Osnovni preduvjet kvalitetnog života u Hrvatskoj je osiguranje pravednog i poštenog sudovanja, u protivnom će svi građani, neki danas, neki sutra, završiti na ulici, a u svojim domovima ostati će samo mali postotak povlaštenih.
Stvarne probleme dijagnosticirala sam još 2013. godine, u svojem izlaganju „Sustav pravosuđa u Republici Hrvatskoj“ koje sam pripremila za Prvi svjetski skup Hrvatskog nacionalnog vijeća pod nazivom KAKVU HRVATSKU HOĆEMO.
Obzirom da nitko od političara nije u cjelini iznio srž problema, točnije uzrok, evo dijagnoze stvarnih problema u Hrvatskoj koje bi političari pod hitno morali rješavati ukoliko žele zdravu ekonomiju, gospodarstvo, zapošljavanje i sprječavanje iseljavanja mladih iz zemlje.
Ustavna načela u Republici Hrvatskoj kao jedinstvenoj i nedjeljivoj demokratskoj i socijalnoj državi u kojoj svatko ima prava i slobode neovisno o društvenom položaju i u kojoj su svi građani pred zakonom jednaki sve više predstavljaju mrtvo slovo na papiru.
Vlasništvo, pravo na dom, pravo na obitelj, pravo na rad i plaću od rada svetinja su zajamčena Ustavom RH i temeljno pravo svakog čovjeka. Da bi vodili normalan obiteljski život, građani moraju živjeti i raditi, biti zaštićeni i sigurni. Iako tu zaštitu zakonski okvir nominalno pruža, patrijarhalne društvene norme koje proizvode nejednakost i čine siromašniji socijalni sloj građana nižom ili potlačenom društvenom skupinom, duboko prodiru i u pravosudni sustav.
U praksi to znači da formalno uspostavljena vladavina prava i uređeni pravni okvir ne jamče i pravedan institucionalan sustav i jednaku dostupnost prava.
Sudeći prema stečenom iskustvu i prikupljenim podacima u direktnoj komunikaciji sa žrtvama pravosuđa zaključujem da svi napori usmjereni k promjenama nabolje i sav novac ovog svijeta koji se ulaže u poboljšanje stanja u pravosuđu ne će i ne može uvjeriti građane da se tu nešto bitno mijenja. U boljitak ih jedino može uvjeriti korjenita promjena u funkcioniranju i načinu djelovanja pravosuđa, primjena i poštivanje zakona pravosudnih djelatnika i sudaca na principu jednakosti i bez diskriminacije.
Neujednačenost sudske prakse kao glavni pokazatelj diskriminacije i nejednakosti građana pred zakonom jedan je od glavnih uzroka nepovjerenja građana u pravnu državu i u politički sustav. Bez tog povjerenja i bez funkcionalnog pravosuđa bitno se pogoršava i socijalno-egzistencijalni status građana, njihov moral, volja za životom, a nefunkcionalnost i sporost pravosudnog sustava često dovodi i do samoubojstva ili do nagle smrti.
Žrtava pravosuđa svakim je danom sve više, a pravo i pravosuđe u službi su onih koji imaju moć i drže vlast.
Prva prepreka pri zaštiti ljudskih prava i ostvarivanju pravde u pravnom procesu u Republici Hrvatskoj je dugotrajnost i mučnost sudskog postupka.
Na drugom je mjestu pravna nejednakost i nejedinstvena primjena zakona prema svim građanima RH.
Treći veliki problem je korupcija i to u svim segmentima društva. Nepotizam, objedinjen s korupcijom sprječava pravedan sistem i satisfakciju oštećenim žrtvama kriminala.
Nezakonite i krivotvorene odluke sudova i državnog odvjetništva se ne ukidaju, a štetne posljedice traju sve do danas.
Raspletom privatizacije i pretvorbe i provedenih manipulacija, oduzimanjem financijske koristi stečene tim manipulacijama, sankcioniranjem onih koji su počinili kriminalne radnje u pretvorbi i privatizaciji i ratnih profiterstvom, saniralo bi se više od polovine duga Hrvatske a možda i u cijelosti. Svatko tko ima i malo želje i truda lako može utvrditi tijek kolanja novca i imovine, kroz privatizaciju i pretvorbu društvenog vlasništva u privatno, kao i kroz kupnju poduzeća zajedno s imovinom za jednu kunu, potom osnivanja društava kćeri koja su se dodatno zaduživala kod fondova i HBOR-a, ili su im davana državna jamstva, a na kraju rezultat je uvijek jednak. Tvrtke su propadale i propadaju, imovina se prenosila i prenosi u zdrave tvrtke, a dugovi se nisu vraćali i ne vraćaju se.
Dokaz tome je i proces predstečajnih nagodbi, koji očito opet, po ne znam koji put, pogoduje samo i isključivo velikim dužnicima. Velikim dužnicima opraštaju se veliki iznosi dugovanja i odobravaju im se reprogrami, mali dužnici se guše i gase, rasprodaju im se, ili bolje reći, otima im se imovina po sistemu „Velika riba jede malu” ili najeziku poslovnih ljudi Europe „Big Bear Hag“. Taj izraz predstavlja čin čvrstog zagrljaja sve dok ne uguše protivnika ili konkurenciju.
Sve ove prethodno nabrojane dugove, sanaciju propusta državnih službenika, intervencije u deložacijama i sl. plaćaju građani Hrvatske. Ne samo oni! Plaćaju živući i budući, i tko zna koliko još pokoljenja će plaćati grijehe svih onih koji se se pomamili za punom zdjelom zvanom „Hrvatska“.
Slijedeći veliki problem je naplata potraživanja.
Ovaj problem najvažniji je opet građanima, obrtnicima i malim poduzetnicima.
Sudske pristojbe su dvostruko veće nego prije nekoliko godina.
Odvjetničke tarife toliko su visoke da ih i dobrostojeći građanin, obrtnik ili poduzetnik, čak i da štedi cijeli život, ne može plaćati. K tome su uveli i obvezu plaćanja javnog bilježnika kod podnošenja ovrha, brojnih ovjera i slično, a naplata je i nadalje neizvjesna. Odvjetničke troškove je teško, pa čak i nemoguće podmirivati unaprijed, tj. prije okončane naplate potraživanja. Kod izgubljenog spora stranka plaća skupe odvjetničke troškove i svoje, i one druge strane, a koji troškovi nerijetko višestruko premašuju utuženu glavnicu, dok odvjetnici ne snose nikakvu odgovornost zbog izgubljenih parnica.
Često ni ne obavještavaju klijenta o pristiglim sudskim odlukama i rješenjima, nerijetko zaborave podnijeti žalbu ili podići rješenje, klijenta drže u uvjerenju kako je odvjetnik baš sve poduzeo, dok istodobno klijent trpi veliku štetu. Čak i kad se svi troškovi prema odvjetnicima podmire, kad uspijete u sporu, vaš dužnik još uvijek može izbjeći svoju obvezu, samo ako to želi i ako mu u tome pripomognu službenici državnog aparata. S druge pak strane posjedujemo brojne dokaze kako se kazneno, parnično i ovršno – gone nedužnici ili nevini. Tu bi primjena jednakosti u postupanju, primjena Građanske pravne konvencije i Konvencije protiv korupcije značajno pridonijela pravdi, koja je sad u Hrvatskoj teško, ili nikako dohvatljiva.
U Hrvatskoj je broj nezaposlenih dosegao 400.000. Natalitet je u drastičnom padu. Hrvatsku godišnje napušta između 10. i 15.000 ljudi a svake godine oko 10.000 ljudi više umre nego što ih se rodi.
Na trend napuštanja zemlje ne utječe samo nezaposlenost iako je ona prvi razlog. Nezaposlenost je proizvod nefunkcioniranja cjelokupnog sistema, nezaštićenost malih i srednjih poduzetnika, veliko porezno opterećenje, pritisak na vlasnike tvrtki sa skupocjenim zemljištima koji su izloženi problemima radi toga da što prije zatvore vrata svojih tvrtki, a da njihova imovina konačno dođe na prodaju za najpovoljniju cijenu.
Ove okolnosti potiču povećanje kreditnih zaduženja koja se često uopće ne mogu realizirati u bankama, pa cvjetaju kreditni aranžmani u tzv. „kreditnim uredima“. U tim nedopuštenim transakcijama osiromašeni građani ostaju i bez ono malo imovine što im je još preostalo, a možda je i naslijeđeno od djedova, baka ili roditelja. I tu dolazi do pravne nejednakosti, jer zakon se ne provodi jednako u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Velikoj Gorici, Dugom Selu.
Ista tužba s istim meritumom ne će biti jednako riješena u svim gradovima; negdje će biti odbačena, negdje poslana na preinaku, dok je u drugom gradu pak riješena pozitivno. Ista situacija je i sa zabilježbama u zemljišnim knjigama. Što je u pojedinim gradovima moguće, u Zagrebu je često nemoguće, a zna se dogoditi i obratno. Sve zavisi od osobe koja podnosi prijedlog i od referenta koji taj prijedlog rješava.
Osim nezaposlenosti postoje i brojni drugi razlozi napuštanja zemlje
- Kreditni uredi (lihvarski ugovor) prouzročili su da su građani ostali bez imovine. Više od 50.000 ljudi potpisalo je lihvarske ugovore s tzv. „kreditnim uredima“ čiji djelatnici su uhićeni i osuđeni. Ostajanjem bez imovine građani su ostali i bez sredstava za život i prisiljeni su tražiti neka druga rješenja, pa i izvan Hrvatske.
- Ovršni zakon (OZ) koji ne ide na ruku dužnika (ovršenika) ovrhovoditelju daje snagu egzekutora. U ovršnim postupcima primijećene su brojne zlouporabe. Od navođenja krivih zemljišno-knjižnih (z.k.) čestica, vođenja dvojnih z.k. uložaka, pokretanja ovrha temeljem sporazuma koji se ne odnose na ovršenika, zabilježbe spora ili ovrhe na neketninama temeljem rješenja koja se uopće ne odnose na stranke i slično. Pri rješavanju ovršnih postupaka, pri podnošenju žalbe, treba biti vrlo pažljiv i doslovno pratiti svaku riječ i brojku, jer upravo tu negdje krije se zamka koja vas već sutra može koštati – deložacije. Glavnu ulogu u tim igrama igraju suci i odvjetnici, pa je jedinstvena primjena zakona, zaštita ustavnih prava građana – upravo tu najvažniji element.
- Ulaganje i investicije su nesigurni, investicije propadaju a investitori najčešće na kraju ostaju osiromašeni i postiđeni – zbog vjere kojom su krenuli u poslovne poduhvate. Bez pravne zaštite teško se može očekivati napredak u tom smislu, osim ako vam se ne posreći, pa vam država da jamstvo od 5.000.000 eura prije nego što krenete u investiciju (slučaj Dioki).
- Pravda i jednakost, jednak status pred sudovima za sve, to bi trebao biti slogan. Ovaj dio još nije riješen pred hrvatskim sudovima. Postoje privilegirani i oni koji to nisu. Takav princip rada sudaca teško oštećuje nepravedno optužene, nepravedno ili lažno kazneno prijavljene, nezakonito ovršene jer oni koji su nezakonito postupali a bliski su vlasti ne snose nikakve posljedice
- Krivotvorena i nezakonita sudska rješenja (njihova pravomoćnost, odnosno njihovo pravno značenje) ignoriraju se, otima se imovina pomoću krivotvorenih i nezakonitih sudskih rješenja, iako zakon jasno propisuje: takva rješenja su ništava i pravno gledano ne postoje (moraju se ukinuti po službenoj dužnosti). A gotovo nitko od sudaca ne primjenjuje taj propis.
- Ignoriranje kaznenih prijava i podnesaka, nepridavanje važnosti prigovorima, isprike da nisu nadležni ili da se na suca ne smije vršiti pritisak, odnosno da su suci autonomni u donošenju odluka, svakim danom sve više građane dovodi u nezavidnu i tešku situaciju jer i oni koji se odluče na prijavu kaznenih djela bivaju izloženi teroru i podsmijehu i često sami sebi donesu presudu uslijed činjenice da ih nitko ne štiti.
- Imunitet koji sucima omogućuje činiti propuste, grješke i zlouporabe dužnosti ne smije se primjenjivati u svim okolnostima. Sudac koji je postupio na štetu stranke kršeći zakon odnosno ne poštujući ga i koji je donio odluku koja nije po zakonu ne može imati imunitet, niti takva odluka smije egzistirati, a na njoj se ne može i ne smije zasnivati nečije pravo.
Praćenjem upravo takvih, nezakonitih i krivotvorenih sudskih odluka, evidentno je da pojedini nezakoniti postupci sudaca proizvode žrtve a da je njihove propuste teško sanirati. Uzrok su samoubojstva, ubojstva, rasute obitelji, nervoza, napadaji panike, stres, srčani i moždani udari, djeca zbog teških situacija u obitelji sve se više opredjeljuju za drogu, odrasli se odaju alkoholu i sl. – a sve to nepovratno vodi k potpunom uništetnju i građana, ali i države.
Među građanima dolazi da frustracije i generalne apatije koja rezultira oslabljenim društvom. Korupcija oslabljuje gospodarski napredak, osiromašuje državni proračun, odbija vanjske investicije, pridonosi općem nezadovoljstvu građanstva te stvara sve veću socijalnu nejednakost.
U Hrvatskoj Kazneni zakon propisuje da se kazneno odgovara za činjenje kaznenog djela, ali jednako tako i za nečinjenje ničeg po saznanju za postojanje kaznenog djela. Za grješke pravosudnih djelatnika i sudaca ne odgovara nitko, pogotovo ne kazneno. Dijeljenje pravde je selektivno i ovisi o dnevno političkim zbivanjima.
U Hrvatskoj je siromašno oko 20,6% građana ali zbog „mira u kući“ ta se brojka gura pod tepih i o njoj naše vlasti nerado govore. Međutim, to je postalo itekako ozbiljan društveni i socijalni problem jer gotovo trećina naših građana živi u siromaštvu. Među njima su umirovljenici, nezaposleni, obitelji s većim brojem djece, ali i oni koji rade mjesecima a ne dobivaju plaću.
U Hrvatskoj se svake godine ubije prosječno 1000 ljudi, na svako izvršeno samoubojstvo dolazi nekoliko pokušaja, a na svakog od njih dolaze još tri osobe koje o samoubojstvu razmišljaju ili ga planiraju.
Uzroci samoubojstva i smrtnosti su najčešće zaduživanje kod kamatara i lihvara i nemogućnost da se dugovi vrate. Tome svjedoče i porazne statistike Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) prema kojima se broj lihvara tijekom proteklih nekoliko godina čak utrostručio. Pojačala se i protupravna naplata, povećao se broj agencije za naplatu potraživanja, koje opet proizvode žrtve jer dolazi do brojnih manipulacija i uznemiravanja dužnika.
Ozljede, ozbiljno narušeno zdravlje ili ubojstvo zbog prilika u koje su građani dospjeli, odnosno izazivanje i prouzročenje pritisaka kojima su izloženi, teška su kaznene djela prema čovjeku.
Autor: Nada Landeka
HOP