvene operacije Bljesak. U tom razgovoru on Maritća opisuje kao “besnog psa, zločinca i budalu” kojeg hitno treba smijeniti.
Uopće, upotreba riječi “ustaša”ili “ustaška vojska” u kontekstu obrane hrvatskog naroda organiziranog u hrvatske vojne postrojbe u pravednom i obrambenom Domovinskom ratu, svjedoči o postojanju političke strategije “specijalnog rata” koji treba stupiti na snagu nakon završetka ratnih sukoba, za slučaj da se taj rat ipak završi porazom četničkih i velokosrpskih postrojbi kojima se odmah na početku agresije pridružila i JNA. Upravo to se i dogodilo. Danas vidimo da se taj specijalni rat nastavio upravo po tom, davno zacrtanom predlošku. Prije 26 godina su četnički agresori izvršili agresiju nad Hrvatskom i od tada naovamo dosljedno i uporno nazivali hrvatsku vojsku “ustaškom”, kako bi jednom kasnije svoj poraz od hrvatske vojske na političkom planu pretvorili u pobjedu. U međuvremenu su to “ustaštvo” pobjedničke hrvatske vojske postupno proširili na čitav hrvatski narod. U tome neprijateljima hrvatske države svojski pomaže hrvatska JNA desnica i lažno-desničarski mediji. Nedavni performerski potezi uručenja četničke kape Mirjani Rakić i inzistiranje na pozdravu ´za dom spremni´ a koje propagiraju takozvani desničarski mediji poput Dnevnog i medijske mesije poput Bujanca potpuno nepotrebno otvaraju put nekom “ustaštvu” kojeg u Hrvatskoj nije bilo još od završetka Drugog svjetskog rata, a ponajmanje za vrijeme pravednog i obrambenog Domovinskog rata 1991-95.
HOP portal
