HOP

TURSKA JE NAPRAVILA NEVIĐENI GENOCID NAD HRVATIMA

TURSKA POVELJA AHDNAMA BILA JE GARANT SIGURNOSTI BOSANSKIM HRVATIMA SAMO OD 1463. DO 1514. A ONDA JE NASTUPIO BESTIJALNI TURSKI TEROR NAD BOSANSKIM HRVATIMA
Današnji Bošnjaci moraju znati da temelj državnosti Bosne nije u Ahdnami turskoga sultana Mehmeda Drugoga nego u povelji Hrvata iz Bosne Kulina bana jer su Bošnjaci nastali od Hrvata a ne od Turaka
Prvi koji je zaista shvatio novonastalu političku stvarnost da su Turci u Bosni i da će dugo u njoj ostati bio je kustos bosanskih franjevaca fra Anđeo iz Vrhbosne, kasnije nazvani Zvizdović. Suočen sa teškom i nezavidnom situacijom hrvatskoga puka u Bosni, kao i vjernika crkve fra Anđeo Zvizdović imao je posebno u vidu čin okrutnog i svirepog pogubljenja posljednjega bosanskoga kralja hrvatske krvi Stjepana Tomaševića od strane turskih osvajača hrvatske Bosne, kao poruku Turaka hrvatskom pučanstvu Bosne da će se turski okupator na isti način obračunati i takvom odmazdom kazniti bilo koga tko im pruži otpor i pokuša zbaciti tursku vlast i protjerati ih vojnički natrag iz Bosne ka Turskoj. Fra Anđelu Zvizdoviću bilo je jasno da za tako što u tom času nije bilo vojne snage, te je i pokušao spasiti što se u tom trenutku koliko toliko moglo, prije svega zaustaviti val nasilja Turaka nad hrvatskim narodom u Bosni. Stoga je je fra Anđeo Zvizdović na Milodražu kod Kiseljaka susreo sultana Mehmeda II, koji je prije toga smaknuo kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu i zamolio ga da franjevci, a preko njih i katolici, mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru. Mehmedu je izgledalo politički razborito, ali i strateški mu se činilo učinkovitim gledano na duge staze, radi uspostave mira i lojalnosti tek potlačenog hrvatskoga naroda u Bosni, udovoljiti molbi, pa je tada izdao glasovitu Ahdnamu, povelju kojom je dozvolio povratak onima koji su pred Turcima izbjegli i zajamčio franjevcima, a time s obzirom na vjeru i katolicima, nesmetano ispovijedanje vjere, osobnu  slobodu i sigurnost imovine. Bilo je to obostrano izlaženje u susret. Sa strane fra Anđelove, to je bilo priznanje nove vlasti, sa strane Mehmeda II, uvažavanje novih katoličkih podanika i njihovih predstavnika franjevaca. Sličnu povelju izdao je deset godina ranije isti taj sultan Mehmed II kada je osvojio Carigrad. Dao ju je pravoslavnom patrijarhu Skolariosu. Njemu i pravoslavnim episkopima dao je, osim zaključenja slobode vjere, povlasticu da budu slobodni od svih državnih nameta.
Ahdnama sultana Mehmeda II fra Anđelu Zvizdoviću pisana 28. svibnja 1463. godine, tri dana nakon turskoga zauzeća Bosne, glasi ovako:
“Ja, sultan Mehmed – han, dajem na znanje svom puku i odličnicima da su posjednici ovoga carskoga fermana bosanski duhovnci, našli moju veliku milost, pa zapovijedam:
“Neka nitko ne smeta i ne uznemiruje spomenute, ni njihove crkve. Neka mirno stanuju u mom carstvu. A, oni koji su izbjegli, neka budu slobodni i sigurni. Neka se povrate i neka se bez straha u zemljama moga carstva nastane u svojim manastirima. Ni moje visoko Veličanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, niti itko od stanovnika moga carstva, neka ih ne vrijeđa i ne uznemiruje. Neka nitko ne napada, niti vrijeđa i ugrožava, ni njih, ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crkve. Pa i to, ako bi iz tuđine doveli kojega čovjeka u moju državu, da im je dopušteno.
Budući da sam spomenutima milostivo dao ovu carsku Zapovijed, kunem se sljedećom zakletvom:
Tako mi stvoritelja zemlje i neba, koja hrani sva stvorenja i tako mi sedam mushafa ( sedam svetih knjiga ) i tako mi našeg velikog Proroka i tako mi 124 000 vjerovjesnika i tako mi sablje kojom se pašem, nitko neće protivno učiniti ovomu što je napisano dok ovi budu pokorni mojoj službi i vjerni mojoj zapovijedi.”
Ahdnama je bila osnovna pravna isprava, na koju su se uvijek iznova tijekom vijekova, pozivali bosanski franjevci. Njom su, iako vrlo često bezuspješno, branili osnovna ljudska prava, kako svoja, tako i svoga naroda. No, to će u stavrnome životu imati učinka samo od 1463. do 1515. godine, a već turskim fermanom iz 1516. godine o ograničenju prava katoličkom puku podizanja novih crkava i popravke oštećenih i srušenih starih sakralnih objekata, Turci su zaveli neviđeni i neopisivi teror nad domicilnim i jedinim autohtonim hrvatskim stanovništvom u Bosni. I takvo stanje potrajati će, s manjim ili većim promjenama, sve do konačnoga turskog protjerivanja iz Bosne i Hercegovine 1878. godine. Prve godine turskog osvojenja Bosne od 1463. do 1467. bile su već ispunjene velikim stradanjem bosanskih Hrvata, u to vrijeme, dakako, jedinoga naroda koji je živio na tlu Bosne i koji je jedini i branio Bosnu od najezde Turaka. Izvori govore da su već i ranije 1435. u turskim provalama stradali mnogi franjevački samostani. Tako je to bilo i 1463. godine kad su prema buli pape Siksta IV iz 1473. godine bili porušeni svi samostani Bosanke vikarije. Zato im papa dopušta da mogu osnovati ili prihvatiti samostane u Hrvatskoj i Slavoniji sve do Drave, a mađarski kralj Matija Korvin daje dva samostana u Primorju franjevcima Bosanske vikarije. Jedan dio crkvenog ruha, posuđa i knjiga bio je prenesen u nezauzete krajeve, a neke su stvari trgovci za male novce, kupili od Turaka, koji su ih u osvojenim krajevima napljačkali. Papa Pavao II, na molbu bosanskog vikara određuje godine 1469. da se te stvari moraju vratiti u samostane Bosanske vikarije i to u one koji su sigurniji od turskih napadaja. U takve gradove on ubraja Jajce, Livno, Cetin, Bihać, Trsat.
U cjelini uzeto ovo razdoblje od 1463. do 1514. bilo je najmirnije od svih koje su franjevci, kao i cijeli hrvatski narod u Bosni, proveli pod Turcima tijekom njihove okupacije tom izvornom katoličkom i hrvatskom zemljom. Barem iz tih prvih pet desetljeća turske strahovlade nad Bosnom nema podrobnijih izvješća o masovnijim progonima i tlačenjima hrvatskih katolika u Bosni od strane Turaka. No, to će potrajati tako samo početnih 52 godine turske vlasti u Bosni, od ukupno 415 godina, koliko su Turci harali i pustošili Bosnom. Bosanski su se katolici ispravno postavili prema osmanskim vlastima, ali od njihovog držanja nije zadugo ovisio samo početni poluvijekovni, barem nešto podnošljiviji stav Turaka prema Hrvatima u Bosni. Dapače, turski se odnos prema potčinjenom hrvatskom stanovništvu Bosne pogoršavao već od 1516. i novog turskog Zakonika Kanun – nami, kojima drastično ograničavaju prava katolika zagarantirana Ahdnamom iz 1463, a pogotovo se položaj Hrvata jako pogoršao 1521. nakon turskog osvojenja Beograda, te 1526. poslije bitke kod Mohača, kad je pala Mađarska. I kod Beograda i kod Mohača sudjelovale su združene vojske kršćanskih naroda, među kojima je uz lidere borbe protiv Turaka, tad uz Austrijance, najjače vojne sile kršćAnske Europe Mađarske, bile i brojne postrojbe brojnih europskih naroda, poglavito slavenskih poput Poljaka, Čeha, Slovaka i dakako i Hrvata. Turci su se nakon bitaka za Beograd 1521. i Mohač 1526. u osvetničkom pohodu brutalno svetili iz obijesti hrvatskom narodu u Bosni, pljačkajući, paleći, razarajući posjede i imanja Hrvata, ubijajući ljude i odvodeći ih u ropstvo u Istambul i Izmir, gdje su ih novačili prisilno u janičare. Razlozi turske osvete su bili jasni. Premda su posle silnih borbi i velikoga otpora kršćanske ujedinjene vojske Turci osvojili Beograd 1521. i Mohač 1526. oni su pretrpjeli pritom i velike ljudske i materijalne gubitke, skupo plativši cijene vojnih pobjeda. I otuda njihova iživljavanja nad ne samo HrvAtima u Bosni, nego i nad svim prije toga pokorenim zemljama Balkana što su od ranije potpale pod tursko ropstvo. Stradavali su nevini i nedužni, trpeći turski teror, jer Turci nisu pravili nikakvu razliku između vojnoga suparnika na fronti i civilnog staniovništva u pozadini fronte ili još podalje od bojnoga polja. Svi oni za Turke su bili nevjernici koje kane ili ubiti ili prognati ili preostalu trećinu asmilirati u turske janičare. I zato je i sav kršćanski svijet ispaštao pod Turcima, pa tako i Hrvati u Bosni. Brzo su pala u zaborav vremena prvih pedeset dvije godine relativno podnošljive turske vladavine u Bosni kad su jedino i poštivali Ahdnamu donijetu kao povelju sultana Mehmeda II 1463. godine. Ona će već od 1516, posebno nakon bitaka za Beograd 1521. i Mohač 1526. postati mrtvo slovo na papiru i gotovo u potpunosti zanemarena u praksi od strane Turaka.
Istina, Turci su u tih prvih pedeset godina svoje okrutne vladavine od 1463. do 1514. nastojali koliko toliko poštivati povelju Ahdnamu, ali slijedeći primjeri njihovoga dvojakog ponašanja i u to vrijeme, govore kako je i u to početno doba njihove vlasti u Bosni položaj bosanskih Hrvata bio iznimno težak. Primjerice, Turci se jesu u početku trudili ne povrijediti vjerske osjećaje katoličkog pučanstva. Stoga su dopuštali i gradnju novih crkvi od kamena ili su dopuštali obnovu oštećenih ili srušenih crkvi. No, nasuprot tome, pokazali su netom i svoje tamno lice kad su domaćem hrvatskom puku u Bosni postavili marionetskog bosanskog kralja Matiju Kotromanića, čovjeka posve pod njihovom paskom, a sve u svrhu stvaranja lažnog dojma i pukog privida kako se njihovim osvojenjem Bosne ništa nije promijenilo. Dakako, stvarnost je odmah pokazala kako je takav oktroiirani kralj hrvatske bosanske krvi Matija Kotromanić bio u političkom smislu zastupnikom hrvatskih političkih interesa u Bosni isto onoliko koliko je tu u suvremeno doba primjerice Željko Komšić u Sarajevu. Nešto kasnije godine 1515. Turci su izdali sutješkim franjevcima ferman, kojim su im oprostili danke, a današnji Bošnjaci kao odnarođeni Hrvati željeli bi samovoljno Hrvatima katolicima u današnjoj Bosni nametati nove danke po ugledu na njihove uzore Turke, čiji jezik ni sami ne znaju, a i sami Turci su danas u čudu zašto im novokomponirani Bošnjaci stalno podilaze kad s njima osim reliigije nemaju ničeg zajedničkog, niti etnički, niti etički, niti civilizacijski, niti kulturološki, niti sociološki, niti tradicijama, niti običajima, a najmanje duhom podneblja, čiji katakter, temperament i mentalni sklop naroda jest u ravni s europskim, a ne azijskim narodima, samo današnjim Bošnjacima to još uvijek ne ide u glavu. Bosna je europska, a ne azijska zemlja i tu lekciju današnji Bošnjaci još uče i još je nisu svladali, kako bošnjačka vjerska, tako ni bošnjačka politička elita. U ovome trenutku teško je optimistički reći hoće li oni ikada progledati tko su i što su, odakle su, gdje su, kako su i zašto su tu gdje danas jesu.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP