HOP

Imigrantima osiguran smještaj u stanovima, a što je sa znatno manjim brojem beskućnika u Hrvatskoj oko 2000 i 224.068 nezaposlenih ?

GDJE MI TO ŽIVIMO?

Došlo je vrijeme da se zapitamo gdje mi to živimo i što nas još sve čeka. Unatoč socijalizaciji kao pozitivnom procesu na scenu stupaju sve asocijalniji oblici ponašanja koji društvo odvode u potpuni kaos. Čiji je to cilj i tko ga i zašto podržava? Dvadeset stoljeća civilizacije izgleda nije bilo dovoljno kako bi se stvorio bolje, pravednije i zdravije društvo. Je li čovjek zaista šumsko biće s genetskom greškom ili je to samo privid? Društvene norme i zakoni trebali bi sačuvati temeljne ljudske vrijednosti i omogućiti njihov pozitivni razvoj no unatoč njima susrećemo se sve više s netolerancijom, nasiljem, terorom i zločinom. Tumačenje ljudskih prava i sloboda od strane nekompetentnih osoba, a naročito osoba  koje su eksponenti određenih lobija i krupnog kapitala unijela su sveopću pomutnju u društvene odnose šteteći cijelom društvu na korist lobijima i interesima pojedinaca. Do jučer  kažnjivi i moralno neprihvatljivi oblici ponašanja danas se žele prikazati kao trendovi, brendovi i tome slično, a svi koji to ne slijede su zaostali, konzervativni, netolerantni ili kako to moderni psiholozi nazivaju – neprilagodljivi.

Prošećite Jelačić placom i susrest ćete barem dvije osobe koje u tom trenutku pokušavaju skupljanjem priloga brinuti o zaštiti prava životinja, a samo metar dalje od njih možete vidjeti čovjeka koji je ostao bez posla i nade, koji  moli za jednu kunu kako bi preživio. Malo dalje djeca roma moraju sjediti na hladnom i mokrom podu i prositi pod budnim okom  njihovih čuvara, a ako pokušaju otići slijedi teška kazna. Znam da ćete reći kako to ima svugdje po svijetu i u bogatijim zemljama, a ne samo u Zagrebu.  To je istina, a moramo li i mi to dopustiti ili bolje rečeno živjeti u zemlji u kojoj se ne poštuje zakon, odnosno u zemlji bez socijalne osjetljivosti. Do jučer su se političari napuhivali kako će svim imigrantima koji dođu i ostanu osigurati  smještaj u stanovima, osigurati posao,  vrtiće i škole, a što je sa znatno manjim brojem beskućnika u Hrvatskoj (negdje oko 2000), što s  224.068 nezaposlenih krajem ožujka 2017. godine. Imaju li ono pravo na dom, obitelj i život. Hoće li i ovog 1. maja  povorka obespravljenih s porcijama i priborom za jelo u rukama krenuti u Maksimir kako bi tamo konačno pojeli nešto toplo – porciju graha, nešto što nije izvađeno iz kontejnera. Imaju li oni uopće pravo na tu porciju jer 1. maj je praznik rada, a oni su nezaposleni.  Volio bih da ih tada pri jelu ne ometaju svojim laprdanjem oni koji tuđi teško stečeni novac koriste za svoju vlastitu promidžbu.  Gospodo uhljebi budite toliko pošteni i recite im samo: „Dobar tek“.

To je sasvim sigurno pitanje morala čija erozija sve više razara naše društvo. Za interes pojedinih nakaradnih lobija i političkih stranaka prave se kojekakve sramotne parade, marševi i  performansi koji vrijeđaju zdravi razum. Traži se legalizacija opojnih droga, uvođenje rodne ideologije, legalizaciju isto-spolnih brakova s mogućnosti posvajanje djece, pravljenje „kurikuluma“ koji počiva na pedofilskoj metodologiji, traži se pravo na ubojstvo (pobačaj) i tko zna kakve još gadosti.  Istovremeno se vrijeđa katolička crkva koja se tome suprotstavlja kako bi zaštitila pojedinca i obitelj kao temelje društva.

Razne nevladine udruge potpomognute financiranjem, kako iz proračuna tako i sredstvima stranih lobija, brane upravo takva ponašanja ne shvaćajući kako će nakon  ostvarenja ciljeva tih lobija i stranih „dobrotvora“ završiti sa svim ostalima kao jeftina radna snaga ili bolje rečeno robovi dojučerašnjih nalogodavaca i tobožnjih „dobrotvora“.  Prave se tako predstave tipa „Naše nasilje i vaše nasilje“ prepune gadosti koje može smisliti i režirati samo osoba za koju mislim da je potrebno psihijatrijsko liječenje. Zastava naše Domovine, za koju je izginuo cvijet hrvatske mladosti, izvlači se iz vagine pokazujući tako koliko je autoru i njegovim sljedbenicima stalo do našeg nacionalnog simbola, a time i do Hrvatske. Prvenstveno kao čovjek, a potom i kao katolik, ne mogu shvatiti um koji može smisliti sramotnu scenu pri kojoj Isus Krist silazi s križa i siluje. Nažalost to mogu shvatiti oni koji tu predstavu postavljaju, igraju te oni koji ju financiraju. Gdje je moral glumačke ekipe koja pristaje igrati u takvoj predstavi. Postoji li u njihovom umu granica koja se zbog moralnih načela ne smije preći. Nije li to promocija govora mržnje i nasilja? Gdje su sad te institucije društva koje bi trebale spriječiti ovaj gnjusni oblik vrijeđanja vjere i osjećaja vjernika. Glancaju li pojedinci iz tih struktura potajno petokraku čekajući povratak u Jugoslaviju ili stvaranje nove državne tvorevine po Vučićevom receptu.

Danas kad netko kaže kako je za Dom spreman diže se cijela buljumenta i odmah se ta osoba procesuira. Što ima ljepše nego voljeti svoju domovinu i biti spreman braniti ju u slučaju napada.  Trebamo li posebno dopuštenje kako bi izrekli svoje domoljublje. To što je netko uzurpirao i određeno vrijeme koristio taj stari hrvatski uzvik ne može ga sotonizirati. On ga nije izmislio već samo uzurpirao. Smijemo li reći „Dobra večer“ pa to su isto izgovarali oni koji su uzurpirali tu parolu. Taj stari hrvatski povik korišten je u Domovinskom ratu pri obrani od agresije  na Hrvatsku. Nakon Domovinskog rata on je  od strane institucija legaliziran u grbu HOS-a. To što on smeta onima koji su očekivani drugačiji ishod tog nametnutog rata potpuno je logično. Upravo radi neustrašivosti  i ljubavi tih branitelja prema Domovini ta parola postala sveti simbol  mladih domoljuba. Sjetite se gospodo, oni su s ovim uzvikom dali svoje živote za obranu Domovine. Morate zapamtiti, domoljublje se ne može zabraniti  i ubiti, a onaj tko to čini protiv svog je naroda. Bavite se pametnijim poslom i ne nasjedajte na velikosrpsku propagandu. Dok je zadnji hrvatski branitelj živ treće Jugoslavije neće biti !!!

Kako onda prihvatiti činjenicu kako se izražavanje domoljublja kažnjava a predstave poput ove Frljićeve ne samo dopuštaju već se i njihovo odigravanje štiti kordonima interventne policije. Da nije žalosno bilo bi smiješno. Gdje mi to živimo i kakav je to oblik demokracije. Ne sliči li to više partitokraciji nego demokraciji?  Zašto su oni koji mole za svog neprijatelja gori od tog neprijatelja koji nad njima vrši nasilje. Možda će vam o stanju u našem društvu više reći stihovi ove moje pjesme.

ČEMU?

 

Čemu tlapnje ministara,

gnjusne farse filistara,

mudra glupost zastupnika,

lažna obećanja prijestupnika.

 

Čemu trule analize,

skupe lažne ekspertize,

oganj u rukama piromana,

umrtvljeno oko narkomana.

 

Čemu nepotrebni paragrafi,

narcisoidni autobiografi,

ne korišteni poligrafi,

bez ideja demografi.

 

Čemu sve te garniture,

moralne nakaze i kreature,

loših muzičara partiture,

i mostovi bez armature.

 

lažna obećanja prijestupnika.

 

Čemu trule analize,

skupe lažne ekspertize,

oganj u rukama piromana,

umrtvljeno oko hašomana.

 

Čemu nepotrebni paragrafi,

narcisoidni auto biografi,

ne korišteni poligrafi,

bez ideja demografi.

 

Čemu sve te garniture,

moralne nakaze i kreature,

loših muzičara partiture,

i mostovi bez armature.

 

 

Zoran Čapalija – Čaplja