HOP

Za autora knjige o Barešiću, Stipu Jukića, nije se našlo mjesta na otkrivanju spomenika Barišiću među protokolarcima

Piše: Ivanka Polić

O OTKRIVANJU SPOMENIKA HRVATSKOM BOJOVNIKU MIRI BAREŠIĆU, Drage, 31. srpnja 2016..
( ILI možda O OTKRIVANJU SPOMENIKA NEPOZNATOM TURISTU?
ILI možda O MISI ZA NEZNANOG JUNAKA?)

“HRVATSKI VOJNIK MIRO BAREŠIĆ – Nije poginuo u okršaju sa Srbima već je likvidiran u smišljenoj zavjeri” (Stipe Jukić- Marijo Barišić – dokumentirana knjiga o podmukloj likvidaciji Mire Barešića)

Dobrim običajem spomen obilježja otkrivaju se najčešće u jutarnjim ili danjim satima.
Međutim, drukčije se postupilo s otkrivanjem spomenika Miri Barešiću, možda zato što on cijelim svojim životom i smrću odskače od prosjeka, od onoga što prosječni prestrašeni ljudi smatraju normalnim te možda je zato svečanost upriličena noću?
Ne želimo vjerovati kako je otkrivanje spomenika, dva sata prije ponoći, samo još jedan u nizu pokušaja zamračivanja istine i posvemašnje relativizacije domoljublja, relativizacija osobnog herojstva i izuzetne žrtve kojom nas je zadužio Miro Barešić.
Sam kip slučajnom prolazniku ne govori ništa, pomislit će recimo da je to spomenik nepoznatom turistu koji zaklanja oči pred suncem tražeći na obzorju mjesto za kampiranje.Ako je već Barešić prikazan u maniri socrealizma, pitamo se gdje mu je odora bojovnika i zašto nema hrvatskih obilježja. .

Uzgred, za autora knjige o Barešiću, Stipu Jukića, nije se našlo mjesta na proslavi u Dragama među protokolarcima nego je stajao u masi s ostalim svijetom noseći u naručju navedenu prohibiranu knjigu, kao što bi otac držao dijete. Ova knjiga nije “zaslužila” mjesto barem na nekom od štandova gdje su se servirala jestiva ili točilo piće. Jer koga boli potplat za istinom!? I što je to istina?
Zato pročitajte Jukićevu dokumentiranu knjigu, svi vi koji se ne želite odreći istine.

Kažu da je i Barešićev ubojica bio prisutan činu otkrivanja spomenika, dakako i on je zaslužan.
Zmaj, stara zmija ne miruje.

Svečanosti je prethodila sv. misa služena u prepunoj mjesnoj crkvi, tako da je mnoštvo stajalo ispred crkve gdje nije bio postavljen adekvatan razglas, ali se ipak moglo razabrati bogoslužje i propovijed. Svetu misu je predvodio nadbiskup u miru msg. Mile Bogović.

Je li nam je zbog narečenih okolnosti promaknulo pa nismo čuli niti jednom u propovijedi da se izrjekom spominje Miro Barešić? Ali dobro se mogao razabrati historijski kontekst apstrakne ljubavi za domovinu za kojim je msg. Bogović posegnuo, vrativši nas 2500 godina unatrag, u termopilski klanac u kojemu je poginuo Leonida sa svojih tristo najhrabrijih. Izdaja nije spomenuta.
Zatim nas je propovijed odvela preko francuske revolucije sve do nekakvih “štakora” koje je msg. Bogović apostrofirao nekoliko puta, povrijeđen što se netko usuđuje ljude nazvati štakorima?
Tko god da su štakori iz ove propovijedi, neprilično ih je bilo uvrstiti u istu, zbog pijetete u svetkovini mise zadušnice hrvatskom junaku. Došli smo nazočiti sv. misi za pokoj duše Mire Barešića, a ne nekog neznanog junaka koji se kroz tisućljetne magline povijesti izjednačuje u smrti sa svima što su na neki čudan način, kao, voljeli svoju domovinu i onda kada su se udržili u veleizdaji protiv iste.

Otkud štakori? Ah, da, tu je jedna asocijacija na perverznu “pomirdbu” iz 1989.-1991. čiji nas gorki plodovi truju lažima i dan danas.
Prispodoba govori da su se tih godina “štakori” prekrcavali bježeći sa starog tonućeg broda Jugoslavije i ukrcavali na prekrasni brod u porinuću – Hrvatska.

I, tako… ništa bez lustracije. Nadajmo se da njemačka presuda udbaškom dvojcu konačno ruši njihovu sotonsku konstrukciju kao kulu od karata koja se doimala neuništivom poput velikog rimskog carstvoa. Većina među njima skrivati će se i dalje tražećiopravdanje za sebe, neki će se ipak, vjerujemo, iskreno pokajati.