Kronologija povijesnog razvitka Beograda:
1) Ostaci kulture Starčeva 6 200 – 5 200. godine prije Krista.
2) Vinčanska kultura od 5 500 – 4 500. godine prije Krista. Vinčanska kultura rođena je u današnjem beogradskom predgrađu Vinči. Ubraja se starinom među najdominantnije neolitske kulture Europe, posebice utjecajne na Balkanu i na cijelom jugoistoku Europe. Ponekad se vinčanska era naziva i prvim zlatnim dobom Beograda. Oko 3 000. godine prije Krista Vinčanska kultura se rasula u nekoliko subkultura.
3) Barbarsko razdoblje: Između 700 – 279. godine prije Krista Tračani prodiru u predjele Beograda i njegove okolice.
4) Invazija keltskog plemena Skordiska na Beograd. Godine 279. prije Krista keltsko pleme Skordisci na mjestu današnjeg Beograda osniva nastambu pod imenom Singidun, što će poslije Rimljani dopuniti sufiksom “um”, te će nastati naziV Singidunum i to će ime grada biti aktualno tijekom vladavine Rimskog Carstva..
5) Rimsko Carstvo i Singidunum ( današnji Beograd ) u sklopu imperija: Godine 6. u prvom stoljeću Aulus Caesina Severus postaje prvi vladar Mezije i grad tad postaje rimski Singidunum.Susjedni Zemun je tad bio znan kao rimski Taurunum i kao dio Panonije.
6) Godine 86. rimski legionar Flavia Felix IV sa svojim postrojbama učvršćuje se u Singidunumu, a utaborili su se vojnički na mjestu današnje znamenite gradske tvrđave Kalemegdan, najljepšeg i najvećeg i povijesnog gradskog parka i slavne srednjevjekovne vojne utvrde.
7) U razdoblju od 117 – 138. godine rimski car Hadrijan zajamčio je Singidunumu status grada, što je bilo od velikog značenja za budući povijesni razvitak cijelog grada.
8) Godine 332. rimski car Flavius Jovianus rodio se upravo u Singidunumu. Današnji razmetljvci u Srbiji zasigurno bi poželjeti prisvojiti i spomenutog cara kao Srbina samo zato što je rođen na teritoriju današnje Srbije. Ionako po istoj matrici svojataju i rimskog cara Konstantina, rođenog u rimskom Naisusu, odnosno današnjem Nišu. No, tako to biva kad negdašnje istočnohrvatsko pleme Rašana iliti danas proklamiranih Srba previše sniva. Zaigrali se u svojoj mašti kao i uvijek i ne mogu se u tome obuzdati, a niti pokušavaju malo smanjiti doživljaje i bujnu maštu. Eto, 2013. godine predsjednik Srbije, šumadijski gedža Toma, zvani krivotvorena diploma, slavodobitno je uzviknuo s onom njegovom naglašenom svetosavskom ljubavlju ka laganju i otimanju, kako su Srbi izmislili i Milanski edikt daleke 313. godine. To što Srba nije bilo ni u četvrtom stoljeću, kao ni sve do potkraj devetnaestog stoljeća kao forimirane nacije pod tim imenom, neuki, nepismeni, ali prirodno drski i bezobrazni likovi poput Nikolića, Vučića, Dačića, Vulina i sličnih srbijanskih buzdovana, nimalo ne haju. Gušt im je zasmijavati i zabavljati ozbiljan svijet svojom glupošću, budalaštinama i enciklopedijskim neznanjem i neviđenim šarlatanstvom i cirkusom. Ni o čemu ništa ne znaju, a najmanje to da je spomenuti rimski car Flavius Jovianus, kojega bi Srbi sigurno rado prisvojili kao svog čovjeka, bio glasovit kao vladar koji je ponovno uspostavio kršćanstvo kao državnu religiju u cijelom Rimskom Carstvu.Kad mogu Hrvatima otimati Nikolu Teslu, Ruđera Boškovića, Ivu Andrića, što onda istočnohrvatsko pleme Rašana ne bi Rimljanima otelo barem dva cara, eto primjerice Konstantina “Nišliju” i Flaviusa Jovianusa ( možda već Srbi tvrde Jovianusa – “Jovana” ) kao rođenog “Beograđanina.” Još ako to Srđa Trifković, Čedomir Antić ili Dušan Bataković i službeno i znanstveno potvrde, jao si ga svjetskoj povijesti. Eno, Srbi već misle da Rimljani neće dobro spavati ako triling srbijanskih plagijatora povijesti u sastavu Trifković – Antić – Bataković počne širiti svijetu srpsku istinu kako su Srbi i utemeljili Rimsko Carstvo, samo na njihovu sveopću žalost to još nitko ne zna, niti želi da zna. Što će Srbi kad svijet ne razumije taj osebujni talent srbijanskih povjesničarskih barbarogenija, od kojih se Jovan Deretić dojmi kao luđak bez premca, premda taj samozvani i samouki “povjesničar”, po zvanju inženjer strojarstva, nije ništa manji, niti ništa veći pacijent od Srđe Trifkovića, Čedomira Antića, Dušana Batakovića, Mileta Bjelajca… Svi oni bili bi istinski junaci neke novelirane serije tipa “Bolnica na kraju grada,” koje se sjećamo s konca osamdesetih prošlog stoljeća. I da su više smiješni nego žalosni, svi oni bi bili izvrsni naturščici i u nekom srpskom plagijatu legendarnog filma “Ima li pilota u avionu?” Možemo se doista zapitati kud plovi srpski brod, nasukan na hridine povijesnih laži, prijevara i podvala o svemu i svačemu. No, davno odnarođenom istočnohrvatskom plemenu Rašana, danas zvanih Srba nije lako i treba ih razumjeti. Moraju krivotvoriti povijest ne samo svoju i svih susjeda, nego i cijelog svijeta, kako bi taj jedan od najmlađih europskih naroda, pokušao sebi i drugima “dokazati” da onaj stvoren među posljednjim treba biti proglašen najstarijim i svim onim što već ide uz početni prefiks “naj.” Eh, kad bi još i odrasli ljudi vjerovali u srpske bajke, za braću Grimm ili Andersena, svijet nikad ne bi ni čuo.
9) Istočno Rimsko Carstvo. Godine 395. Singidunum postaje sjeverozapadni granični grad Rimskog Carstva i to nakon smrti rimskog cara Teodozija koji je vladao Rimskom Carstvom od 379. do 395. godine. Ovo je iznimno važan trenutak jer je upravo u vrijeme cara Teodozija postavljena potkraj IV stoljeća i buduća povijesna granica Istoka i Zapada na rijeci Drini, gdje se Zapadno i Istočno Rimsko Carstvo najprije administrativno, a nakon raskola kršćanstva 1054. godine i vjerski podijelilo na kršćanstvo zapadne i istočne crkve. Znakovito je da ni Srbi, niti Rusi do danas ne žele priznati značenje te povijesne činjenice, te i Vučić i Putin zabadaju svoje radoznale njuške zapadno od Drine, nesvjesni da su nacionalno i vjerski u Bosni i Hercegovini samo gosti, nešto kao danas Srbi u zapadnoeuropskim zemljama na privremenom radu u inozemstvu, kao što je tijekom trajanja Jugoslavije – Srboslavije kružila ta sarkastična kovanica, loša utjeha vječitih, ali istina rijetkih mazohista i zaluđenih hlebinaca koji su mogli nasjesti na takvu slatkorječivu konstrukciju. Tko je tad jednom otišao iz ekonomskih ili političkih razloga, gotovo se nikad nije vratio iz zapadnog raja u istočni pakao. I to odlično zna i kepec Vladimir Putin kad ovih dana zaziva svojim umobolnim pismima NATO paktu i EU i SAD-u srceparajuće izljeve strasti viškom riječi, a manjkom pameti i mudrosti i naglašenom patetikom samoproglašenog Mesije i tobožnjeg spasitelja i usrećitelja svijeta. Jedan takav neshvaćeni spasitelj i usrećitelj svijeta već je hodao Zemljom od 1893. do 1945. i bio je rođen u Linzu, a život je kao pokretač Drugog svjetskog rata skončao u bunkeru u Berlinu. Aleksandar Vučić je tu više kao inačica Norvežanina Kvislinga, samo na srpski način i u konačnici europskog i svjetskog svođenja računa nebitan igrač i sporedna figura. No, ono što je puno bitnije, taj isfrustrirani i nerealizirani srpski kompleksaš Vučić je u srpskim i regionalnim okvirima i dalje opasna štetočina i prijetnja uspostavi trajnog mira na ovim uzavrelim prostorima, jer od ratnog piromana nikad i nigdje ne biva mirotvorni skriboman. Ono što ne shvaćaju Srbi i Rusi, nije jasno ni Bošnjacima i njihovim pokroviteljima Turcima, koji staru rimokatoličku hrvatsku tečevinu Bosnu i Hercegovinu pokušavaju lažno svijetu predstaviti turskom i islamskom ostavštinom. Ako Turci i Bošnjaci ikad ozbiljno kane pristupiti EU umjesto azijskoj uniji, gdje im duša i srce stanuju, onda moraju prihvatiti činjenicu i istinu da u središtu Svete Stolice i danas stoji oporuka posljednje bosanske kraljice Katarine Kotromanić koja Vatikanu ostavlja 1463. godine Bosnu i Hercegovinu u, rekli bi danas muslimani u amanet, te se Sveta Stolica od tad svečano obvezuje da nikad Bosna i Hercegovina trajno neće biti izuzeta i napuštena kao zemlja Hrvata rimokatoličke vjere, što izričito i stoji u originalu pisma kraljice Katarine, Hrvatice iz hrvatske stare pokrajine Bosne, upućenog rimskom papi. I što se malo Putin i Erdogan skupa sa svojim slugama Vučićem i Izetbegovićem ne obavijeste o državnopravnom značenju tog dokumenta iz 1463. koji je i danas pohranjen u Vatikanu i koji i danas obvezuje Svetu Stolicu. Pametnom rečeno malo, ali dosta. Tko je razumio, shvatit će poruku, a tko nije ponavljati će povijest kao učiteljcu života, možda do trenutka dok ne skuži značenje one krilatice koju neprestance ponavljaju životni ponavljači u stilu: “Ej, živote, lutalico.” Uostalom, današnjim Srbima i Bošnjacima, kao i njihovim glavnim patronima Rusima i Turcima moralo bi biti jasno značenje podjele na Jalti koja ide rijekom Drinom kao vododjelnicom utjecaja Istoka i Zapada u geopolitičkom smislu. Ako im to nije jasno, neka se sjete samo američke karte iscrtane u Newsweeku u proljeće 1991. u predvečerje ratova u bivšoj Jugoslaviji. To su dva bitna trenutka geopolitičkog preslagivanja i iznošenja geopolitičkih kontura. Ne vladaju današnjim svijetom Moskva i Ankara, ali to u Beogradu i u Sarajevu odbijaju shvatiti i prihvatiti kao činjenično stanje, te odbijaju povjerovati da će geopolitički Bosna i Hercegovina biti smještena u zapadnu i rimokatoličku zonu utjecaja, onako kako je još daleke 395. godine u četvrtom stoljeću zacrtao rimski car Teodozije i što se i danas štuje i kao jedino prihvatljivo rješenje bosanskog rebusa usvaja i u EU i u SAD, a Zapad diktira današnjim svijetom, a ne Istok i tako će biti i ubuduće, unatoč svim izazovima današnjice.
10) Najezda Perzijanaca ( predaka današnjih Iranaca ) na Singidunum. Godine 441. Huni razaraju Singidunum ( Beograd ), a hunski vođa Atila učvršćuje se u Singidunumu.
11) Godine 450. Sarmati preuzimaju kontrolu nad Singidunumom.
12) Godine 470. Ostrogoti ( Istočni Goti ) protjeruju Sarmate i od tad germasko pleme Ostrogota ili istočnih Gota vlada Singidunumom, pretečom današnjeg Beograda. Međutim, to će potrajati samo šest godina jer je već 476. godine došlo do propasti Rimskog Carstva i općeg meteža i rasula.
13) Godina 476. označila je kraj Rimskog Carstva nakon najezde barbara i vrijeme kad Singidunum postaje važna strategijska utvrda pred najezdom germanskih plemena. To je bio i definitivni prestanak postojanja jednog višestoljetnog imperija koji je vladao svijetom punih trinaest stoljeća. Nikad ni prije, ni poslije toga jedan svjesti imperij na ovome planetu nije potrajao ni približno dugo kao Rimsko Carstvo koje je čak 13 vijekova vladalo čovječanstvom i barem je po duljini svoga trajanja ostalo vječni uzor i ideal i svim potonjim velikim carstvima, sve do današnjeg suvremenog doba, iako njegov epohalni značaj nije samo u rekordno dugom trajanju, već i po neprevaziđenoj državnopravnoj i kulturnoj, umjetničkoj i općenito civilizacijskoj baštini što je ostalo iza te carevine i na čemu su utemeljene i prve suvremene države ranog srednjeg vijeka, ponaprije na usvojenim postulatima Rimskog prava u pravnom poretku, onda i razvojem brojnih, ne samo romanskih, nego uz znatne primjese originalnog latinskog jezika, također i brojni drugi indoeuropski jezici. Zarana je Istočno Rimsko Cartsvo još 313. godine počelo prvo početnu, onda i 1054. konačnu razdiobu sa Zapadnim Rimskim Carstvom. Neuki, nepismeni i zaluđeni Srbi i Rusi ne žele shvatiti i prihvatiti da je Rimsko Carstvo najprije podijeljeno još za cara Teodozija iz administrativnih i sigurnosnih razloga radi lakšeg upravljanja carstvom i učinkovitije obrane od sve učestalijih pohoda barbara, nikako iz nekih sad samo projekcijom srpsko – ruske mašte izmišljenih razloga iskonske težnje istočnog dijela carstva da bude duhovno posve odvojen od zapadnog dijela carstva. Uvijek su u Konstantinopolju ili kasnije Carigradu znali da su samo ispostava centra carstva u Rimu i sve do raskola su znali jako dobro i to poštivali i u Konstantinopolju ( Carigradu ) ili danas islamskom Istanbulu da je samo jedna stolica Svetog Petra i gdje on stoluje. Čak su Bizantinci tad sebe željeli predstaviti i većim Rimljanima i većim pobornicima rimske crkve od onih u samome Rimu, te su prevodeći rimske glose s latinskog sebe nazivali glasoviti glosatori u Konstantinopolju ( Carigradu ) Romejcima i sebe doživljavali samo istočnom pokrajinom Rimskog Carstva, nikako onim što lažljive i prevarantske današnje crkve u Rusa i Srba žele krivo predočiti svijetu kako su Rim i Carigrad od postanka bili na suprotnim stranama, kao i da Rim nije stariji od Carigrada, nego umišljaju Srbi i Rusi da je obratno. Očito da Aleksandar Vučić kao potomak bivših rimokatolika iz Hercegovine, doseljenih u izvorno cincarsko – vlaško selo Čipuljići ( krajem devetanestog i početkom dvadestog stoljeća nacionalno srbizirano i onda proglašeno “srpskim” sa starim vlaškim i cincarskim imenima, prezimenima, tradicijama i običajima tog naroda pridošlog u tursko doba u okolicu Bugojna sa prostora Karpata u Rumunjskoj ), na Pravnom fakultetu u Beogradu gdje je gotovo sve ispite položio po strogo naručenim ispitnim pitanjima kao politički potrčko Vojislava Šešelja o tome nema pojma, niti može, niti hoće, niti želi da zna. Zakrečen mu je mozak kao i masi njegovih zemljaka i istomišljenika ispranih moždanih vijuga sustavnom promidžbom SPC-a i SANU-a. Na tome je odrastao, a sad mu je s navršenih 46 godina života prekasno za nove i prave spoznaje, baš kao i bivšem KGB-ovcu Vladimiru Putinu, koji odbija prihvatiti istinu o onome što su ga jamačno učili čak i ruski komunisti koji su ga kao mladog podučavali dok se nije iz faze zatucanog ultraljevičara nije preobrazio u zadriglog ultradesničara fašističkog kova. Njegovoj totalitarnoj svijesti je nepojmljivo prihvatiti da su čak i okorjeli sovjetski komunisti znali početkom dvadesetog stoljeća Moskvu nazivati od milja Trećim Rimom, s obzirom da je prvi Rim tamo gdje je oduvijek i bio na sedam brežuljaka pokraj Tibra, drugi Rim je duhovno u Carigradu, a treći je u Moskvi. Što Rusi i Srbi ne upitaju zajedničke im prijatelje po svjetonazoru Grke, što su Bizantinci sebe nazivali najvećim Rimljanima? A samo za Ruse i za Srbe nagradno pitanje glasi: Što su se čak i sovjetski komunisti pozivali na duhovno nasljedstvo Rima, a ne Carigrada? Valjda su i komunistički ateisti imali toliko elementarne predodžbe da je Rimsko Carstvo poteklo u Rimu, a ne u Carigradu ( Konstantinopolju ), inače bi se danas u povijesti zvalo Carigradsko ( Konastinopolisko Carstvo )? No, kako objasniti bilo što onima što su gluhi i slijepi za bilo kakvu spoznaju, najmanje za samospoznaju o vlastitim korijenima. Jer, nije lako Rusima priznati da potječu od germaniziranog njemačkog plemena Rusa, gdje i danas Rusiju nazivaju Rusland, kao što je jednako teško i Srbima priznati da potječu od Hrvata, koji skupa s Grcima i oslobodiše Beograd 635. godine od Avara, a Hrvati ( Horvati ) malobrojnom i susjednom plemenu Srba ( Soraba ), tim vojničkim trijumfom omogućiše da se dosele i nastane u okolicu današnjeg Beograda, premda i to u manjem broju, jer su Srbi zauzeli više oblasti na jugu u pravcu današnje Makedonije, sve do Soluna, gdje ih poslaše misionari iz Slovačke. I htjeli su se Sorabi ( Srbi ) svi vratiti skupa u istočnu Njemačku gdje su kao malobrojni Slaveni, srodni mnogobrojnim susjedima Hrvatima stigli u srednju Evropu ravno iz Perzije, ali Sorabima samo vojnički trijumf Hrvata nad Avarima 635. i osnutak hrvatskog Bijelog grada, današnjeg Beograda 635. godine je pomogao da se i preostali Sorabi ( Srbi ) ne stope i ne asimiliraju u potpunosti u istočnoj Njemačkoj sa Saksoncima i Tirinžanima, brojnijim njemačkim plemenima. No, danas će pohlepni, oholi i bahati srpski kvazipovjesničari sve te istine zanijekati ili sakriti, a čak su počeli ubijeđivati svijet da su malobrojni Sorabi zapravo utemeljili i Drezden, Lajpcig, Berlin, Jenu, Hale, Magdeburg… Kad bi današnji Srbi samo malo podrobnije čitali i povijesne feljtone koje je, gle čuda i u današnjoj velikosrpskoj “Politici” mogao objaviti daleke 1988. godine pokojni hrvatski akademik Ivan Supek o detaljima kako su Hrvati osnovali 635. godine bijeli grad, današnji Beograd, onda bi se s malo više štovanja odnosili prema najranijoj, ali i mnogo kasnijoj povijesti grada Beograda kojega su od Turaka branili i Mađari i Hrvati, kao i talijanski franjevac i slavni križarski ratnik Ivan Kapistran ( izvirnog imena i prezimena Giovanni da Capistrano ) diljem svijeta u historiografiji proslavljeni branitelj Beograda pred navalom Turaka i proglašen i i zvaničnim zaštitnikom grada Beograda za sva vremena i u svim enciklopedijama i na svim meridijanima ove zemaljske kugle. No, što zna Vučićev primitivizam što bi trebao biti danas minimalizam srpske požude političkih strasti, negiranja povijesti svih susjednih naroda i gaženje i pljuvanje nad jednim starim starednjoeuropskim gradom Beogradom kojega su Turci 1521. godine nakon osvajanja pretvorili u tursku kasabu, a njihove tadašnje sluge Srbi danas nastavljaju tradiciju svojih bivših turskih gospodara, pa drsko, bezobrazno, pokvareno i lažljivo podvaljuju svijetu nekakve mađarske ili turske vazale Lazareviće i Brankoviće kao tobožnje “srpske despote,” te tim odvratnim i poniznim slugeranjama glupi, prosti i neobrazovani Aleksandar Vučić u slavu robovanja okupatorima želi o trošku ionako ojađenog i financijski uništenog naroda u Srbiji podizati i takozvani Despotov grad na Dunavu. Što nogometni, a sad politički huligan Aleksandar Vučić s bandom i ruljom polupismene horde četnika na vlasti koja ga okružuje kao neprikosnovenog vođu te beslovesne mase, ne podigne spomenik u slavu vojskovođe i u Europi opjevanog ratnika Janka Hunjadija, Mađara koji je s franjevačkim misionarom iz Italije Giovannijem da Capistranom ( u prijevodu s latinskog Ivanom Kapistranom ) branio i obranio Beograd 1459. godine i legendarnim trijumfom nad desetostruko brojnijom vojskom Osmanlija spasao i Budimpeštu, možda već i sam Beč, onda i cijelu Evropu, jer su tad Ugarska i Austrija bile vojne sile koje su u središnjoj Evropi, strateški i puno dalje mogle zaustaviti nadiranje rušilačkog stampeda iz Azije.Što neodgojeni i nekulturni Aleksandar Vučić, koji svakodnevno mlatara rukama u zraku, svađajući se sa svima, pa i sa samim sobom na presicama u Beogradu kao da je gazda neke seoske mehane u Bugojnu, a ne igrom nesretnog slučaja premijer jedne zemlje, ne oda bilo kad i bilo gdje priznanje i brojnim drugim slavnim katoličkim ratnicima koji su prolijevali krv za slobodu Beograda i na braniku herojske obrane izvorno hrvatskog Bijelog grada iz 635. godine, onda i bugarske Alba Bulgarice, pa najdulje u povijesti suvremene civilizacije Beograda znanog kao povijesnog mađarskog grada Nandorferhervara, nikad nije pomislio da je potrebno javno reći i priznati da su Beograd od Turaka herojski branili i za njega u ime kršćanske Europe krv prolili 1521. kad je pao u turske ruke i mađarski zapovjednici obrane grada Mihalj Mor i Balaš Olah. To huligan Vučić, neobrazovana i nenačitana bitanga i baraba ne zna, niti želi znati, a sigurno nikad u životu nije čuo ni za činjenicu da je 1688. bavarski vojvoda Maximilian oslobodio Beograd. Svakako Vučić kao fiktivno proglašen “učenikom generacije” 1988. Zemunske gimanzije, gdje se još tad huliganisao, orgijao, razbijao, bio uhićivan kao Zvezdin velikosrpski huligan i službeno registriran u zapisima centralne policijske postaje u zagrebačkom MUP-u, o svemu ovome ništa ne zna. To se nipošto ne zna ni tad, još manje sad u službenoj znanstvenoj literaturi beogradskih škola i fakulteta, jer su okakve ozbiljne i ljučne povijesne teme i rasprave o zapadnoj i katoličkoj prošlosti Beograda i dalje tabu ili što bi tinejžderi kazali neka vrsta još zabranjeniog voća. I onda izraste u jedno duhovno čudovište, stanoviti huligan Aleksandar Vučić i stane ozbiljnom svijetu kao jedan obični propalitet i bezprizorni ulični delikvent laprdati o intelektualnim temama, s kojima ima poveznicu koliko i dresirani cirkuski slon koji se pjeni u staklenoj bašti, sve pod zatvorenim zvonom. Tužno je i ružno za bilo koju državu i bilo koji narod na svijetu kad ga dođe u priliku predvoditi jedan deklarirani i tupavi, umno ograničeni prijestupnik tipa Aleksandra Vučića. Nije za očekivati od takve budale, ološa i šljama da ikad izusti da su Srbi pod austrijskom upravom Carla Alexandera, austrijskog vojvode od Wurttemberga od 1720 . do 1733. doživjeli prvi svoj kulturni preporod i prvi početak oslobađanja od duhovnih turskih utega. Dakako, narečenoj neznalici, prostaku i primitivcu Vučiću je i nepoznato španjolsko selo podatak da je od 1723. do 1736. godine današnji monumentalni izgled Kalemegadska tvrđava u Beogradu dobila zaslugom francuskog arhitekta NIcolasa Doxata de Demireta. Kako to nitko danas od ubogih neznalica Rašana ili potkraj XIX stoljeća nazvanih političkih Srba voljom tadašnjih svjetskih moćnika iz Francuske i Velike Britanije, nema pojma tko je bio i što je bio Nicolas Doxat de Demiret? Svakog dana Srbi šetaju Kalemegdanom, razgledaju tamo spomenik što su ga podigli u slavu francuskih saveznika iz Prvog svjetskog rata, za koje sad vrli srpski povjesničar Dragoljub Živojinović u napadu antizapadnog i antikatoličkog reagiranja spram svega što Srbima otuda dolazi, uvjerava sluđene Srbe da su i Francuzi i Englezi ušli u Prvi svjetski rat na stranu Srba samo zato što su im Rusi to naredili!? I čovjek je u prilog tome tiskao i knjigu, samo da se time Srbi još više uvuku pod kožu kojekakvim Putinima, Medvedevima, Konuzinima, Rogozinima i ostalim pripadnicima poslavenjeneog germanskog plemena Rusa koje mrzi od svoga postanja najviše Nijemce s kojima su, eto i krvno i genetski vezani kao izvorno germansko pleme, kao što i od Hrvata odnarođeni Srbi iliti Rašani najviše na svijetu mrze Hrvate od kojih potječu. Odakle potječe i dokle doseže granica ludila neobrazovanog, nekulturnog i priprostog i neotesanog mangupa s asfalta Aleksandra Vučića, teško je i nezahvalno prosuditi s obzirom da se s njegovim luđačkim mislima i idejama u potpunosti slaže barem pola Srbije. Govori to dosta i o njima i o njemu, budući da im nikad neće pasti na pamet reći koju riječ zahvale legendarnom princu Eugenu Savojskom, slavnom austrijskom vojskovođi koji je uspio osloboditi 1717. od zloglasnih Turaka i Beograd, uz to trajno i Zemun, a u opsežnom pohodu i Sarajevo. Nije se nimalo čuditi što katoličkog osloboditelja od Turaka ne vole ni duhovni Turčin Bakir Izetbegović, ni životnim vrijednostima, ne manji Turčin i Azijat despotskih manira, i to ne samo u slavu lažnih i izmišljenih srpskih despota Lazarevića i Brankovića, po imenu Aleksandar Vučić. Princ Eugen Savojski je uz Ivana Kapistrana i Janka Hunjadija legendarni, najveći i u povijest Beograda najvećim i zlatnim slovima uklesani heroj grada na obalama Save i Dunava, a ne kojekakvi čas turski, čas mađarski vazali tipa Brankovića ili Lazarevića kojima tupavko jedan neprosvijećeni i nenačitani Aleksandar Vučić kao slugama tuđina hoće narodnim novcem dizati spomenike, iako su oni služili okupatoru, a nisu se nikad samostalno borili protiv Turaka. I kad se lažni srpski despot Đurađ Branković rame uz rame junački borio za slobodu Beograda s franjevačkim misionarom i slavnim križarskim ratnikom Ivanom Kapistranom, proslavljeni križar, najzaslužniji za epsku obranu Beograda iz 1459. kad je pod vodstvomm Mađara Janka Hunjadija i Talijana Giovannija da Capistrana ( Ivana Kapoistrana ) spriječen pad grada pod Turke, onda je na kraju slavne bitke Ivan Kapistran dragovoljno ponudio usluge dobre volje takozvanom smederevskom despotu Đurađu Brankoviću da se on svojim autoritetom zauzme kod rimskog pape da Srbe kao bivše rimokatolike vrati pod okrilje rimokatoličke crkve i izvuče iz čeličnog zagrljaja Bizanta, koji je već tad zaglupio Srbe i otupio oštricu njihove borbe protiv Turaka, s obzirom da su Srbi uz Albance ostali upampćeni u europskoj povijesti kao jedan od va naroda s najvećim brojem turskih dobrovoljaca u borbi protiv združenih kršćanskih snaga u Evropi. No, lažni srpski despot Đurađ Branković je to odbio, iako je odlično znao da time izravno ubija budućnost srpskog naroda u kojega se lažno kleo, kao što se i današnji srpski blastodršci lažno kunu u narod, čije interese navodno zdušno zastupaju. Dakle, Srbi lažu sami sebe kad kažu da su oni branili i obranili Europu od Turaka pred kojima su savili vratove još 1371. u Maričkoj bitki, poslije koje su i Bugarska i Bizant pali pod Turke, a nakon Bugara i Grka u tursko ropstvo pada i Srbija 1389. usprkos najvećoj vojnoj pomoći mnogobrojnih hrvatskih trupa, ne samo postrojbi hrvatskog kralja koji je vladao Bosnom Tvrtka Kotromanića i hrvatskog vojvode iz hrvatske pokrajine Bosne Vlatka Vukovića, nego i brojnih odreda i četa pod zapovijedi hrvatskih plemića Horvata, oca Pavaa i sina Ivana Horvata, koji su još prije bitke na Kosovu 1389. sedam godina prije toga digli i ustanak protiv mađarske krune, oslobodili 1382. Beograd od Mađara i učinili ga ponovno kao i po osnutku u suvremnoj povijesti 635. godine za naredne četiri godine hrvatskim gradom dok ga 1386. Mađari u protunapadu nisu opet vojno stavili pod svoju kontrolu. Iluzorno je očekivati da jedna totalna neznalica, neobrazovani i glupi Aleksandar Vučić zna tko je bio i što je bio austrijski maršal Ernst von Laudon, koji je 1789. u veličanstvenom pohodu oslobodio Beograd od Turaka, da bi samo dvije godine nakon toga sramnim mirom u Šištovi u Bugarskoj tadašnje velike sile Francuska, Velika Britanija i Rusija, ujedno i zaštitnice interesa Turske ubijedile Austriju da za zelenim stolom vrati Turcima Beograd. Austrijanci su nevoljno i teška srca pristali na ucjenu. Turci su svojih pet minuta iskoristili, opet uspostavili strahovladu nad Beogradom, svo katoličko pučanstvo Austijanaca, NIjemaca, Mađara i Hrvata protjerali Beograda i uz Turke u gradu ostavili samo Srbe kao vjerne i vječite sluge. Tako se onda pod vodstvom budućeg srpskog vožda Đorđa Petrovića, ili kako ga Turci nazvaše Karađorđe – Crni Đorđe i Srbi u protuturskom ustanku iz 1804. po prvi puta u povijesti Beograda pojavljuju samostalnim sudionicima bitke za Beograd i za vladavinu tim povijesnim katoličkim gradom, koji su utemeljili Hrvati 635. godine, za njega se borili i Bugari i Bizantinci i Mađari, koji su ga od seobe naroda u sedmom stoljeću pa do danas i ubjedljvo najduže držali u sklopu države Ugarske, branili ga od Turaka, da bi ga Austrijanci oslobodili od Turaka, a onda Srbi došli pravo niotkud kao zalutali putnici na brodu u grad koji nikad nije bio njihov ni povijesno, ni etnički, ni geopolitički. Na vrhuncu vladavine cara Dušana sjeverna granica njegovog carstva je više od stotinu kilometara južno od Beograda, a naravno on tad ne drži ni Mačvu u kojoj su u njegovo vrijeme živjeli samo Mađari i Hrvati, te su svi mačvanski banovi do dolaska Turaka samo Mađari ili Hrvati, a prvi spomen Srba u Mačvi, kao i u Beogradu vezan je povijesno tek za tursko doba. Mađare su tako Turci uglavnom sve protjerali iz Mačve, dok su Hrvate dijelom prognali, a dijelom preko SPC pretvorili u Srbe. I kako onda da jedan posrbljeni Hrvat Vojislav ( na rođenju Vjekoslav ) Šešelj ne oda posebnu počast Turcima, zahvaljući kojima Srbi i imaju preko 300 godina program rođen u glavama SPC i čijim smo svjedocima do današnjih dana. Zaslugom Turaka Srbi su kao ponizne i pokorne turske sluge naseljevani ne samo u hrvatsku Bosnu, nego i u mađarske katoličke krajeve, sve od Mačve, preko Srijema, Banata, Bačke i tad mađarske Baranje, ali i sve do same Budimpešte. Kad su Mađari u protuturskom ratu od 1683. do 1699. oslobodili svoju zemlju od Turaka, istodobno su je oslobodili i od Srba, jer je do početka rata 1683. već u Budimpešti i njenoj okolici bilo gotovo trećina naseljenih Srba, listom turskih suradnika, koji su mađarske ustanike redovito potkazivali Turcima, te su ih zato Mađari i protjerali otuda 1699. kao što su i Španjolci iz istih razloga istjerali u velikom broju golemu židovsku zajednicu iz Španjolske 1492. kad su se oslobodili nakon devet stoljeća od Arapa, jer su Židovi stalno cinkali Arapima sve pripreme, planove i organizacije ustanaka Španjolaca protiv Arapa. Mislili su, očito, kako će Arapi vječno vladati Španjolskom, kao što su i Srbi pomislili da će Turci vječno vladati i Mađarskom, ali i Hrvatskom i ostalim hrvatskim zemljama izvan današnje Hrvatske. Očigledno je kako su se i Srbi i Židovi prevarili u računici, no Židovi su barem toga bili svjesni još 1492. kad su platili papren ceh suradnje s Arapima, što neuki i nepismeni Bakir Izetbegović u svom nedavnom obraćanju narodu naziva masovnim progonom Židova iz katoličke Španjolske, ne znajući uopće istinu o pozadini i razlozima toga progona. Tako je to kad se politikom profesionalno bave intelektualni patuljci tipa Vučića ili Izetbegovića, a slobodno bismo im mogli prododati i širok krug hrvatskih ljevičara poput Milanovića, Josipovića, Mesića, Vesne Pusić i mnogih drugih. U ovoj povijesnoj reminescenciji o nekad katoličkom i hrvatsko – mađarskom stolnom gradu Beogradu, hrvatskom bijelom gradu, kojega Mađari i danas zovu Nandorferhervar, izdvojimo još samo nekoliko važnih događaja u razdoblju koje prethodi velikoj seobi naroda Europe u sedmom stoljeću, točnoije 635. godine kad u nezadrživom naletu Hrvati zajedno s Grcima oslobađaju Beograd od divljih Avara i nadijevaju mu današnje ime Beograd ili ikavci bi rekli i Biograd ili Bijeli grad. Dakle, prije dolaska Hrvata u Beograd 635. godine, spomenimo još taksativno i ovo:
14) Godine 488. Gepidi, germansko pleme, osvajaju Singidunum, današnji Beograd.
15) Godine 504. Goti, opet Germani, vraćaju ga pod svoje i istjeruju drugo germansko pleme Gepida.
16) Dolazak Bizanta 510. godine i to ne borbom, nego mirovnim sporazumom kad je Singidunum ( Beograd ) dospio pod vlast Bizantskog carstva.
17) Nakon razmjerno kratke franačke vladavine nad Beogradom, godine 535. posljednji rimski imperator Justinijan ( u svijetu poznat po glasovitim Justinijanovim kodifikacijama pravne znanosti i značajnog obola u Rimskom pravu ) obnavlja porušeni Singidunum, dobrano stradao u učestalim prethodnim bitkama za grad.
18) Godine 584. Avari uspijevaju po prvi put vojno ovladati Singidunumom ( Beogradom ), jer su iz grada potusnuli trupe bizantske vojske.
19) Godine 592. Bizant uzvraća udarac Avarima i ponovno uzima Singidunum pod svoju vlast i upravu. To će stanje potrajati do perioda od 630. – 635. kad nakon petogodišnjih ogorčenih bitaka Hrvati zajedno s Grcima istjeruju Avare iz Beograda, omogućavaju tad još vrlo bliskim i Srbima ( Sorabima ) iz susjedstva na Labi i u oblasti Saksonije i Tiringije u današnjoj istočnoj Njemačkoj srodnim Srbima prodor ne samo do Beograda, nego i sve do Tesalije oko grada Larise u današnjoj središnjoj Grčkoj, negdje na pola puta između Soluna i Atene. Srbima ( Sorabima ) se nije u Grčkoj mnogo svidjelo, još manje dopalo podneblje surovog krša, te su kanili zauvijek otići natrag u Saksoniju i Tiringiju i asimilirati se u potupnosti s germanskim plemenima koji su 90% ondašnjih Soraba ( Srba ) germanizirali, ali zatucani,neobrazovani i zaglupljeni današnji Srbi uopće i ne znaju da su im po DNK analizi braća Saksonci i Tirinžani, oni oko današnjih gradova Drezdena, Lajpciga, Jene, Cvikaua, pa sve do Magdeburga, Halea i samog Berlina. U tradiciji Srba ( Soraba ) je da usklknu s ljubavlju lažnom svetitelju Savi, izravnom potomku hrvatske dinastije Nemanjića, pobočnih rođaka slavnih hrvatskih Trpimirovića, kojima su u krvnom srodstvu i dukljanski Vojislavići, kao još jedna crvenohrvatska grana u hrvatskoj Duklji, na sav glas uzviknu kako su zapravo Saksonci i Tirinžani Srbi i Slaveni, a ne obratno i jedino moguće da su se malobrojniji slavenski Sorabi preptopili i germanska plemena. Ono malo preostalih slavenskih Soraba ( Srba ) spasili su Hrvati jer je Raška odmah ušla u sastav Hrvatske u njenom okviru ostala sve do 822. godine, jer je to bio jedini način da Rašani fizički opstanu. U međuvremenu su bivši Sorabi ( Srbi ) kao slabo, nezaštićeno i malobrojno pleme, nesposobno da samo o sebi skrbi, prihvatili hrvatski jezik, kulturu, tradiciju, običaje, folklor, te su i stoljećima nakon izdvajanja iz Hrvatskog kraljevstva zadržali sve značajke hrvatske tradicije, kulture, običaja i naravno i jezika.Stoga su nevjerojatni luđački pokušaji današnjih Srba da prisvoje hrvatskog viteza Mila Kobilovića ( kojeg su preimenovali u Miloša Obilića ) i čovjeka kojega je car Dušan, vladar iz kuće hrvatske, ali etnički i vjerski nasilno posrbljene loze Nemanjića, ravno iz Turopolja kao mladića i srednejvjekovnog viteza unovačio u rašku ili točnije (h)r(v)ašku vojsku. Lažljivi Srbi Hrvata Mila Kobilovića stoljećima bezobrazno i drsko nazivaju Srbinom, iako je čovjek bio kajkavac iz Turopolja i najmljenik u raškoj vojsci. U boju na Kosovu kad je Milo Kobilović ubio cara Murata, njemu je bilo već 68 godina, a ne samo 24 godine, kako je to opjevano u srpskom ciklusu narodnih pjesama iz boja na Kosovu,jer je on u prvoj mladosti bio još za života cara Dušana koji ga je iz Hrvatske i doveo kao plaćenog borca u Rašku, a podsjetimo car Dušan je umro 1355. godine, a bitka na Kosovu je bila 1389. godine. Razmak je 44 godine, te je u trenutku Dušanove smrti Milo Kobilović, “srpski” , a zapravo hrvatski vitez, premienovan u izmišljenog “Miloša Obilića” imao 24 godine, a kad je rasporio turskog sultana Murata na Kosovu bilo mu je 68 ljeta i za životnu dob toga vremena to je bilo kao kad netko danas doživi 88 godina barem života. Što Srbima znače kategorije istine u povijesti, ali i u politici govori i njihovo veličanje i svojatanje još jednog Hrvata iz Imote Marka Kraljevića, koji je kao i Milo Kobilović, alijas izmišljeni “Miloš Obilić” bio samo hrvatski plaćeni vojnik u srpskim redovima, uz sve to i potonji turski vazal, kojega Srbi svojim uobičajenim lažima opjevaju kao borca protiv Turaka koje je vjerno služio i poginuo kao njihov sluga u boju na Miroču. Marko Kraljević je kao i još jedna tobože “srpska” dinastija Mrnjavčevića došao s juga Hrvatske u Srbiju, te su i navodni “srpski” despoti Mrnjavčevići, braća Vukašin i Uglješa rođeni Hrvati i ništa nemaju sa Srbima i sa Srbijom. Teror nad poviješću ne provode samo slijepi srpski guslari tipa Filipa Višnjića kroz narodnu srpsku epiku, nego i naizgled “ozbiljni” srpski povjesničari koji taje od današnjih Srba da su i Stefan Nemanja, rodonačelnik dinastije Nemanjića i svi njegovi potomci, uključujući i najslavnije Nemanjiće kao što su prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani i Rastko Nemanjić ( Sveti Sava ) kršteni na obali Ribnice kod današnje Podgorice kao rimokatolici, a nacionalno se očitovali jedino Hrvatima, jer u njihovo vrijeme na prostoru tadašnje rimokatoličke i hrvatske Duklje ili Crvene Hrvatske su i obitavali samo Hrvati, te i “srpski” Nemanjići nisu mogli biti pripadnici srpskog naroda koji fizički u njihovo doba nije tamo uopće postojao, niti o tome ima ijedan pisani trag, sem propovijedi pijanih srpskih popova bolesno maštovite SPC, njenog duhovnog nastavljača SANU, kao i zajedničkih im polaznika škole krivotvorenja povijesti u likovima samoukih srbijanskih političara i priučene i nepismene srpske povjesničarske čobanije u čijem stadu najviše bleje raznorazni Trifkovići, Batakovići, Antići, Bjelajci, kao i onaj nedotupavi i besramni masni prasac i smrdljvi i neokupani i znojavi i primitivni praznoglavac Jovan Pejin, posrbljeni gmaz iz Novog Sada koji se javno izruguje Hrvatima, narodu čije hrvatsko prezime Pejin i sam nosi. Ali, kad može Hrvat Vojislav ( na rođenju Vjekoslav ) Šešelj lagati i sebe i druge da je navodno “Srbin,” što bi manji srpski lažljivac i dupeuvlaka SPC i SANU bio i izvjesni povjesničarski nenandertalac po imenu Jovan Pejin iz Novog Sada? Svi srbijanski povjesničarski i politički diletanti i intelektualni manipulanti mogli bi svoju intelektualnu i ljudsku prostituciju najbolje unovčiti kao dubleri glumaca stare hit serije “Seks, laži i video trake.” Vučić, Nikolić, Dačić, Vulin i njima slični srbijanski poliitčki probisvijeti skupa sa svojim povijesničarskim kroničarima i prilježnim i radišnim bilježnicima njihovih epohalnih gluposti i budalaština iz dana u dan na razne načine pokušavaju silovati povijest, kako ovu opisanu i davno odigranu, tako i skorašnju koju svi još dobro pamtimo i čije nastavke epizoda krvavih srbijanskih osvajačkih pohoda zapadno od Drine i Dunava i danas vidimo na djelu kao originalni srpski nus produkt tih ratova koje su vojno izgubili, ali nisu za sve to na pravi način i politički kažnjeni i zato sad dižu prljave i masne glave iz pijeska i mulja žabokrečine iz koje su svi redom isplivali. I da sve bude kompletna srbijanska povijesna sprdačina gedžovasnkih seljačina na stotinu načina, pobrinuli su se najnovijim otkrićem koje će do koske zaboljeti sve velikosrbe i sve posrbice od Triglava do Đevđelije. Kao što piše i najčitaniji podgorički news portal Cafe del Montenegro ( Cdm.me ) u forumskoj raspravi pod naslovom “Turci nisu krvnički progonili pravoslavnu nego katoličku crkvu”, o nacionalnom i vjerskom korijenu dinastije Petrovića u Crnoj Gori, od čijeg zajedničkog pretka vuku podrijetlo i svi poslije prezvani Karađorđevići u Srbiji ( jer se njihov osnivač dinastije Karađorđe Petrović nije prezivao Karađorđević nego Petrović ) istina je strašna, surova i paklena za sve velikosrbe ovoga svijeta. Uporni crnogorski tragači povijesne istine došli su u posjed epohalnog otkrića koje SPC čuva više od dva stoljeća kao zmija noge. Ta eureka koju detaljno opisuje sajt Cdm.me ovako glasi: Petrovići, time i Karađorđevići su izvorno Hrvati i to franjevci iz srednje Bosne koji su potkraj osamnaestog stoljeća otuda doselili u Njeguše u Crnoj Gori, tamo se posrbili u valu popravoslavljivanja i srbizacije toga prostora koji je počeo intenzivno još od 1648, a nastavljen i dovršen u kopnenom dijelu Crne Gore oko današnjih pravoslavnih, nekad isključivo rimokatoličkih i hrvatskih krajeva Podgorice, Danilobgrada, Cetinja i Nikšića od 1683. do 1699. godine, opet i znakovito uz suradnju i svesrdnu pomoć Srbima i SPC od strane Turaka i u korist njoj vječito odane SPC. Tako su i franjevci Petrovići, nacionalno Hrvati iz središnje Bosne brzo postali veliki i gorljivi Srbi i pravoslavci, a od Njegoša, kralja Nikole ili uz njih i svih njihovih rođaka Karađorđevića koji su samo promijenili u Srbiji prezime Petrović u slavu svoga pretka Karađorđa ( i tu su iskazali zahvalu Turcima jer su preuzeli turski pogrdan nadimak za njihovog pretka Đorđa – Karađorđa ili Crnog Đorđa ) i time pokazali dodatno divljenje osmanskim osvajačima i ujedno i samim srpskim porobljivačima iz Azije. Danas se svi velikosrbi, ma gdje bili i ma gdje živjeli pozivaju na srpstvo i pravoslavlje Karađorđevića, izvornih Petrovića iz Crne Gore i potomaka Hrvata franjevaca iz središnje Bosne. Ironijom sudbine jednog davno zalutalog plemena istočnih Hrvata, odnosno Rašana, današnjih Srba, svi njihovi velikani u povijesti su zapravo Hrvati, počev od Nemanjića i zaključno s Karađorđevićima, ili preciznije rečeno Petrovićima koji su preko Bosne i Crne Gore, doselili u Srbiju. Jedino su Vlasi Obrenovići doseljeni iz Crne Gore u Srbiju i tu pomiješani s krvlju Mađara iznimka i to je jedina “srpska” dinastija koja nema ni kapi hrvatske krvi. Ne bi bilo zgorega tim zadrtim četnicima Karađorđevićima, odnosno izvorno Petrovićima, jer se i predstavljaju lažnim i iprezimenom “Karađorđevića”, tajeći prezime Petrovića, da malo bolje prouče svoje podrijetloo, prije nego što njihovi duhovni sinovi u obličju gotovo svih aktualnih srbijanskih političara i cjelokupne elite zabluđenom i obmanutom srpskom narodu prodaju maglu o “srpstvu” i pravoslavlju izvornih Hrvata i katolika Petrovića ( Karađorševića ) iz središnje Bosne otkuda je zapravo iskon svih popravoslavljenih i posrbljenih današnjih “Karađorđevića”, točnije Petrovića. Sad je posve jasno da nisu tek tako slučajno promijenili prezime još u tursko vrijeme samo u slavu i u spomen pretka crnog Đorđa iliti Karađorđa Petrovića, nego da od naroda u Srbiji i ostalim posrbljenim i popravoslavljenim krajevima izvan Srbije sakriju istinu o hrvatskom i katoličkom korijenu dinastije “Karađorđevića”, jer toga prezimena nikad i nigdje nije bilo u Srbiji, niti izvan nje do pojave prezvanih Petrovića koji su poželjeli zauvijek sakriti hrvatsko i katoličko podrijetlo iz središnje Bosne. Ali, zaklela se zemlja raju da se sve istine saznaju. Zla sreća povijesnog katoličkog grada Beograda, kojega su osnovali Hrvati, njime najdulje stolovali i branili ga od Turaka Mađari, onda ga od Turaka oslobodili Austrijanci 1791. godine i voljom Rusa, Engleza i Francuza za zelenim stolom ga vratili Turcima u ruke na dar 1794. godine, samo još jednom pokazuje kako se kotač povijesti kao najjači bumerang vraća onima što tu istu povijest stalno izazivaju i povrh dara velikih europskih i svjetskih sila što im bezrazložno podariše i Beograd i Zemun uvijek nezadovoljni i nikad sretni Srbi iznova traže dodatne darove od tog istog velikog i moćnog svijeta. No, nije cijeli svijet pretvoren u jedan veliki OHR ili možda Crveni križ za ispunjenje nerealnih želja i prohtijeva Srba. Kad bi oni sutra kojim čudom i službeno zatražili revidiranje pitanja granica na prostoru bivše Jugoslavije o čemu stalno trube više od 25 godina i zbog čega su i pokrenuli osvajačke ratove devedesetih, najprije bi sami Srbi bili iznenađeni i zaprepašteni mogućim ishodom tako sazvane konferencije, koja bi im svakako morala ispostaviti račune ne samo za Vojvodinu, nego i za Zemun, a vidimo i za sam Beograd. Sad je puno jasnije što se Srbi tako neodgovorno i bahato odnose prema samome Beogradu, u kojem ima mjestimično još ostataka razornih granata iz Drugog svjetskog rata, čak i u nekim centralnim stambenim objektima u središtu grada, kamoli iz vremena bombardiranja Beograda od strane NATO pakta iz 1999. godine. O tome koliko Srbi ne vode računa o urednosti i čistoći Beograda kojega svakodnevno prljaju bacanjem raznooraznih otpadaka, stakla i smeća po ulicama suvišno je i govoriti. Sve to odaje jednu ružnu sliku putniku namjerniku izvana koji kroči u ovaj živopisni i prirodnim izgledom prekrasni grad, kojeg najmanje vole Srbi koji danas većinski žive u njemu. Umiju Srbi biti jako pedantni i skrbiti o onome što uistinu smatraju svojim od iskona. Tko god je bio makar jednom, primjerice u Kragujevcu, srcu Šumadije, samo 130 kilometara južno od Beograda to će lako i brzo uočiti. Ali, Srbi znaju da su tamo svoji na svom, te Kragujevac iskreno vole, a Beograd nikad iskreno nisu zavoljeli i to je vidljivo na svakom koraku u Beogradu- S druge strane, prema Beogradu se odnose kao davno zaposjednutom tuđem gradu, jednako kao i prema primjera radi Banjaluci koju su okupirali u ratu devedesetih, dakle nehajno, nevoljno i maćehinski. Isti takav odnos imaju i prema Vojvodini u cjelini, kao i prema svim osvojenim krajevima diljem bivše Jugoslavije. Da bi se Srbija upristojila i kultivirala po europskim i svjetskim standardima nije dostatno nijedno od 35 poglavlja pregovora s EU, već mnogo više od toga što tamo ne piše, niti ima potrebe bilo tko napismeno Srbima sročiti. To se odnosi na potrebu mjenjanja srpskog mentaliteta u svakom pogledu i njegove prilagodbe civiliziranom ponašanju. Kad ovako Srbi ne poštuju svoj grad kojeg su na zlatnog pladnju dobili samo voljom velikih sila i u njemu imaju srpsku državnost u još vrlo kratkom nizu od 1878. do 1914, te u ovo najnovije doba od 2006. do ove 2016. godine, kako tek očekivati i nadati se uopće da Srbi mogu bilo kako poštivati tuđe svetinje, jer im očito i glavni grad Beograd baš ništa ne znači, jer se prema njemu svakodnevno odnose kao prema tuđem posjedu, a nevjerojatni izgled nanizanih višespratnica, jednih do druge supermodernih i novih ili renoviranih zgrada ili objekata poslovnog prostora, tik do skoro razrušenih i zapuštenih i oronulih starih zgrada od prije pedeset ili stotinu godina i u samom srcu grada samo dodatno ostavljaju loš dojam na stranca koji takve prizore kontrasta divlje gradnje objekata i arhitektonskog nereda i iživljavanjanja moguće je zamijetiti još samo u latinoameričkim favelama i to na obodima velikih gradova Latinske Amerike. Europi to ne priliči, ali toga Srbi očigledno još nisu svjesni, te i ne pokušavaju popraviti taj sumorni izgled mnogih središnjih gradskih četvrti dotrajalih fasada, od kojih ne mali broj njih svakoga dana i jesu istinska opasnost za sve pješake koji idu gradskim kolnicima. Ni pojave odvaljivanja čitavih fasada i odron maltera s terasa i katova i krovova zgrada nije rijetka pojava u Beogradu, a mnogi prolaznici bivaju žrtvama takvih slučajeva. Naravno, u kabadahijskoj i razbojničkoj vlasti Vučića i Nikolića za takve stvari nitko i nikada ne odgovara, već se sve to proglašava nesretnim slučajevima, a eventualni stradalnici na ulicama, kao šetači ispod odlomljenih gradskih fasada su za srpske zločince na vlasti samo kao neka kolateralna šteta i ništa više i ništa manje od toga.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal