MRAČNA DUŠA I KAMENO SRCE RASTKA NEMANJIĆA ( SVETOG SAVE ) I KRVAVI TRAGOVI NJEGOVE DUHOVNE OSTAVŠTINE SVE DO DANAŠNJIH DANA

0
2316
Icon of Saint Sava in St Parascheva's Church in Belgrade, Serbia. Saint Sava was the founder of the Serbian Orthodox Church and first Serbian archbishop., Image: 132680493, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy
Rastko, najmlađi sin Stefana Nemanje, nakon što se zakaluđerio pod imenom Save, poduzeo je godine 1219. da u srpskim zemljama organizira srpsku samoupravnu crkvu pod okriljem bizantske crkve, kojoj je tada bilo sijelo u Niceji u Maloj Aziji. Učinio je to Rastko Nemanjić, poznatiji diljem svijeta kao Sveti Sava samo dvije godine nakon što je rimski papa 1217. godine okrunio njegovog rođenog brata Stefana Prvovjenčanog kraljevskom krunom. Poslije velike i teške svađe sa starijim bratom kojeg je pokušavao na sve načine ubijediti da papi vrati krunu i Srbe time sa staze rimokatoličanstva ( jer u to doba vrijedilo je kanonsko pravilo da je cijeli puk iste vjere kojoj pripada gospodar, a u ovom slučaju Stefan Prvovjenčani se obvezao papi vratiti se na rimokatolicizam, onda i sve Srbe vratiti rimokatoličkoj vjeri, gdje su prvotno i bili), Sveti Sava je sa sile argumenata prešao na argumente sile. Nemilosrdno je tukao rođenog brata, čak ga je i seksualno zlostavljao, ne bi li se ovaj i pod prijetnjom rođenog brata Rastka ( Svetog Save ) da će ga ubiti ne bude li ga poslušao i vratio papi Honoriju kraljevsku krunu, jer Rastko Nemanjić već te 1219. godine ima čvrste i nepokolebljive planove oformiti Srpsku pravoslavnu crkvu, a sebe promovirati za prvog srpskog sveca.
Ova skaradna životna storija o ponoru svega što čovjeka čini ljudskim bićem još davne 1989. godine izvedena je na sceni JDP ( Jugoslavenskog dramskog pozorišta ) u Beogradu u predstavi koju je napisao dramski pisac Siniša Kovačević. No, svećenstvo SPC na čelu sa crkvenim zilotom i pravoslavnim popom Žarkom Gavrilovićem uz svesrdnu pomoć nogometnih huligana, listom samozvanih i lažnih “najvećih” vjernika SPC uzelo si je za pravo da umjesto glumaca i redatelja odigra u nazočnosti publike svoj originalni performans. Uz stalna dobacivanja, vrijeđanja i psovke upućene najviše glumcu Žarku Lauševiću koji je tumačio lik Svetog Save u predstavi, razularena i neobuzdana publika predvođena popom Žarkom Gavrilovićem, zatim bučnom skupinom politički instrumentaliziranih studenata Bogoslovskog fakulteta, a nadasve uz potporu nogometnih huligana, nasilno je prekinula izvedbu kazališnog komada. Bio je to skandal nezapamćenih razmjera i još jedna potvrda da je i umjetnost u Srbiji vrlo često zatočenikom politike posvemašnje srpske nacionalne samoobmane i dubokih zabluda. Kako je slijedećih godina i sve do danas ispaštao glumac Žarko Laušević, kojem su, eto, huliganski cenzori predstave stavili do znanja da su oni pozvani selektirani kazališne predstave po njihovom ukusu, nije potrebno posebno naglašavati. Lauševića je i pokojni glumac Danilo Lazović, za života nevjerojatni sljedbenik lika i nedjela Miloševića i klike bliske bivšem srbijanskom voždu i ratnom zločincu, osuđivao što se, eto, usudio, drznuo i osmjelio uopće prihvatiti tumačenje lika Svetog Save u negativnom kontekstu. Lazović je u svome bezumlju mislio kako je sveta dužnost svakog srpskog glumca odbiti bez predomišljanja ulogu koja duboko vrijeđa ugled, čast i dostojanstvo najvećeg srpskog sveca Svetog Save. S Lazovićem se složio ne mali broj glumaca i glumica u Srbiji, općenito i najveći dio djelatnika u svijetu umjetnosti, a glumac Žarko Laušević tako je ostao na vjetorometini i bez prava na bilo koju riječ obrane, ako je uopće i bilo potrebno dokazivati bilo kome u normalnim uvjetima življenja da se umjetnička uloga ne može i ne smije poistovjećivati s političkim stavovima. Da je umjetnost u Srbiji bila i ostala u pandžama velikosrpske politike, ne svjedoči samo primjer spomenute predstave koju su s repertotara skinuli združeni nogometni huligani i ništa manji nasilnici iz redova SPC-a. Netom nakon predstave njezin tekstipisac Siniša Kovačević osjetio se s pravom zastrašenim i ugroženim za osobnu sigurnost, a nije se realno mogao bilo kome potužiti i obratiti za pomoć i zaštitu, jer bi mu svatko i fašistički obojenoj društvenoj klimi odgovorio na isti ili sličan način kao što su njemu i glavnom glumcu komada “Sveti Sava” to već odgovorili gledatelji na kazališnoj sceni. Epilog je tragikomičan, ali više s primjesama tragedije nego komedije. Siniša Kovačević vremenom je, evo punih 27 godina poslije toga skandala na javnoj sceni u režiji SPC i nogometnih huligana, dakle ujedinjenih srpskih fašista u misiji fašizacije kulturnog i umjetničkog života Beograda i Srbije, postao jednim od gorljivih srpskih, doduše, samo salonskih nacionalista i time si skinuo anatemu koju su mu prilijepili na javnom mjestu SPC i nogometni huligani najpopularnijih beogradskih klubova, ali i lokalnog beogradskog Rada. Čini se da mu je kao javnoj ličnosti bez ikakve društvene zaštite pred galopirajućim valom nasilja odstupanje od vlastitih životnih stajališta bio jedini način opstanka u sredini koja se duhovno ni za milimetar nije promijenila nabolje od te daleke 1989. godine kada je i ovakvim fašističkim i nacističkim ispadima doma uveliko kreirala podlogu za predstojeće ratne i vojne pohode na susjedne zemlje s druge strane Drine. Životni primjeri glumca Žarka Lauševića i dramskog pisca i redatelja predstave “Sveti Sava” Siniše Kovačevića svaki na svoj način oslikavaju turobni prizor pozicije kazališne umjetnosti u Srbiji, kako nekad, tako ništa manje i sad.
Glede životmog puta Svetog Save, valja zamijetiti da je on u staroj domovini Srba, dakle u Raškoj, osnovao sedam episkopija. Posebnu episkopiju osnovao je u benediktinskom manastiru u Prevlaci kod Kotora za Duklju, a drugu u Stonu, također sjedištu stare katoličke zahumske biskupije. U to doba pravoslavnih nije bilo ni u Duklji, ni u Zahumlju. Uostalom, sam Rastko Nemanjić je rođen i kršten kao Hrvat rimokatoličke vjere po katoličkom obredu, da bi se do svoje 30. godine i očitovao Hrvatom i katolikom, a tad je prešao na pravoslavlje, postao samoproglašenim Srbinom, iako ništa krvno nije imao sa srpskim narodom i još poželio da i ostali katolički i hrvatski narod stare Crvene Hrvatske makar i silom prevede na pravoslavlje i srpstvo. Srbi tako opakog čovjeka i danas slave za svog najvećeg sveca, štoviše i prvog narodnog prosvjetitelja. Ako je takav posve negativan čovjek Srbima vrijedan pozornosti kao viševjekovni uzor, onda se nije čuditi neshvatljivim reagiranjima današnjih pripadnika crkve koju je on samovoljno ustoličio 1219. godine, prethodno prebijajući rođenog brata Stefana, a onda ga još i silujući, te mu prijeteći i klanjem ako ga ne posluša i ne vrati rimskom papi kraljevsku krunu koju je prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani dobio samo dvije godine prije toga bezumnog čina Rastka Nemanjića, znači 1217. godine. No, novopečeni srpski svetac Sveti Sava nije gubio vrijeme. U katoličkim i hrvatskim zemljama Duklji, Zahumlju i Travunji Sava Nemanjić je osnovao srpske episkopije u nadi da će te zemlje uslijed djelovanja srpske državne vlasti s vremenom postati pravoslavne i srpske. Ali se prevario. Srpski se episkop u Stonu na Pelješcu nije mogao održati ni 25 godina, jer nije imao vjernika, točnije  ni vrhovine ni ima, ni biri, ni jednoga dohodka ni otkuder…” Episkopija u Prevlaci životarila je sve do turskih vremena, kada se preselila na Cetinje u današnjoj Crnoj Gori. Na cijelom području tadašnje Bosne, koja je bila prostorno opsežnija nego stara Raška, Sava nije osnovao nijednu episkopiju. To nam govori da Sava tadašnji bosanski narod nije smatrao Srbima ni pravoslavnima, niti stvarno, niti potencijalno, niti je držao da su tada bili Srbi i pravoslavni da bi s vremenom mogli takvi postati.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal