Ministarstvo unutrašnjih poslova republike Srbije je imalo savršen uvid ne samo u proces i način formiranja Hrvatske vojske, snaga Zbora narodne garde, policijskih uprava, MUP-a i Ministarstva obrane republike Hrvatske, nego i u ustroj i sve poteze hrvatskih obavještajaca. Dokaz o tome je i izvještaj o radu i ustroju sigurnosnih službi RH koji je 16. 4. 1992. dostavljen “Službi državne bezbednosti” republike Srbije od jednog obavještajca koji je sve do polovice listopada 1991. godine bio zaposlen u hrvatskim službama, a potajno je bio doušnik srpske strane, odobravao srpsku agresiju na Hrvatsku, i koji u ovom izvještaju spremno priznaje da je sakrivao znatne količine oružja, bombe i streljiva u vlastitom uredu, kod svojih istomišljenika i kod svoga brata. Ovo je primjer klasične izdaje svoje vlastite domovine i zemlje zbog vlastite nacionalne pripadnosti i ujedno dokaz kako su Srbi do zadnjega bili zadržani na visokim funkcijama RH, čak i kao obavještajni operativci sve do trenutka u kojemu bi se sami razotkrili svoju veleizdaju. Radi se o Zlatku Mažibradi, obavještajcu koji je vrlo pokvareno igrao za agresora, uzimajući svo vrijeme plaću MORH-a, dakle hrvatskih poreznih obveznika, kalkulirajući do zadnjeg trenutka s odlaskom u mirovinu, koju bi mu isplaćivala, naravno, republika Hrvatska, s kojoj je namjeravao uživati u Istri. Također je očita manipulacija navodnim “ustaštvom” koju doživljavamo i dan-danas, sve kako bi se na osobnom nivou opravdalo izdajničko djelovanje protiv vlastite domovine. Ovo je jedan uistinu prljav slučaj, kakvih je izgleda bilo mnogo. Iz ovog iscrpnog izviješća Mažibrade, jasno je vidljivo koliko je dug, težak i trnovit put morao biti preći novoustrojeno hrvatsko Ministarstvo obrane i koliko je izdajnika i kukolja bilo na tom putu policije i vojske koja se tek ustrojavala u okružju neprijateljskih kasarni JNA i ostalih jugoslavenskih “obrambenih” i obavještajnih službi koje su premreživale mladu Hrvatsku tada, u prvim ratnim godinama Domovinskog rata. Mažibrada između ostalog otkriva kako je Josip Perković pranjem novca i kriminalom stekao kuću u Grazu te je u tajne službe ubacio prvo brata Stipu koji je od velikog boljševika postao vatreni HDZ-ovac, a potom i sina, Sašu koji je bio gorljivi pristaša Slobodana Miloševića. Gotovo pola rata je Hrvatska Država na čelu obavještajnih službi imala jugoslavenski kadar što je u mnogočemu usporilo izgradnju kvalitetne hrvatske obavještajne mreže, a posljedice se vide i danas, primjerice preko kontrole naših medija koja se nalazi u rukama sinova i kćeri oficira JNA, obavještajnih službi i ostalih jugoslavenskih vojnih kadrova.
Ovo svjedočenje također otkriva ulogu dvostrukih agenata koji su iz KOS-a glatko i bez problema prešli u hrvatsku obavještajnu službu, čime je zadatak ustrojstva i obrane mlade hrvatske države bio dodatno otežan. Onaj koji je igrao presudnu ulogu u tome je Josip Perković kao desna ruka Josipa Manolića, sive eminencije koja i 20 godina nakon rata truje Hrvatsku. Hrvatska se doduše uspješno obranila od vojne i četničke agresije velikosrpskih nasilnika, ali je još uvijek krvari i ispašta zbog nastavka iste velikosrpske politike, predvođene takozvanim “antifašistima” koji i dalje nemilosrdno gaze i pljuju po našoj domovini. Abolicija ratnih zločinaca u ime tog istog antifašizma i potpuni izostanak lustracije je Hrvatsku danas potpuno blokirao te prijeti poništenjem stečevina Domovinskog rata. Bez potpunog izlječenja i konačne osude komunizma, Hrvatska nikada neće moći krenuti u vlastitu bolju budućnost. U ovom iscrpnom izviješću, od kojega donosimo nekoliko stranica na uvid, Mažibrada se služi istom propagandnom terminologiju kojom su se služili navodno ugroženi Srbi tada i kojom se ponovo služe i danas, a sve u cilju rušenja Hrvatske Države, na ovaj ili onaj način.
HOP portal