NAJPOZNATIJI SVJETSKI ZNANSTVENICI SREDNJEG VIJEKA ARGUMENTIRANO TVRDE DA SU BOSNA I RAŠKA PRIJE TURSKE INVAZIJE BILE ISKLJUČIVO HRVATSKE POKRAJINE

0
7474
Perspektiva-Jajce
Svjedočanstvo arapskog geografa Ibn Idrisa:
Arapski geograf Abu Abdallah Mahomed Ibn Idris ( 1099 – 1166 ) napisao je najbolje geografsko djelo srednjega vijeka pod naslovom: “Izlet onoga koji se naslađuje putovati svijetom.” U tom djelu, koje je dovršio godine 1154. Idris svjedoči da se Hrvatska proteže od Lovrana u Istri do niže Dubrovnika. U dugom i potankom opisu tadašnjih krajeva Idris između drugoga piše:”Od Splita do Stona ( Stignu ) ima 25 milja. Pučanstvo je hrvatsko ( Sakaliba’h).” Za grad Dubrovnik kaže:”Ovo je zadnji grad Hrvatske.” Kako je srednjovjekovno Zahumlje, današnji dio Hercegovine, ležalo zapadno od Dubrovnika, to je ono prema Idrisu činilo dio tadašnje Hrvatske i stanovništvo Zahumlja bilo hrvatsko, kao što Idris izričito napominje, kako smo baveli, kada govori o Stonu na Pelješcu, glavnom gradu Zahumlja. Nekad davno te povijesne činjenice prije srpske agresije na hrvatske prostore, priznavala je i srpska historiografija, te se potvrda najjužnije hrvatske granice i Dubrovnika u sklopu najranije hrvatske države, može naći, primjerice i u nakladi beogradske “Narodne knjige” iz 1979. godine, drugome izdanju djela “Srednjovjekovnih kasti” točnije djela Monumenti cartographica Jugoslaviae, što ga je odabrao i priredio Andrija Škrivanić. Tamo i Srbi doslovno potvrđuju pripadnost Dubrovnika i cijeloga juga Hrvatske još i najranijoj hrvatskoj državi. Tako Srbi ovako pišu 1979. godine:” Posle oblasti Akvileje o kojoj smo govorili, dolazi Hrvatska – Guaruasia, Grwsiah, koja se zove Dalmasiah… a za Dubrovnik još vele Srbi 1979. godine: “Ovo je poslednji grad u Hrvatskoj.” No, kao što znamo 12 godina nakon toga svjesno su i namjerno zaboravili što su njihovi smai povjesničari govorili i pisali 1979. godine. I to je još jednim dokazom da je povijesna znanost u Srbiji uvijek ovisna o dnevnoj politici, a samo u rijetkim trenucima relativnih i kratkih sloboda i privremenih oblika demokracije, u stanju je prikazati, makar na kratko, činjenično stanje u vjekovnim hrvatskim etničkim prostorima. I nisu to pokazali samo na primjeru Dubrovnika i cjeloga juga Hrvatske, već gledano svekupno na mnogo širem području koje su u svojoj mašti zamislili imaginarnim srpskim teritorijem koji im nikad povijesno nije pripadao.
Svjedočanstvo splitskoga arhiđakona Tome:
Splitski arhiđakon Toma koji je živio do 1268. godine u svom glasovitom djelu “Historia Salonitana” ovako opisuje stare granice države Hrvatske: “To su bile granice kraljevstva njihova ( Hrvata ) i to od istoka Duvanjska ( župa ), gdje je bio grad Duvno… Od zapada Kranjska, prema moru do Stridona, koji je danas granica Dalmacije i Istre, a od sjevera pak rijeka Dunav i odatle do mora jadranskoga sa cijelom Primorskom i kneževinom Humom.” Toma stavlja istočnu granicu hrvatske države iza duvanjske župe, jer je on smatrao tadašnju Bosnu samostalnom državom, neovisnom od tadašnje kraljevine Hrvatske i Dalmacije, pošto je živio u trinaestom stoljeću kad se već uveliko jezgra tad malene, ali postojeće bosanske državice oko područja današnje središnje Bosne mnogo prije njegovog životnog vijeka, izdvojila iz prirodne matice hrvatske države. On ipak Bosnu uključuje u hrvatski narodni prostor, jer ističe da i u Bosni žive isključivo Hrvati, a vuče istočnu granicu hrvatske države od Dunava na krajnjem istoku, pa sve završno s Dubrovnikom na jugu. Tako, prema tvrdnji splitksoga arhiđakona Tome, u hrvatske zemlje spadaju: Bosna, Zahumlje i neretvansko Primorje. Za ove dvije pokrajine u navedenom odlomku Toma izričito spominje da čine sastavni dio kraljevstva hrvatskoga. Prema Tomi hrvatska država na jugu dopire do ispod Dubrovnika, a to je prostor dokle se Toma Arhiđakon slaže s navedenim arapskim geografom Idrisom, koji također veli da je Dubrovnik zadnji grad Hrvatske. O Travunji i Duklji Toma ništa ne kaže, jer su te nekad izvorno čiste hrvatske zemlje stare Crvene Hrvatske, u međuvremenu, još od pojave Nemanjića okupirane od Srba, te su od konca dvanaestoga stoljeća postale sastavnim dijelom srpske države, iako su dotle bile u sklopu hrvatske države, još od doseljenja Hrvata na jug u sedmome stoljeću, dakle nešto više od pola tisućljeća prije nego su potpale pod srpsku vlast. Naravno, Toma Arhiđakon opisuje trenutačno stanje, čiji je suvremnik u trinaestom stoljeću, te jedino radi toga te krajeve svrstava u sprske, premda je i njemu bilo poznato da su to prije bila iskonska hrvatska područja, prije nego su ih poharali i opljačkali Nemanjići. Svjedočanstvo Tome Arhiđakona ima posebnu vrijednost, jer je on kao domaći čovjek dobro poznavao prilike u Dalmaciji i okolnim pokrajinama. On nije bio Hrvat, pa njegovo svjedočanstvo nije napisano pod utjecajem simpatija prema Hrvatima, pa ni onih podsvijesnih, kao što je slučaj kod Konstantina Porfirogenita prema Srbima. Izdvojimo jedan ulomak iz njegovog pompoznog djela “Historia Salonitana” na latinskom jeziku:” ista fuerunt regni eorum confinia. Ab oriente Delmina, ubi fuit ciutas Delmis…ab occidente Carinthia, uersus mare usque ad oppidum Stridonis, quod nunc ets confinium Dalmatiae et Istrie; ab ducatu.”
Svjedočanstvo talijanskih pisaca Andrije Dandola i Flavija Bionda:
Andrija Dandolo, dužd mletački ( 1343 – 1354 ), najodličniji je ljetopisac Mletačke republike. U svom djelu “Cronicon venetum”, koje se i danas čuva u izvorniku u biblioteci sv. Marka u Mlecima, on donosi veoma vrijednih vijesti o najstarijoj prošlosti hrvatskog naroda.Za to je crpio građu iz arhiva mletačkih duždeva, te iz raznih djela, koja su bila napisana prije njega. O hrvatskom saboru na Duvnu i o razdiobi hrvatske države na tom saboru Dandolo piše ovo:”Svetopulk, kralj Dalmacije… na Duvanjskom polju krinjen je i kraljevtsvo svoje Dalmacije razdijeli na četiri dijela… Od polja naime Duvanjskoga do Istre nazva Bijelom Hrvatskom i od toga polja do Drača Crvenom Hrvatskom, a planinski dio od rijeke Drine do Maćedonije nazva Raškom i od te rijeke ovamo Bosnom… Moderni ljudi, pak, cijelo primorje zovu Dalmacijom, a planinski dio Hrvatskom.” Evo i prijevoda narečene misli Andrije Dandola na latinskom:” Suentonius rex Dalmacie… in plano Dalme coronatus est et regnum suum Dalmacie in Ior partes diusit… A plano itaque dalme usque Ystriam, Chroaciam Albam uocauit, et a dicto plano usque Duracium Chroaciam Rubeam, et uersus mon – tana a flumine Drino usque Macedoniam, Rassiam et a dicto flumine citra, Bosnam nominauit… Moderni autem maritimam totam uocant Dalmaciam, montana autem Chroaciam…” Dandolov je navod blizu Ljetopisu popa Dukljanina (LJPD ), preciznije biskupa Grgura Barskog, kako je glasilo njegovo točno ime. Ali, Dandolov navod nije izravno prepisan iz nama poznate redakcije toga Ljetopisa biskupa Grgura Barskog iliti Popa Dukljanina. Najvažnija novost, koju nam Dandolo donosi u svome tekstu jest ta, da se Zagorje ( misli na Dalmatinsku Zagoru, a ne pod pojmom Zagorje na pojam Hrvatskog Zagorje ), ne zove “Surbia”, nego “Chroatia”, odnosno u prijevodu Hrvatska. Ferdo Šišić je dobro primjetio da ni u Ljetopisu Popa Dukljanina naziv Surbia, kao ni Zagorje, nema političko ni etničko značenje, nego samo geografsko, mjesno. Ipak, da ne bi tko navod Surbia krivo shvatio, Dandolo ga ispušta i veli da se u njegovo vrijeme Zagora, tojest Bosna, zove Hrvatska, te tako čini sastavni dio hrvatskih narodnih zemalja.
Glasoviti talijanski humanist Flavije Biondo ( Flavius Biondus, 1388 – 1463 ) u svom poznatom djelu “Povijesti” prenosi gotovo od riječi do riječi ono što je Dandolo napisao o duvanjskom saboru, dotično o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj. Ovo Biondovo svjedočanstvo nema posebne povijesne vrijednosti, jer samo prepisuje Andriju Dandola bez dodavanja nekih novih i vlastitih i proširenih spoznaja. Na koncu, ipak, Biondo zaključuje svoj navod svojim osobnim zaglavkom, koji nije uzeo od Dandola, te je tako ipak dao djelomično i vlastiti obol proučavanju povijesti starih hrvatskih zemalja. Evo i izvadka iz Biondovog djela:” Raška i Bosna smatraju se krajevima kraljevstva Hrvatske.” Ovo svjedočanstvo ima posebnu povijesnu vrijednost, jer nam ono dokazuje da se sredinom petnaestog stoljeća kad je Biondo živio i pisao svoje djelo, na zapadu Europe, smatrala cijela Bosna koja je tad uključivala i zapadnu Rašku ( današnju zapadnu Srbiju ), isključivo hrvatskom zemljom naseljenom samo Hrvatima. Napomenimo još i to kako je i za Popa Dukljanina ( Grgura Barskog ) “Srbija ( Surbia ) samo geografski pojam, a ne politički ili državni.” To mišljenje dijeli i hrvatski povjesničar Ferdo Šišić, citirajući mišljenje i Popa Dukljanina ( biskupa Grgura Barskog ), ali i Flavija Bionda koji također smatra Bosnu i Rašku samo geografskim oblastima i sastavnicama Hrvatske kao dvije njezine pokrajine. Tako Biondo veli:” Rassiaque et Bosna pro regni Chroatiae regionibus habentur.”
Svjedočanstvo bizantskog pisca Halkokondilyesa:
Laonik Halkokondyles ( 1432 – 1490 ), rodom Grk iz Atene, bio je učen humanist i dobar poznavalac prilika svoga doba na Balkanu i u turskom carstvu. Napisao je suvremenu “Povijest Turske” na osnovu onoga što je sam vidio, a djelomično i prema pisanim izvorima. Osim grčkoga govorio je i turski, a kako se čini, poznavao je i slavenske jezike kao što su bugarski, srpski i hrvatski. Njegova je slaba strana vremenoslovlje. On, naime, rijetko, spominje godine i dane, a i onda kada ih navodi, nije u tome uvijek pouzdan. Međutim, njegova je znanstvena vrlina u nepristranosti i dobroj obavještenosti o stvarima o kojima piše. Halkokondyles u svom djelu više puta spominje Bosnu i narod koji u njoj živi. Prema njemu Slaveni se na Balkanu dijele u tri različita naroda, a to su po njemu Bugari, Srbi i Hrvati, koje sve prema ondašnjem humanističkom običaju naziva starim i klasičnim imenima, primjerenim za to doba: Mezeji ( Bugari ), Tribali ( Srbi ) i Iliri ( Hrvati ), povezujući imena triju naroda s imenima triju naroda što su živjeli na tim prostorima prije Velike seobe naroda, te zato i unosi određenu terminološku zbrku, miješajući pojmove prijašnjih i sadašnjih stanovnika različitog podrijetla i različitog etnosa, samo radi toga što su u različitim epohama naseljavali jedan isti životni prostor. Ovo poistovjećivanje imena ranijih starosjedilaca i novopridošlih naroda je pogrešno tim prije što nikad nije bilo bilo kakvog krvnog miješanja Bugara s Mezejima, Tribala sa Srbima ili Ilira sa Hrvatima, jer su Hrvati, Srbi, te na koncu i Bugari koji su zadnji doselili na Balkan, vojnom silom istjerali ranije stanovnike. Ovo se, doduše, ne odnosi na prvotno malorbrojno pleme Soraba ( Srba ), koji su dospjeli u današnje oblasti Srbije samo zaslugom vojničke pobjede Hrvata i Grka nad Avarima, inače Srbi bi u protivnom, da su kojim slučajem u sukobu s Hrvatima i Grcima pobijedili Avari, ostali zauvijek u današnjoj istočnoj Njemačkoj ( Tiringiji i Saksoniji ) i dijelom na krajnjem zapadu današnje Poljske, te bi vremenom bili u potpunosti asimilirani u Nijemce ili u Poljake, a onda bi i današnje povijest imala posve drukčiji tok bez bespotrebnih trzavica koje preambiciozni Srbi danomice priređuju svim susjedima. Halkokondyles ime Tribala, pa i Ilira, negdje uzima u širem značenju tako da tim označava sve južne Slavene uopće. Ali, kada pobliže i stvarno govori o hrvatskim i srpskim vladarima, pokrajinama i mjestima, tada on uvijek Srbe naziva Tribalima a Hrvate IIlirima.
Prema Halkokondyilesu Tribali i Iliri, dotično Srbi i Hrvati, su dva različita slavenska naroda, koje dijeli rijeka Dorobica, pod kojom izgleda, još jedanput razumijeva rijeku Dubravu ( Dobre ), koja je u 15. stoljeću dijelila Mačvu od srpskih zemalja, a drugi put rijeku Drinu. Eto, čak je i uzoriti bizantski pisac Halkokondyiles srpskom narodu bizantskog obreda jasno i glasno još u petnaestom stoljeću kazao da je Mačva hrvatska zemlja i da je naseljavaju Hrvati rimokatolici skup s katoličkim Mađarima. I tako bi ostalo do danas da tamo nisu u tom istom XV stoljeću napravili invaziju Turci, koji su Mađare otuda potpuno raselili, dijelom i Hrvate, a preostale Hrvate posrbili uz pomoć SPC i preko srpskog pravoslavlja mačvanske Hrvate pretvorili u današnje mačvanske Srbe. Mačva nikad nije bila ni u posjedu najmoćnijeg srpskog vladara cara Dušana, jer su u njoj tad živjeli Hrvati i jednim dijelom i Mađari, a Srba još u XIV vijeku u tada hrvatskoj Mačvi uopće nije bilo. Srbi će tamo postati faktorom tek dolaskom Turaka, kao i u mnoge druge prijašnje hrvatske i mađarske krajeve, koje su Turci opustošili, te onda na opustjelo područje doseljavali Srbe i Vlahe, a negdje u isto vrijeme kombinirano i jedne i druge. Srbi i Vlasi su bili obrambeni štit Turaka prema Zapadu i prvi borci na liniji fronte na turskoj strani u svim rubnim područjima Otomanskog carstva u slučaju ratnih sukoba Turaka sa kršćanskim zemljama. Zato su Turci i Srbe i Vlahe planski doseljavali na raseljena hrvatska, ali i mađarska područja, stradala u ratu s Turcima, jer su znali da u Srbima i Vlasima imaju vjerne i najodanije sluge, koje ih u ratu sa kršćanskim zemljama nikad neće iznevjeriti. I Turci nisu nimalo pogriješili u procjeni. Stoljećima je tako bilo, sve do devetnaestog vijeka, kad su Srbi i Vlasi napokon digli glavu i zaratili s Turcima. Posve je jasno što niti jedan srpski povjesničar nikad i nigdje ne spominje bizantskog pisca Halkokondylesa, ali Srbima mora biti jasno da se istina o hrvatskim utemeljiteljima danas ljutih srpskih krajeva na zapadu Srbije poput Šapca, Valjeva ili Loznice brižno čuvaju u Dubrovačkom arhivu, budući su ponajprije dubrovački trgovci srednjega vijeka i bili glavnim osnoivačima sva tri spomenuta grada na zapadu Srbije. To nije samo pohranjeno u arhivi grada Dubrovnika, već tu istinu polako, stidljivo i s teškom mukom priznaju i Srbi koji na internetskim stranicama prezentacija najranije prošlosti Šapca, Valjeva i Loznice priznaju da su dubrovački Hrvati bili utemljiteljima sva tri grada na današnjem zapadu Srbije. Hrvatski mjestopisi duboko po unutrašnjosti današnje Srbije zato nisu nimalo slučajno uvijek duplo stariji i od najstarijeg srpskog toponima na tlu Hrvatske.
U svakom slučaju razdiobna granična rijeka između Hrvata i Srba na tlu Bosne u doba bizantskoga pisca Halkokondylesa ležala je istočno od grada Bobovca, otprilike na razmeđu puta od današnjeg Vareša i Visokog u Bosni. Po Hakondylesu Hrvati žive zapadno od Drine do Jadranskog mora, koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre. Sva Bosna neposredno prije njezina pada pod Tursku i za vrijeme zaposjednuća od strane Turaka, bila je naseljena isključivo Hrvatima, narodu potpuno etnički istovjetnom onome koji je tad živio u današnjoj Dalmaciji, pa sve do Istre. I zemlje Sandaljeve, kako Halkokondyles zove široku oblast, kojom je u njegovo ime vladao Herceg Stjepan, sinovac i nasljednik Sandaljev, smješta on u Ilirik, jer kao što je gore navedeno i opisano pojam Ilira i Hrvata često miješa, kao o pojmove Tribala i Srba, te posljedično i zemlju nekad naziva Ilirik, a nekad Hrvatska, što u njegovom razmišljanju im isto narodnosno obilježje, premda je takvo njegovo stajalište vrlo upitno. No, u uzaludnom i trajno neodrživom i neomgućem bijegu od hrvatstva i hrvatskih korijena današnji bošnjački pseduopovjesničari obično vole izmišljati svoje novootkriveno ilirsko podrijetlo, koje si ekskluzivno pripisuju, samo da bi bezuspješno pokušali prikriti neizbježno suočavanje s istinom da su današnji Bošnjaci iskonski Hrvati i ništa drugo ne mogu biti sem u pustoj mašti i praznim snovima. I kako dalje, Halkondyles razrađuje svoju misao, u cijeloj Bosni živi etnički jedan isti narod, kao i onaj uz dlamatinsku obalu i sve do Istre, a to su bili Hrvati. Bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića ( na tronu od 1461 – 1463 ) posljednjeg bosanskog vladara pred pad Bosne pod Turke 1463. godine, Halkokondyles zove kraljem Hrvata, jer je Stjepan stvarno vladao većim dijelom tadašnjih hrvatskih zemalja.On, dapače, veli, da neki u njegovo vrijeme Ilire nazivaju Bošnjacima, a to radi toga što je u Bosni stolovao kralj koji je u svojoj državi imao većinu Ilira, tj. Hrvata, budući je već spomenuto da Halkokondyles izjednačava odrednicu Ilira i Hrvata i to smatra jezičnim sinonimima za jedan isti narod, a samo zato što je znao da su prije Hrvata u Bosni, kao i u južnoj Hrvatskoj obitavali Iliri, te samo zato dolazi kod njega do povremenog izjednačavanja pojmova Ilira i Hrvata i ni zbog čega drugog. On je itekako bio svjestan da je u biti u njegovo vrijeme u cijeloj Bosni živio samo hrvatski puk. Svjedočanstvo Halkokondylesovo ima posebnu vrijednost, jer nam on opisuje etničko stanje Bosne i Hercegovine neposredno prije pada pod Tursku, s kojom dolazi u zemlju jak priljev stranoga narodnog življa, što će sve do današnjih dana iz korijena promijenti izvornu isključivo hrvatsku entičku sliku Bosne i Hercegovine kakva je bila sve do turske okupacije hrvatske zemlje Bosne koncem svibnja 1463. godine.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal