HOP

ISKAZ PARTIZANA KOJI JE TRAŽIO ZAŠTITU NIJEMACA OD SRBOPARTIZANA I ČETNIKA

Objavljujemo prijevod jednog saslušanja iz njemačkih dokumenata iz 1942. godine. Radi se o glumcu Zvonimiru Cviji, kojeg spominje i HAZU (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti): “Otpor ideokraciji u samom teatru  rezultira činjenicom da 22.travnja 1942. godine iz Hrvatskog državnog kazališta odlaze u partizane nekoliko značajnih imena – Vjeko Afrić, Milan Vujnović, Ivka i Joža Rutić, Žorž Skrigin, Salko Repak i Zvonimir Cvija.”

Zvonimir Cvija je prvo pobjegao u partizane, potom je bježeći od partizana dospio na teritorij koji su kontrolirali četnici te zadobio njihovo povjerenje, a onda je u Sarajevu uspio pobjeći i četnicima te je prebjegao Nijemcima u noći s 21. na 22.11.1943. Njegov iskaz kojeg ovdje prenosimo dio je njemačkih službenih dokumenata iz II svjetskog rata koji se odnose na područje današnje Hrvatske i BiH.

“U travnju 1942. godine sam bio član državnog kazališta u Zagrebu. Zajedno sa svojom suprugom sam tada bio pod utjecajem komunističke propagande, zbog čega sam nazočio i jednom ilegalnom skupu komunista. No, kad su se već počela provoditi hapšenja od strane vlasti, bojao sam se da će i mene okriti, pa sam se sa svojom ženom pridružio komunistima u šumu. U Zagrebu poznajem dosta ljudi koji stoje u vezi s komunistima, spreman sam surađivati i otkriti njihova imena. Zajedno sa mnom su tada mnogi glumci prešli komunistima. Kao glumca su me partizani uključili u kazališnu grupu pri partizanskom štabu, dok je moja žena pomagala u poljskoj bolnici. U toj grupi glumaca sam bio do siječnja 1943. godine, sve do trenutka kada je zapovjedništvo partizana moralo napustiti Bihać. Zapovjedništvo je bilo podijeljeno pri bijegu u nekoliko grupa, a grupa kojoj sam ja bio dodijeljen, išla je iz Bihaća preko Bosanskog Petrovca, Glamoča, Livna, Duvna i Prozora do Ustira. Tu sam bio premješten u 3. diviziju. To je bio premještaj po kazni, jer sam više puta kritizirao određene vrlo neugodne događaje i zbog toga zapeo za oko nadređenima. Prigovarao sam npr. da su nadređeni imali bolju hranu i više namirnica od drugih. Također sam vidio kako nadređeni u izobilju bacaju kolače koji su bili napravljeni s puno jaja i šećera, umjesto da ih daju podređenima koji su bili gladni.

Nakon borbi na rijeci Piva u proljeće 1943. godine slučajno sam naišao na svoju ženu i odlučio zajedno s njom pobjeći od partizana. To sam odlučio prvenstveno zbog toga što sam i nadalje zbog svojih kritika bio promatran i zato što su mi više puta dali do znanja da su me ustvari trebali odmah strijeljati. U blizini Dobropolja uspio mi je bijeg prema četnicima koji su tada tamo nalazili.

Iz vremena kada sam bio pripadnik komunista mogu ustvrditi slijedeće; civilno ime glavnog partizanskog komandanta Tita je Josip Broz. On je po zanimanju metalac i potječe iz slovenskog kraja. Titova odjeća se sastoji od jednog odijela iz smeđe tkanine, s jahaćim hlačama opšivenim kožom i crnim čizmama. Na svojoj kapi nosi sovjetsku zvijezdu od emajla. Poznata fotografija Tita koju su objavili Nijemci, pokazuje ga u mlađim danima, ali postoji sličnost. Tito nije više mršav kao nekada, nego je postao popunjeniji. Uvijek ima psa ovčara i njemački šmajser sa sobom. Oko sebe uvijek ima 60-80 partizana koji su njegovi tjelohranitelji. Radilo se o posebno odabranim i oprobanim članovima komunističke partije iz svih dijelova nekadašnje Jugoslavije. Njihov komandant je bio jedan Crnogorac kojega su zvali Momo. Tito je išao često u lov, ali nikada sam, uvijek bi bio u pratnji svojih ljudi, a ponekad i čitavog bataljuna. Kada Tito govori na skupovima, nikada se unaprijed ne najavljuje da će govoriti. Inače, on govori hrvatski s ruskim akcentom. Koliko znam, dugo vremena je boravio u Rusiji. Tito nikada ne ide u crkvu, mada je u Bihaću za Božić 1942. svima bilo naređeno da odu u crkvu, pa čak i pripadnicima antifašističkog vijeća. Ta zapovijed je bila dana samo zato kako bi se narodu zamazale oči i dokazalo mu da komunistička partija nije neprijatelj crkve, što je laž i prijevara. 

Vrhovni štab je krovna organizacija koja upravlja glavnim štabom za Hrvatsku i glavnim štabom za Bosnu. Hrvatski vrhovni štab vodi Rukavina, šef štaba je Ilija Pavlović, a zapovjednik je Vladimir Bakarić, vjerojatno iz Zagreba. Na čelu vrhovnog štaba Bosne je Kosta Nagy, navodno najbolji partizanski borac. On izrađuje planove po kojima trebaju biti napadnuti određeni gradovi i točke u Bosni.

Politički vođa partizana i najvažnija osoba uopće je sekretar komunističke partije Hrvatske Andrija Hebrang. Od ostalih članova vrhovnog štaba su mi još poznati: Arse Jovanović (šef štaba i nekadašnji oficir jugoslavenske vojske), Velimir Terzić (njegov zamjenik), Milovan Đilas (Titov zamjenik), Sreten Zugović (član CK i Polit.-Biroa), Moša Pijade (član Polit.-Biroa, slikar, novinar i poznati komunist) i Vlado Zečević (pravoslavni pop i referent za vjeru).

Četnicima sam se predstavio kao prebjeg i znao sam zadobiti njihovo povjerenje. Dospio sam u štab četnika iz Ozren-korpusa. O četnicima mogu dati slijedeće informacije: vrhovni komandant Bosne i Hercegovine je Petar Bačović, major u rezervi. On održava vezu preko svojih kurira s Englezima. Te veze dopiru do Dubrovnika na moru, gdje se obavljaju razmjene pošte. Prije otprilike 6 tjedana je na taj način Englezima odaslan točan plan Sarajeva koji je sadržavao sve najvažnije vojne objekte (mjesta gdje se nalaze trupe, kasarne, logori, piste). Major Bečević se sada vjerojatno nalazi u Hercegovini, ili još južnije. Komandantu za Bosnu su podređeni Romania korpus, Ozren korpus i Hercegovački korpus. Romanijskom korpusu (komandant Momčilović) pripadaju brigade iz Rogatice, Klanja i Vlasenice (komandant Tušljaković), kao i 4 Sarajevske brigade. /I Sarajevska – sjeverno od Sarajeva (komandant Savo Derikonja, šef štaba Vlade Derić), II Sarajevska – Igman (komandant Stevo Vojnović), III Sarajevska – južno od Trebevića (komandant Stjepan Lučić). III i IV Sarajevska brigada su u formiranju, a ljudstvo se regrutira od preostalih pravoslavaca iz grada i ponekih katolika koji simpatiziraju s četnicima. (slijedi popis još nekih manjih brigada, op. prev.)

U Zakutnici se nalazi štab za istočnu Bosnu i Sarajevo. Komandant je viši poručnik Gojko Borota, koji navodno potječe iz Karlovca. U Zakutnici se nalazi radio-odašiljač četnika, na kojem Sreten Radičević pomoću Morseovog pisma prima naredbe i informacije. (…)

Prije mjesec dana se Borota našao sa tadašnjim gradonačelnikom Sarajeva Softićem (musliman) u Nahorevu. Nije mi poznat točan broj četnika u pojedinim četničkim brigadama. Moja zadaća u štabu Ozren korpusa sastojala se u prikupljanju informacija s radija i njihovom dijeljenju dalje. U zadnje vrijeme nije više bilo dozvoljeno slušati engleske radio-postaje, jer su otvoreno podupirale komuniste, a četnike potpuno zapostavile. Smjeli smo slušati samo američke radio-postaje. Sve dolazne informacije i vijesti su išle sjeverno od Sarajeva preko slijedećih četnika: Đoko Nikolić, Mile Slobodanović, izvjesni Arsić i Momir Nikolić. Momir Nikolić se nalazio prije u području oko Vučje Luke. On je držao vezu sa Sarajevom i sada radi zajedno s Milom Slobodanovićem. Nalaze se ili u Radovom ili u Nahorevom. Četnički kuriri ne predaju poštu njima dvojici direktno, nego posredno, kod najbogatijeg muslimana koji živi u Nahorovom i koji se zove Saljko (Salih-Aga). (…)

U samom Sarajevu za četnike radi otprilike 40 osoba od povjerenja. Najvažniji od njih radi pod kodnim imenom X2. Drugi imaju brojeve 10, 55, 77,  1002. Na nekoj listi imena hrvatskih oficira u Sarajevu, moguće je da ću prepoznati neka imena, ako mi je date na uvid. Zapovjednik Susić je također njihov čovjek od povjerenja u Sarajevu. Kod mene je pronađeno pismo koje je naslovljeno na Dragica Jungić (Ustaška ulica 4, Sarajevo) – ona je također četnička agentica koja se vodi pod brojem 20a. Po onome što znam, ona ne igra nikakvu važnu ulogu, jer prenosi vijesti koje su općeg, a ne vojnog sadržaja. U kolovozu je u Sarajevu uhapšen čitav niz ljudi koji su pripadali četničkoj organizaciji. Za te ljude je intervenirao nekadašnji gradonačelnik Softić i nadbiskup Šarić. Obojica su snabdijevali četnike sa svim vrstama informacija. Intervencija nadbiskupa se dogodila na slijedeći način: prilikom svečane večere je usputno spomenuo kako bi najbolje bilo kada bi se sve pravoslavce evakuiralo iz Sarajeva. Kratko nakon toga su uhapšene gore navedene osobe, pripadnici četničke organizacije. Nadbiskupu su dali do znanja da su ti ljudi pohapšeni zbog njegove primjedbe, pa je tako bio primoran popraviti štetu koju je učinio svojom intervencijom.”

Već početkom 1944. godine Nijemci analiziraju političko stanje u Hrvatskoj i Bosni te izvješćuju o “sve većem odvraćanju naroda od partizanskih terorističkih bandi, poglavito na sjevernom dijelu hrvatske obale. Stanovništvo se u većem broju uključuje u ustaške formacije ili se pak samoorganizira u skupinama.” (…) Rastuća inflacija sigurno ne predstavlja ekonomski razlog, ali politički razlog se sigurno nalazi u promjenama kadrova hrvatske vlade, pa se kurs okrenuo prema ustašama.”

Nadalje njemački analitičari tog doba pišu:”nakon raspada domobranske vojske to (učlanjivanje u formacije ustaša. op. prev.) se ocjenjuje kao jedini pozitivni faktor s kojim država (Hrvatska) može računati u borbi protiv komunizma. Ova promjena hrvatskog naroda je rezultat njemačko-srpskog približavanja, a komunizam se doživljava kao čisto srpska stvar. Ustaše namjeravaju pojačati svoje snage u skoro vrijeme za oko 30.000 ljudi, (…) što pravoslavci tumače kao direktnu prijetnju. Pravoslavci traže zaštitu i užu suradnju s njemačkim Wehrmachtom u kojemu vide jedinu zaštitu. Ukoliko ta zaštita izostane, biti će prisiljeni prijeći komunističkoj bandi.” (…) “U muslimane se i dalje ne može pouzdati”, stoji u toj njemačkoj analizi. “Njihovo nejasno držanje potvrđuje se postupcima muslimanskog vođe Husko-a. Držanje pojedinih četničkih grupa je također nejasno i klimavo. Nacionalni četnici koji su pali u zarobljeništvo Titovih bandi, većinom odmah bivaju uvršteni u redove Titovih ljudi u borbu protiv njemačkih trupa. Preporučuje se oprez i držanje po strani, ali i političko razumijevanje situacije” – tim riječima se završava njemačka političko-sigurnosna analiza iz 1944. godine.

Prevela i obradila: Ingrid Runtić