HOP

Izvorni naziv za jezik, religiju i današnji etnik Hrvat su bile dvije sanskritske riječi: hara i vača

U posljednje vrijeme sam se pozabavio nekim blogovima u kojima se uspoređuju različiti nazivi za etnik Hrvat, mnogi bogovi i hrvatski grb sa ostalim takvim grbovima diljem Europe. Usporedbe su izvrsne, ali mi se čini da autorima fali poznavanje starijih pisama da bi razumjeli etimologiju i semantiku.

Izvorni naziv za jezik, religiju i današnji etnik Hrvat  su bile dvije sanskritske riječi: hara i vača. Ovo dvije sanskritske riječi koje su se sastojale od dva polusloga, a naziv haravača je nastao njihovim spajanjem u jednu riječ. Hara je bio bog Sunca, a Vača je bila božica Zemlje. Hara se u Egiptu odrazio kao bog Ra. Horus je bio dijete boga Osira i božice Isis. Horus je inačica naziva Harvač. Hara, vača i haravača fomiraju dva pravokutna trokuta, čiji vrh je haravača i nalazi se između Zemlje i Sunca. U toj točki se spajaju suprotnosti stvaranja.

Kako Asirci nisu imali slova za glasove H, R, V i Č, riječ hara-vača na nekim prostorima postaje tala-mata, odnosno, dala-mata.  Neka netko dokaže da naziv Dalmat ne označuje Hrvate. Ako pak pogledamo u sanskritski riječnik, vidjet ćemo da riječi hara i tara znače isto upravo zbog asirskog uticaja na sanskrit. Očito, Asirci su zamjenili sve izvorne glasove ili je transkripcija riječi pogrešna jer oni su bili prvi Semiti koji su semitizirali prostor Levanta i šire.

U riječi sans-krit sufiks je krit, a on je napisan suglasnički i stoji za naziv haravača. Često se pojavljuje još kao krt. Nije li onda logično zaključiti da se sanskritski jezik izvorno zvao haravača?

Na temelju ovoga se može zaključiti da je haravača bila civilizacija, ali se ta civilizacija izgubila. Naime, nije se sasvim izgubila jer sanskritske riječi su najviše sačuvale u Dalmaciji, etimologijski, pisano i semantički, mada je čakavska ikavica pisana suglasnički. Sačuvana su njezina temeljna božanstva i nauk još u starogrčkoj i romanskoj civilizaciji kao božanstva ili kao riječi koje ne prepoznajemo zbog različitih pisama, pravopisa i gramatika. To su bogovi i božice planeta u horoskopu. Danas poznajemo ta božanstva u iskrivljenom obliku i pogrešnom tumačenju jer ne znamo od kojih izvornih božanstava su nastala.

Dakle, današnji etnik Hrvat ranije nije označavao etnik nego civilizaciju čiji jedinstveni nematerijalni bog je bio Harvač, a to je u kršćanstvu Krist koji je samo jedna od inačica naziva Haravača. U Staroj Grčkoj to je bio Zeus, a odatle latinski Deus.

Haravača civilizacija se preko Levanta proširila sve do Egipta i Indije, a na to djelomično ukazuje i  Herodot u njegovoj Historiji kad opisuje Amazonke. Naime, njihovi muževi su preko Levanta dospjeli u Egipat i odatle se istim putem uputili prema Perziji odakle su se vratili uz Kaspijsko jezero na prostore Kavkaza i današnje Ukrajine. Ovdje je vrijedno ukazati da se hindu jezik piše sanskritskim pismom, ali etimologija i semantika su različite.

U Indiji naziv vača se pisao Vada, a odatle učenje Veda i Vuda. Vuda postaje Buda, a po obliku njegovih kipova i po značenju boga Bude je bio simbol Mjeseca. Slično u Perziji religija se postala Mazda, a poredak riječi u tvorbi je drukčiji jer riječ DA dolazi iza riječ MAZ. Religiju Mazda su slavili i Hebreji, a na to nas upućuje obrana hebrejske Masade.

Herodot nam također otkriva Kelte i Vene na prostoru Europe, te Hiperbore, dakle, najsjevernije narode u Europi. Ponekad Hiperbore naziva  Skiti, dakle, Skriti jer su živjeli kao nomadi. Etnik se zvao Bore, a nastao jo od riječi Abore, dakle, Avare, koji je nastao od naziva Čavaraha, a to je semitsko čitanje naziva Haravača. Preko doseljenika sa Levanta naziv masiva Haravača postaje Alpe.

Slično je Halavača postala Elohi-m. Dakle, bog Eloha ili El je zamjenio boga sunca Haru, a božica Vača je postala Meč, na što nas upućuje samo slovo M koje stoji za riječ meč. Tako je bog noći ili podsvijesti postao Mesec, a Sunce je postalo bog dana ili svijesti. Od naziva Mese nastaje starobiblijski Moše ili Mojsije koji je izveo Hebreje, a ne Žide, iz ropstva u Egiptu. Dakle, nije slavljen mjesec nego čovjek koji dobio ime po mjesecu.

Kelt je grčki naziv za Hrvate, napisan suglasničkim grčkim pismom, a odatle i riječ kilt koja se odnosi na odjeću Kelta. Romani ili Latini su to pisali Celt. Slično se na Alpama pojavljuje naziv Clavana ili Clavene, odakle i naziv Slaven. Ispuštanjem prefiksa cla, Claveni postaju Veni. Veni su još bili poznati kao Veneti, što bi se izvorno trebalo pisati Veneči. Trebalo bi odgonetati zašto su Hrvati Veneče zvali Mleci? Nisu li se Mleci izvorno zvali Amleci, dakle, Čamlehi? Pučanstvo na Alpama se još zvalo Helveti, dakle, Herveti.

Međutim, Hrvati su još bili poznati kao Cerve ili Cerveni, dakle, Herve ili Herveni. Ovdje nam nedostaje glas Č jer ga nije imalo latinsko pismo. Dakle, naziv Vene je također mogao nastati od naziva Cervene.

Latinski glas K se pisao slovom C, koji se odrazio kroz vrijeme kao S ili G. Tako su Cerve postali Serve i Gerve. Pod Bizantom Serve postaje Serbi ili Srbi, a Gerve postaje Gerbi ili Grbi. Od naziva Gerba nastaje prezime Gerbac ili Grbac, a od naziva Gerbe nastaje prezime Gerbec ili Grbec, te današnje riječi grb, greb, grob, grm i neke druge. Od ovih riječi  nastaju i toponimi: Grbe, Greba, Grobnik, Grmeč i mnoga druga.

Preko latinskog jezika glas H je zamjenjen glasom K, pa se naziv Harva pojavljuje kao Carva i Karva, a odatle suglasničke riječi crv, krv, kru, kruh, krug, križ, car i tako redom. Međutim, mnoge sanskritske slogovne riječi su i danas prisutne u hrvatskom jeziku i do danas su zadržale izvorno značenje, izravno ili simbolično.

Najinteresatnije jest što je prezime Srb danas rijetko i najviše označuje Hrvate, a isto tako su rijetki toponimi sa tim nazivom. Ovo nam pokazuje zašto su Srbijanci u ovom ratu nakon osvajanja tuđih prostora mijenjali izvorne toponime u Srb, Srbica ili Srbalj.

U tzv. slavenskoj mitologiji se često spominje bog Velež ili Veleš, a nastao je od naziva Čeveleh, dakle, semitskim čitanjem naziva Heleveče. Od naziva Čavalaca ili Čavalaha nastaju nazivi Volos i Vlah. U Etruriji, na prostoru današnje Toscane, ovaj bog se zvao Avil, a prije toga se zvao Avel, odakle i naziv Abel. Ove inačice su nastale od izvornog boga Halavača preko semitskog čitanja. Avel je postao Vela, a riječ vela je ranije značila obala. Riječ obala je nastala od naziva Abala što se ranije pisalo Avala.

Srećko Radović