HOP

Lijevo orijentirani mediji orkestrirano se javljaju povodom Lekovićeva ‘slučaja’ kao glasnogovornici režima u Beogradu

“IMA LI PILOTA U AVIONU…” AKO U KABINI UMJESTO JACKA NICOLSONA PILOTIRA U ULOZI FILMSKOG KASKADERA SAŠA LEKOVIĆ?
Slobodan Vuksanović (DS ) i Čedomir Jovanović ( LDP ) naručivali od srpskih bandi dizanje u zrak vlastitih džipova da bi izazvali sažaljenje, samilost kod naroda i popravili svoj rejting kod srbijanskih birača
Slučaj Saše Lekovića je po svome sadržaju nalik već više puta viđenoj fotokopiji sličnih situacija iz bliže političke prošlosti, svojstvenih upravo i isključivo tako korištenim metodama u sklopu djelovanja srpske političke scene.
Njihov rukopis, ispisan zlatnom žicom Žikinog kola istočnjačkim mračnim sjajem brzopisa pozlaćene inačice blještave arabeske i potpisom fantomskog “atentatora” što “atentatorski autogram” u neuspjelom filmskom pokušaju dijeli Srbinu Saši Lekoviću,  vrlo vjerojatno stoji i u njegovom slučaju, jer to najviše i nalikuje načinima unutarnjih i uzajamnih obračuna srpskih igrača na političkoj pozornici, kako na tlu Srbije, evo sad i van granica Srbije i to u Zagrebu u Hrvatskoj. I tako nitko iole upućenog ne bi nimalo iznenadilo da istraga nalogodavce i izravne naručitelje ne pronađe i među samim Srbima i u samoj Srbiji. I to je moguće u kombinaciji da im Saša Leković više nije potreban, pa ga se žele riješiti, a krivnju u duhu starog bizantskog običaja podmetanja kukavičjih jaja podvaliti na hrvatsku stranu u srpskom stilu zapomaganja: “Dr’žte lopova,” pa dok traje potjera za nevdiljvim hrvatskim vukom što tobože juri Sašu Lekovića, dotle srpska lisica i glavni lisac sam Saša Leković kožu dere, baš kao u narodnoj izreci.
Što bi bilo tko u Hrvatskoj prljao ruke Sašom Lekovićem, koji redovito ispira usta Hrvatskom umjesto kaladontom gdje god i kako god stigne? On je svojim ponašanjem i stavom na javnoj sceni sam sebi najveća kazna i veće kazne mu od toga ne treba. Ima li veće i životne kazne Lekoviću kad svakog jutra ustane pod hrvatskim nebom, smožden varljivom nadom noćnog sna da će ga ujutro usred Hrvatske ogrijati sunce i obasjati mu i podariti zrake nebeske mu otadžbine Srbije? Za nju se tako zdušno bori, a nikako još da se izbori da svojoj otadžbini Srbiji jasno i glasno kaže: Pa, jesam li više zaslužio postati punopravnim građaninom Srbije i nepatvorenim Srbijancem ili ćete me do vijeka držati ovdje u egzilu odbačenim Indijancem? Velike su to kušnje i unutarnji i vanjski lomovi Saše Lekovića. Toliki trud,a sve ipak uzalud. On se Srbiji iznova dokazuje, a ona ga nikad izričito ne zove doma pod svoje skute. A vrijeme leti li leti. Godine prolaze, a Lekovićeva nada u ostvarljivost konačnog transfera njegove duše i tijela u grad i državu njegovih snova nikako da postane java. Grdne su to patnje u vihoru slatkih iluzija Saše Lekovića. I što vrijeme više odmiče, njemu se čini da nikad neće postati kako je sanjao od malih nogu punopravni Srbijanac, nego vječni i posljednji srbijanski novinarski Mohikanac u Zagrebu. Ili možda više Indijanac nego Mohikanac. Jer, kao i svaki Indijanac Leković doziva kišu, ali da ona orosi srbijansku, a ne hrvatsku njivu. On u Zagrebu sije svojim postupcima sjeme zla u medijskim istupima, ali upravo radi takve sjetve očekuje da u Beogradu bude uvijek nagrađen novom i bogatom žetvom. Bio bi takav Saša Leković uspješan ministar poljoprivrede u Srbiji, a njegovi sjetveni i žetveni opaki i opasni novinarski uradci u korist štete naroda hrvatskog i države Hrvatske, čije kune broji, a o srpskim dinarima mašta, najbolje ga preporučaju za Vučićeva ministra neke buduće srbijanske Vlade. Vole Srbi još od Prvog svjetskgo rata naovamo rabiti pojam “izbjegličke vlade,” ali sudeći po ponašanju i djelovanju svih srpskih ministara i općenito političara od 1918. pa do danas, sve te Vlade mogli bismo krstiti i Vladama izbjeglim od zdravog razuma. Nekako zvuči i najprikladnije i pogađa do srži suštinu srbijanskih političkih i medijskih manevara.
Tako su po gotovo preslikanom receptu iz kuhunje Lekovićevih političkih sponzora iz Srbije, ratnih devedesetih u Beogradu Slobodan Vuksanović, netom izbačen iz DS-a, onda u generalskoj stranci, fantomskom pokretu kasnije osuđenog ratnog zločinca Momčila Perišića, te Čedomir Jovanović, sad u LDP-u, tad u DS-u skupljali jeftine poene u srbijanskoj javnosti, kao i sad srbocrnogorac Saša Leković. I onda u ime lažnih žrtava, kako bi sve bilo uvjerljivije za proste, primitivne, zatucane srbende, netko u ime tobožnje “žrtve” sazove konferenciju za novinstvo, te potonji osuđeni ratni zločinac Momčilo Perišić, te 1998. za miniranje i totalno demoliranje Vuksanovićeva džipa izjavi pred beogradskim novinarima ovako: “Zamislite ljudi, kad su “jednom” ( možete misliti koliko je važan Vuksanović ratnom zločincu Perišiću da ga ovaj naziva titulom ispred prezimena “jedan” Vuksanović !?) Vuksanoviću postaviti bombu pod džip i raznijeti mu vozilo, što tek mogu očekivati obični građani. I nakon sve bure, policijskog očevida, istrage, sve je sudski zataškano, izmišljeni “krivci” nikad nisu pronađeni, a vrlo vjerojatno se ispostavilo ono o čemu je cijeli Beograd tad brujao, a to je najizvjesnije da je sam Vuksanović naručio postavljanje dinamita i uništenje svoga džipa, kako bi poboljšao skroman ugled u javnosti, jer je godinu prije pokušaja njegova navodnog “smaknuća” izgubio unutarstranačke izbore od Zorana Đinđića za mjesto čelnika DS-a, pa je prebjegao u drugo stranačko jato kod Momčila Perišića. Sujeta mu nije dopuštala ostati kao visoko rangirani dužnosnik u DS-u, gdje nije uspio postati predsjednik, možda i zato što je luđak Šešelj prijevremeno kukuriknuo u njegovu korist riječima: “Ako Vuksanović pobijedi kao srpski patriot izdajnika Đinđića na njihovim izborima u DS-u, mi srpski radikali spremni smo na suradnju s demokratama i ulaz u svaku vrstu koalicije s DS-om.”  Na kraju, ispalo je po onoj narodnoj: pojeo vuk magare, a jasno Vuksanović, dobrano pokriven kao suradnik srbijanskih sigurnosnih službi, nikad nije odgovarao za djelo koje je sam napravio uništenjem svoga vozila radi pribavljanja političkih poena u javnosti. Te je metode organiziranja lažnih “atentata” na sebe kao tobožnja žrtva sustava, pravio na cirkusantski način i Vuk Drašković. Posljednja u serijalu takvih njegovih epizoda bila je scena iz Budve, kad su ga htjeli upucati, navodno ljudi njegovog i Šešeljevog zajedničkog gazde Slobodana Miloševića, a onda je britanska obavještajna služba MI 6 javno i preko srbijanskih medija izravno poručila Vuku i Danici Drašković da prestanu u dogovoru s Miloševićem i Šešeljem uznemiravati britansku obavještajnu službu tražeći zaštitu od programiranih i u sporazumu Miloševića i Draškovića iscenriranih incidenata u svrhu obamne i prijevare Zapada od nasrtaja Miloševića na lidera SPO s kojim je Drašković bio sve vrijeme u nekad tajnom, nekad u otvorenom savezu ( prije toga 1993. i francusku službu kad je u uzjamnom velikosrpskom obračunu četničkih istomišljenika Vuk Drašković sa svojom suprugom Danicom dobio batine nakon političkih prosvjeda, a izbavili su ih iz zatvora Francuzi, točnije sam Mitterand utjecajem na zlikovca Miloševića. No, kasnije su i Francuzi, kao i Englezi malo kasnije 1999. ustanovili kako je Drašković sa ženom sebe izložio i stvarnim batinama i boravkom u bolnici, kako bi u dilu s Miloševićem i Šešeljem sebe i svoj SPO pokušao prodati Zapadu kao aleternativu također velikosrbima MIloševiću i Šešelju, koji su plan Velike Srbije pokušali provoditi politički, kao i njihovi današnji nasljednici i učenici Dačić, Nikolić i Vučić preko Rusije.  To znači da su zagrižene velikosrbende tipa Draškovića bile spremne podnijeti i istinsku zatvorsku tortutu, ako bi takva njihova žrtva dobivanja batina od svoga gazde Miloševića svim Srbima isplatila u velikodržavne ciljeve svekolikog srpstva i poslužila kao vrhunski trik u obmani i trajnoj zabludi Zapada da je Drašković tobožnji Miloševićev suparnik i da nije borac za Veliku Srbiju, nego Europejac koji od rusofila Miloševića zato dobiva sa svojom ženom u zatvoru i batine. Mislili su Drašković i Milošević da je Zapad glup koliko su glupi i Srbi, pa da povjeruje da su njih dvojica ozbiljno u zavadi i nepomirljivom sukobu. Glumce su pravodobno otkrili i skinuli im maske na pozornici.
Drašković je sa svojim SPO-om, kao i Mićunovićev DS i Koštuničin DSS igrao na kartu Francuza i Engleza, da bi Srbi probali isposlovati velikosrpski projekt preko zapadnih sila s kokardom umjesto s petokrakom, samo da realiziraju plan Velike Srbije. A ako se uspiju uvuući pod kožu Britancima, računali su da su završili i posao s Amerikancima, s obzirom da su Srbi računali i preračunali se na poslovičnu i viševjekovnu bezuvjetnu usklađenost anglosaksonskog bloka, ne samo SAD-a i Velike Britanije, nego i cijeloi Commonwelta uključujući i Australiju, Kanadu i Novi Zeland. I zato su kalkulirali i određenom, vjerovali su jačim i većim utjecajem i moći Karađorđevićeve familije i svim njihovim dinastičkim srodncima nastanjenim nakon 1945. u Londonu i Parizu.
Srpski pokušaji izmišljenih “atentata” imaju duboko ukorijenjeni i usađeni čip kojim su već stoljećima kodirani mnogi srpski naraštaji i putem kojega neprestano pokušavaju ostvariti na lukav način nakane velikodržavlja i tim prozirnim i prostim mućkama velikosrpski projekt plasirati vani kao državni cilj, za koji vjeruju da može jednoga dana dobiti potporu velikih sila, ako sami Srbi ostanu dosljedni i uporni u svojim lažima državne promidžbe.To je po onoj narodnoj pjesmi žrtvovanju mlade Gojkovice iz ciklusa predkosovskih pjesama kad nedužnu i nevinu djevojku koja nikom ništa nije skrivila iz obijesti njeni najbliži daju zazidati u zidine grada Skadra. I otuda ona izreka za ono što se predugo i besciljno radi i gradi, a doslovno i metaforički glasi: “To je gradnja kao zidanje Skadra na Bojani.” Jer, na rijeci Bojani pokraj Skadra je živa zazidana i usmrćena mlada Gojkovica, žena razularenog srpskog velmože Gojka koji je u bijesu tako želio bez trunke kajanja i grizodušja kazniti svoju ženu, lažno je optužujući za nevjerstvo i izdaju.
Još jedan luđački srpski mit srpske mitološke kosovske predaje o grijehu, onda i iskupljenju Vuka Brankovića, u Srba čovjeka simbola svake srpske ratne izdaje i izlike svakog srpskog ratnog poraza, samo poradi mangupa u vlastitim redovima, bez suočenja s vlastitim odsustvom sposobnosti za pobjedničko vojevanje u ratu, jer se po srpskoj legendi na koncu Kosovskog boja Vuk Branović povukao se s megdana, nije pao Turcima u šake, sačuvao je živu glavu i time dobio etiketu izdajnika. I onda je vodeći se mitom o Brankoviću, koji je anatemisan i u narodnoj pjesmi i u srpskoj tradicionalnoj predaji kao čovjek koji simbolizira čin nacionalnog izdajnika u boju za srpstvo, ciganin Čedomir Jovanović, stigmatiziran u Srbiji kao izdajnik, premda odlično znamo da je 1991. bio dragovoljac u Šešeljevim četničkim postrojbama u napadu Srba na Vukovar, u jeku medijske hajke na njega kao potonjeg otpadnika od i njegove mladenačke ideje velikosrpstva ( u čemu je 1991. i 1992. dao svoj veliki obol na fronti ubijajući Hrvate ), odlučio posegnuti za metodama Vuka Draškovića, Slobodana Vuksanovića ili sad Saše Lekovića. U Avalskoj ulici u Beogradu 1999. njegov džip je odletio u zrak i posve je uništen, a on, naravno nije bio u vozilu, kao ni Vuksanović 1998. kad je po istom scenariju naručio miniranje svoga džipa. I sve to je napravio Jovanović sa svojim džipom, poučen iskustvom i sličnim prethodnim blefovima Draškovića i Vuksanovića, računajući kako je odlika srpskog mentaliteta da preko noći prokazanog izdajnika tipa Vuka Brankovića objeručki prihvaća i odjednom od negativca za tili čas stvara lik pozitivca, samo ako osjeti i prepozna neku golemu životnu nevolju koja ga je snašla, recimo konkretan pokušaj ubojstva od strane političkog protivnika miniranjem Vuksanovićeva, onda i Jovanovićeva džipa ili jednim u nizu neuspjelih “atentata” na Vuka Draškovića, zapravo sve u njegovoj režiji i dosluhu sa samim Miloševićem kao glavnim organizatorom takvih igrokaza za široke narodne mase u Srbiji. Jer, Srbi vodeći se narodnom predajom o žrtvi mlade Gojkovice prigodom zidanja Skadra, te motivom iskupljenja grijeha pokajnika i povratnika u svijet običnih Srba sa staze demoniziranog izdajnika tipa ličnosti ciklusa kosovskih narodnih epskih pjesama Vuka Brankovića, itekako vole i favoriziraju tu vrstu navodnog pokajanja i iskupljenja na neki nitkom osim samim Srbima, razumljiv i iskren način.
Zato srpski političari i posežu za takvim potezima, jer žele pobuditi sentiment kod naroda, njegovo suosjećanje i patništvo sa unaprijed projiciranom “žrtvom”, čime će i pogoditi u srce i dušu upravo one što su do jučer takvim samozvanim “žrtvama” i glumcima samozatajnih osoba, bili najveći politički oponenti. To je pokvareni pokušaj kupnje duše i srca naroda igranjem na kartu psihološkog senzibilnog mentalnog sklopa naivnog i prostodušnog svijeta koji zna olako nasjesti na takve trikove i podvale, pa im iz sažaljenja daju ne samo oprost prijašnjih grijeha, nego ih još i veličaju i kao nove i izmišljene velikomučenike i prave i najveće borce za Srbiju i srpsku stvar. I tako jeftinim štosom i zlouporabom primitivnog i prizemnog mentalnog sklopa naroda za tili čas omražena osoba može postati obožavana u narodu, a dojučerašnji narodni uzor što je ugnjetavao tog progonjenog lika onda mijenja poziciju s njim i postaje glavnim predmetom omraze u narodu i razapet na križ moralne i posvemašnje osude u narodu.
 Sve srpske stranke su uvijek imale u glavi samo jednu i jedinstvenu ideju Velike Srbije i onda su, igrajući pred očima cijelog svijeta uvijek na dva politička razboja u isto vrijeme, jedni na kartu Zapada, drugi na kartu Istoka, međusobno dogovarali strategiju i taktiku kako zavarati i prevariti bilo Istok, bilo Zapad, a po mogućnosti, što je u praksi Srbima malo teže ostvarljivo, u isto vrijeme i Istok i Zapad. Velim, malo teže im je to napraviti odjednom u varanju cijelog svijeta, samo radi činjenice što na planetu često postoji sukob interesa velikih sila i tek u ponekom vremenskom zatišju učestale borbe za prestiž između Istoka i Zapada, Srbi pokušavaju pridobiti za svoje interese i jednu i drugu stranu poslovičnim i prijetvornim bizantskim vođenjem politike na više kolosijeka. Vidimo i ovih dana kako im se ta taktika raspada kao kula od karata jer su kao u kartaroškoj igri zvanoj “klozet” povukli Vučić, Dačić i Nikolić pogrješnu kartu ispod špila, te im se dvije simbolične karte piramide s lijeve i desne strane špila karata raspadaju, a strategija im pada u vodu jer su balkanski plitkoumni prostaci i primitivci nadlukavili sami sebe hoteći da izigraju cijeli svijet. Pa su onda optužili u svega dva ili tri dana veći broj ljudi u Srbiji što Srba uposlenih u MUP-u Srbije, što stranih državljana da rovare i vršljaju kao špijuni Amerikanaca i Rusa. I sad je Vučićeva, Nikolićeva i Dačićeva ekipa na ledu i na Istoku i na Zapadu.
Rekosmo još proljetos i zimus, a i lani u nekoliko naših osvrta na takvu harakiri politiku velikosrbalja da će na koncu sami sebi doći glave i to se sad obistinjuje. Jer, oni stalno precijenjuju ulogu, mjesto i značaj Srbije, napose prse se kao mala i ne toliko u europskim razmjerama strateški bitna zemlja, prkosom i izravnim otporom i Amerikancima i Rusima. Ne može miš plašiti slona osim u dječjim crtićima. To nije jasno samo srpskim opsjenarima na vlasti. I zato su se od jučer jako uzbudili i nervozom zahvaćeni svi mainstream mediji u Srbiji. Javno iskazuju strah od odmazde i Amerike i Rusije na takvo bahato srbijansko vođenje politike prema stranim državljanima u Srbiji. Curi vrijeme na pješčanom satu Vučiću, Nikoliću i Dačiću za provedbu silnih sporazuma s EU koje su deklarativno potpisali, a ni u snu ih ne kane primijeniti. Umislili su oni da je cijeli svijet jedno veliko globalno, srbijansko etno selo iz Pomoravlja ili iz Šumadije, gdje im takve prijevare i podvale piju vodu. U ovom slučaju njih su i Zapad i Istok pustili niz vodu, a srpskim voždovima ostaje pustiti još dok im je vrijeme, vodu za sobom, dok ih u zahodu ne spopadne muka od zadaha radioaktivnog smrada što ga iz sebe ispuštaju na dnevnoj bazi.
Slučaj Saše Lekovića svojom analogijom neodoljivo asocira na ono već toliko puta viđeno i gore podrobno opisano i svojstveno tradiciji srbovanja unutar, ali i izvan granica Srbije. Tko god živi i vlastiti posao dela mirno, tiho, neupadljivo i nenametljivo i pošteno, po svijesti i savjesti, imat će uvijek miran san. To zlatno pravilo vrijedi svugdje i u svakoj prilici, na svim meridijanima ovoga svijeta. Onaj tko svojim postupcima vrijeđa, ponižava i omalovažava većinsku sredinu u kojoj živi, tim činom izaziva ogorčenje i revolt naroda. Da živi sukladno svjetonazoru sredine u kojoj živi i radi Saša Leković ne bi od sebe radio pokretnu metu u automobilu, pa makar i sam sebe targetirao u svome teatru apsurda uz kombinirane manije gonjenja i uz primjese režirane teorije zavjere, gdje on treba odigrati ulogu društevno progonjenog čovjeka, kojem njemu suprotni politički tabor u njegovoj projekciji mašte, eto, ne da mira. Uostalom, zna li običan čovjek, putnik namjernik na ulici, anketiran po načelu slučajnog odabira, bilo u Zagrebu, bilo u Beogradu tko su društveni marginalci tipa Saše Lekovića ili već narečenog Slobodana Vuksanovića, propalog političara iz Beograda koji je poput Čede Jovanovića ili Vuka Draškovića od unajmljenih mangupa naručivao miniranje i uništenje svoga vozila kako bi očajnički podigao neveliki ugled u narodu? To je retoričko pitanje, a odgovor je lak, brz i nepogrješiv. Nitko ili malo tko će od prolaznika na ulici znati tko su ti ljudi. I zato si daju tim radnjama na značaju više nego im kao životnim epizodistima istinski pripada. Istraga će na kraju reći svoje, no jamačno je već jedno i svatkom jasno kao dan, kako god se okonča Lekovićev umjetni skandal lažne ugroze, da vrijedi spomenuti i opisati slijedeću paralelu. Mi ne živimo na ovom uzavrelom podneblju ritmom, još manje tempom života Skandinavaca, primjerice u Švedskoj ili u Norveškoj. Sjećamo se svi kako je pokojni švedski premijer Ulof Palme, omiljen u svom narodu, svakodnevno koristio bicikl kao prijevozno sredstvo od svoga doma u Stokholmu do radnog mjesta i natrag. U Danskoj, Norveškoj ili Švedskoj je obijanje ili krađa automobila ili recimo bicikla takva sramota, da je to nezamislivo i nepojmljivo običnom čovjeku u tim zemljama da mora zaključavati automobil, a bicikl često drže vani, jer je 99% vjerojatnoće da nitkom neće pasti na pamet ukrasti tuđi bicikl i kad je potpuno nezaštićen, svakom prolazniku na ulici pristupačan i na dohvat ruke. Ali, narodu koji tamo obitava je ispod časti i dostojanstva otimati tuđe, jer takav čin izaziva osudu i odbacivanje od cijelog okruženja u kojem potencijalni kradljivac živi. Novinarski veteran Goran Milić nekad je daleke 1988. za beogradsku televiziju radio putopisnu reportažu iz Osla. Norveški premijer živio je u jednoj skromnoj stambenoj zgradi u Oslu, dijeleći sudbinu, dobro i zlo sa svojim susjedima iz dana u dan. Ni traga od traženja luksuza, komfora, raskoši i raskalašnog i razmetljivog načina života. Ne trebamo podsjećati gdje je i onda i sad bila i ostala Norveška na ljestvici europskih i svjetskih zemalja kao jedna od ekonomski najrazvijenijih država, poželjna kao odredište i za veliki broj stranaca koji bi drage volje potražili uhljebljenje u tako pravno sređenoj i uređenoj državi. No, mi ne živimo u Skandinaviji, premda je barbarima s Istoka opetovano potrebito naglasiti kako je neophodna politička skandinavizacija odnosa u njima famozno zvanom “regionu,” terminu na kojem posebno iz njoj dobro znanih razloga inzistira Srbija.
Mnogi politički lijevo orijentirani mediji u Hrvatskoj orkestrirano su se u povodu Lekovićeva slučaja oglasili kao da su glasnogovornici režima u Beogradu, jer na isti način taj događaj opisuju i praktički svi relevantni mediji u Srbiji. Kao što se svi odlično sjećamo prizora iz srbijanske humorističke serije “Vruć vetar” kad glavni junak serije Šurda u tumačenju Ljubiše Samardžića glavom bez obzira bježi kao zalutali gledatelj na tekmi lokalnih seoskih momčadi od naleta nezaustavljivog stampeda publike i njihove potjere za sucem, koji je navodno oštetio i pokrao njihovu voljenu momčad protiv lokalnog suparnika i time i darivao pobjedu. Zlosretni Šurda, ne znajući u prvi mah što se zbiva i tko koga juri, kao neupućeni i zalutali čovjek u bijegu spas pronalazi baš u taxi autu u koji se skrio progonjeni nogometni sudac u liku glumca Bore Stjepanovića. I onda rulja pokušava oboriti automobil i linčovati i suca i taksistu i zalutalog Šurdu, koji se u cijeloj priči kao slučajni i radoznali posjetitelj tek finiša i zadnjih minuta lokalne utakmice našao odjednom u nebranom grožđu. Što bi poučak iz ove sekvence serije “Vruć vetar” mogao biti Saši Lekoviću? Pa, jednostavno, Stari Rimljani su još imali izreku da čovjek u poziciji suca, bilo nogometnog, bilo onog na sudu u palači pravde, bilo u filmskom ili glazbenom žiriju, bilo u ulozi profesora u školi mora biti što su prije dva tisućljeća znali u Starom Rimu: “Arbiter elegantie”, dakle u slobodnom prijevodu nepristran i pravičan. Kad Saša Leković u svoje ruke uzima žezlo samozvanog pravednika i vjeruje da njegovi nazori jesu vrsta samo njemu znanog i samo njemu poznatog i samo njemu priznatog, jednog, jedinog i po standardima komunističkog jednoumlja neprikosnovenog moralnog suda, onda mora biti spreman i na činjenicu da nitko nije na ovome svijetu pozvan sebe automatski proglašavati bespogovornim moralnim sucem bez ikakvog pokrića u djelima, a ponajmanje u svome opskurnom novinarskom životopisu, u kojem se bez iznimke namjerno ograđivao od potrebe da vrijedi čuti što ima reći druga strana. I tu su Stari Rimljani u svome Rimskom pravu prije Krista još znali kazati: “Neka se čuje i druga strana.” Jer, u svakom sporu treba salsušati obje strane, pa tek onda prosuđivati i donositi mišljenje o izvršiteljima nedjela. Ali, ne samo o počiniteljima, nego i i naručiteljima se sudi kad se utvrde sve činjenice, nikako i nikad unaprijed i bez materijalnih dokaza.
Zakon ulice što ga na svoju ruku provodi van svakih zakonskih regula organizirana grupa razbojnika svugdje ima istu i uhodanu matricu. Kad banda u gradskom kvartu krene u masovno obijanje i demoliranje automobila na parking prostoru, najčešće za takve besprizorne prijestupnike nema niti jednog parkiranog automobila kojeg će poštedjeti i ostaviti po strani, sem ako neki slučajno nije u vlasništvu, recimo netkog njima znanog čovjeka, što pripada njihovom miljeu, klanu, mafijaškom kartelu, bilo da je rod, prijatelj ili poznanik. Svi ostali automobili će stradati u silovitom i nezadrživom jurišu, obično malodobnih, mnogo češće i maloumnih tinejdžera. Skupinu takvih u jednom od opet renomiranih srpskih filmova tematike društvenog nasilja alkoholiziranih i drogiranih klinaca snimio je i filmski ovjekovječio srbijanski redatelj Darko Bajić, a ulogu glavnog junaka, negativca igra Srđan Todorović, sin pokojnog slavnog glumca Bore Todorovića. I tu ima slika i skidanja i demontiranja kotača auta, krađe guma ili samo zaštitnih ratkapni kotača automobila, krađe farova, stop svjetla, retrovizora, branika, prozorskih stakala auta, otkidanja svih vrata auta, skakanja razularene i razuzdane rulje huligana po krovovima auta, te sve do gađanja uznemirenih i prestrašenih stanara u gluho doba noći tim slikama brutalnog izljeva ljudskih strasti za uništenjem svega onoga čega se u blizini dotaknu. Na koncu su uništili i cijeli gradski kvart u kome su u sitne sate proizveli divlju, zaglušujuću i nesnosnu buku, prijeteći nasiljem, batinama i ubojstvom i svim stanarima izašlim na prozore, što su ih isprva molili da prestanu s orgijanjem, a onda huliganima bili krivci što su ti isti zaplašeni ljudi pozvali policiju da bi napokon zavela red. I uistinu, srpska policija u Bajićevom filmu dolazi na lice mjesta, ali onda kad su već banditi završili najveći dio huliganskog pira. Možda jedino nisu stigli s radnjama istakanja goriva iz rezervoara automobila. To su vjerojatno planirali za neki drugi put, za neki drugi filmski kadar. Ovaj opisani fragment filma nije samo filmski, nego i životni kadar profila onih što posežu za jednom isto tako rušilačkom vrstom violentnosti, samo u istupima na javnoj, medijskoj sceni, gdje jedino, za promjenu i usporedbu sa filmskim scenama filma srpskog redatelja Darka Bajića nedostaju one masovne felinijevske scene neopisive i nevjerojatne ekstaze prikaza kolektivnog ludila na malom prostoru u kome se tiska gomila poludjelih, nekontroliranih ljudi. Puškaranje i svakojako prangijanje kao izvorni zakon Kolta društveno su neprihvatljivi i nepojmljivi civilizaciji. No, u trenu kad huligan istoči iz rezervoara filmskog kadra ogromnu količinu pogonskog goriva, to u svakodnevnoj društvenoj zbilji osvjedočenih lažnih moralista poput Saše Lekovića, što svojim izjavama onečišćuju duhovni prostor u državi Hrvatskoj, sve to poprima posve ozbiljnije konture sjedinjenih boja na sučevu horizontu, gdje se u dijagramu prelamaju i u jednu sliku stapaju boje, nijanse i valeri pozadine živog zida svih panslavenskih i proruskih zavjetnika i prve i druge i treće Srbije. I kad sami naprave akciju, istog časa sami izazovu i reakciju. To nije filmski scenarij, nego zakonomjernost prirodnih i društvenih fenomena prouzročenih akcijom i reakcijom. Puno je krvi palo u ratu i mnoge su hrvatske obitelji ostale zauvijek bez svojih najbližih u borbi za hrvatsku slobodu da bi Saša Leković sa svojim gospodarima rata iz Beograda mogao ljudima u Hrvatskoj hladnokrvno kazati: “Ko nas, bre, zavadi?” Od tog njegovog brektanja i zanovijetanja najviše brekće IMT srpski traktor kad ga u seriji Radoša Bajića “Selo gori, a baba se češlja,” glavni glumac osobno i redatelj serije Radoš Bajić pogura greškom traktor u rikverc, a on naleti na veliko deblo. Prevrne se i traktor i traktorist i izvrne se u besvjesnom stanju na leđa. Zanimljivo, Radoš Bajić je kao veliki Srbin i glasoviti četnik u glumištu Srbije ovakvu filmsku scenu ovjekovječio i zanavijek u sliku uramio znatno iza 1995. godine, barem deset do petnaest godina kasnije. Svejedno,koliko god se na volšeban način opet preplitali filmska poruka i život koji juri petom brzinom, poruka i pouka Saši Lekoviću mogla bi biti iz toga filma korisna, samo kad bi još razumio alegoriju redateljsku, makar ona dolazila i pomalo nehotično od njegovog ideološkog suborca Radoša Bajića. Naišao je traktor u vožnji u rikverc na debeli balvan, možda onaj isti s Martićeve i Babićeve kninske ceste. I to je četnik Bajić htio reći da mu se u vožnji u rikverc slučajno ispriječio balvan, inače bi traktor zalaufao u njegovoj projekciji mašte natrag od Morave gdje Srbi vječno borave, sve preko Drine, pa Srbima daleke Dinare planine do samoga Knina. To je uvenuli četnik Radoš Bajić htio kazati da eto Srbi u trakotorijadi nisu imali dostatno sreće, jer mu se u vožnji u rikverc, slikovito je htio četnički redatelj kazati natrag IMT trakotorom u smjeru Hrvatske, traktor prevrnuo, a on u ulozi glumca traktorist pao s traktora. Samo mu se još nije u glavi ukazalo kako bi taj traktor vozeći tako unatrag morao prevaliti na milijune hrvatskih drvoreda. I zato se po filmskom scenariju Radoš Bajić u bolnici budi iz duge kome. To u njegovom mozgu znači kao dešifrirana poruka gledateljstvu da će se i ideja velikosrpska iz duboke kome u koju je poslata padom Srba s traktora postati opet zbilja uz vječnu nadu Radoša Bajića i mnogih Srba poput njega da neće uvijek biti one simboličke zapreke kao u njegovoj srbijanskoj seriji kad traktro idući natrag naleti na balvan i prevrne se. On kako i sam piše na stupcima Blica i kad ljetuje primjerice u Crnoj Gori ili autocestom Beograd – Zagreb uz skretanje kod Slavonskog Broda prema Bosni i Banja Luci nikad i nigdje ne skida majicu s ogromnim natpisom vidljivim i s velike daljine: Srbija ili na engleskom kako sam veli u “Blicu” da mu i naprijed i na leđima piše Serbia, tek da kroz putešestvije kroz strane zemlje u okružju Srbije želi svima poručiti da se kao Srboslaven svuda ima osjećati kao u svojoj kući, s tim da bi se svi njegovi domaćini na tim proputovanjima u njegovoj kući u Srbiji mogli osjećati isključivo gostima. Ali, znamo već odavno za smisao poznatog srpskog gesla i odnosa prema svakoj upokojenoj Jugoslaviji. U slobodnom prijevodu to glasi ovako: “Ja sam te Jugoslavijo stvorio i ja ću te i uništiti ako te drugi neće prihvatiti kao pravu Srboslaviju, a svima ću govoriti da su te drugi rušili, a ja te jedini branio.” I rečeno, učinjeno i tako i bi. I zato Saša Lekoviću, ima onaj srbijanski smijehotres iz “Kamiondžija” Gordana Mihića, a ide ovako: “Kamion, šestoton, juri kao avioon, ops, a, juri kao avion.” P, onda pijani Paja ( Pavle Vujisić ) veli kolegi za volanom Jaretu ( Miodrag Petrović Čkalja ) u jadu i očaju za raspalom i izlomljenom gomilom željeza, nekad zvanom njihov kamion, koji sad mora na otpad: “Joj, zbogom Merdžo, zbogom poduzeće, joj zbogom Merdžo, zbogom poduzeće…” Merdža ( mercedes ) je Paji kamion, a refren plačevne himne ide jer ga je spopao strah da će ga onda firma potjerati u mirovinu i da neće imati jesti ni kruha, jer ništa nije završio u životu sem večernje škole koju je u 50. godini s kompanjonom Jaretom upisao i to samo zato što je morao, a ne što je htio. Paja i Jare kao pučkoškolci u Mihićevu filmu voze kamion. Priču neograničene dječje mašte ala “kamioni – avioni” iz dana u dan valja Saša Leković kao glavni čovjek HND-a. Kad su čovjeku konji brži od samara u Srbiji obično znaju brzopletim i ishitrenim,a preambicioznim i pretjerano samouvjerenim vozačima tipa Saše Lekovića kazati: “Momak, povuci malo ručnu…” mislim kočnicu, da ne bi otišao kamionom u jarak, ne mora baš uvijek u Bački Jarak u Vojvodini, jer i Samardžićev, odnosno Šurdin suvozač u epizodi Vrućeg vjetra” “jednoruki Krstivoje” u izvrsnom tumačenju pokojnog Gidre Bojanića krivuda pijan za volanom kamiona čas liijevo, čas desno, a uvijek u srbijanskom filmskom smijehotresu izbjegne izravni sudar. Reklo bi se narodski: “Ko na filmu.” Eh, Lekoviću, život je džungla puna opasnosti, nekad Kiplingova bezazlena dječja knjiga “Džungla na asfaltu”, nekad ništa manje sadržajno pitak filmski komad “Mahovine na asfaltu,” opet iz Lekoviću voljene srpske kinematografije, čiji puls on najbolje shvaća i prihvaća, ali se danomice otrovnog pera laća i kao strijelom ga namjerno zabada kao igrač pikada u luna parku. Rat nije prijateljski šah meč ili revijalni teniski turnir. To bi svi oni što su nesvjesni činjenice da živimo u Evropi pretežito zapadnokršćanske civilizacije morali svoje životne nazore kao manjina na kontinentu prilagoditi volji većine i onda neće biti zapreka na putu ka civilizaciji pristojnih Europljana ni Saši Lekoviću, niti bilo kome drugom, a još manje će biti potrebe za postavljanjem Andrićevih “Znakova pored puta” na autocesti Zagreb – Beograd i obratno. Preobraćenik i poznata hrvatska posrbica i duhovni samoubojica Ivan Antuna Andrić nije stigao, nije htio ili nije smio za života Srbima kazati ono što su od rimske krunidbe svoga prvog rimokatoličkog vladara Stefana Prvojvjenčanog, brata Svetog Save evo od 1219. pa do danas namjerno zaboravili: “Svi putevi vode u Rim…” osim ako u čežnjivoj srpskoj nadi srpski automobilski trap od katoličkog Rima ka pravoslavnoj Moskvi ne okrene srpski majstor popravke automobilske sklopke zvane trap po imenu Donald Trump. I prije će Zemlju pogoditi s neba asteroid nego to ostvari ruski putinoid na američkom tlu,makar se zvao i Donald Trump.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP