HOP

Srbi se hvale da su nebeski narod pa sad svi čekamo i srpske astronaute da spase planet

Čari užitka astronomskih,gastronomskih, gurmanskih doživljaja nebeskoga naroda  s meridijana od Indije i Pakistana i sve do Srbistanovoga brata Egipta
Kako izgleda filozofija života čovjeka s meridijana Egipta, Bliskog Istoka, Kavkaza i Balkana kroz sliku i riječ, te nisku i prizemnu životnu prizmu jednog putnika namjernika u sarajevskome tramvaju? Samoproglašeni Bošnjak lani naglas veliča etničko i vjersko zlostavljanje i vrijeđanje sarajevske mu sugrađanke Hrvatice i katolkinje u jednome sarajevskome tramvaju kad je koliko cijeli tramvaj muslimanskih putnika napao verbalno, a zamalo i fizički na temelju razlika u etničkoj i vjerskoj osnovi. I zato se neki anonimni internetski Klix.ba forumski poturčenjak u Sarajevu, preseljen ponovljenim sarajevskim komentarom i na stranice Babićeva zagrebačkog portala, omiljenoga i slavljenoga i hvaljenoga danomice i u srpskoj i vlasti i srpskoj oporbi, naravno i u svim srpskim mainstream medijima, a pod radnim nazivom Index.hr, lani zbilja čudio komentirajući to manirom pravoga bosanskoga sveznadarskoga, zalutalog i životno zabludnjeloga poturice događaj iz sarajevskog tramvaja ovako: ” Jah, čudnih li insana… (  insana = ljudi u prijevodu sa žargona sarajevskih muslimana )… Čude se što smo izbacili onu sarajevsku Hrvaticu iz tramvaja u Sarajevu dok se križala u vozilu i tokom vožnje…
A ja se čudim što mene kao muslimana nikad ne izbace iz zagrebačkog tramvaja ako se molim Alahu… Čudnih li adeta ( običaja ), čudnih li insana… Oni prema nama dobri kad dođemo ljeti u Dalmaciju na ljetovanje, a mi prema njima zli, i onda kad ih za uzvrat istjerujemo iz Bosne i iz Sarajeva, a oni nas jopet ne mrze kao što mi njih mrzimo oduvijek…”
Eto, taj novokomponirani Bošnjak je taj prizor iz tramvaja opisao kao što bi neki sličan prizor mogao opisati istim riječima i bilo koji njegovom mentalnom sklopu slični i na sličan način psihološki profilirani životni padobranac, bilo koji civilizacijski Indijanac, ili koji god koji zatucani i zaglupljeni Balkanac. Oni su učeni i odgojeni da na kruh uzvrate kamenom, a ne kruhom, kako u ratu, tako i u miru. To je svijet kao s nekoga drugog kontinenta,  s drugoga planeta ili iz druge galaksije, a razlike između svih njih istočnjaka i zapadnjaka su toliko velike koliko je velik i širok i pogled s Mjeseca na Kineski zid na Zemlji, jedini živi objekt koji je s Mjeseca vidljiv na Zemlji. Ne moramo letjeti na Mjesec da bismo vidjeli sličnosti Srbistanovih sijamskih bratskih blizanaca Pakistana i Egipta i Srbistanove sestre bliznakinje Indije.
Zajedničko svim im je da ne mogu nabrojati više od nekoliko uzastopnih generacija koje žive u kućama od čvrstoga materijala. I onda puhne malo jači povjetarac, vjetar piri, romska se tuga širi i koliba leti u nebo… I onda na kraju balade dođu Kusturica i Bregović Srbima uglazbiti pjesmicu: “Cigani lete u nebo!” I kad je taj lažni glazbeni hit i Srbima postao prežvakani Kusturičin i Bregovićev big sheet, onda se dosjete Cigani poslati novi znak pomirbe Srbima i otrčaše uz podršku bez zadrške na Miloševićeve mitinge preteča balvan revolucija i posljedica svih budućih UN rezolucija osude ubilačkoga sijanja srpske “ljubavi” na divlji, afrički način, sve uz slogane i transparente: “Braćo Srbi, ne brinitte ništa, mi Cigani smo s vama!”
I na koncu dolazi na scenu glavni gedža Ćosić Dobrica, mučkoga i urokljiva pogleda kao da je zmijska kobrica, pa kao etnički polucigan, a etičkim vrlinama car laži, krađa i ubojstava, kao da je jučer doselio iz Indije ili Pakistana, poruči Srbima, opčinjen sigurno i glasom potpore mitingaških Cigana Miloševiću i lakim notama teškoga glazbenoga kiča i šunda Kusturice i Bregovića, svom voljenom narodu iz plačevne doline suza Šumadije i Pomoravlja, otprilike ovako: “
Braćo Srbi i sestre Srpkinje, mi Srbi smo zaista nebeski narod! Cigani pjevaju Miloševiću da su nam braća rođena, a jedan posrbljeni Turčin Kusturica i jedan posrbljeni Hrvat Bregović pjevaju nam svima koliko nas ovdje ima da Cigani lete u nebo! Kakav bih bio pomoravski Gedža i time ujedno i Ciganin koji svoga konja hvali kad ne bih i sam rekao ono što tvrde i jedan islamski Srbin Kusturica i jedan katolički Srbin Bregović da su Srbi nebeski narod?”
I onda kad se složiše pravoslavni Srbin Ćosić, islamski Srbin Kusturica i katolički Srbin Bregović da su Srbi nebeski narod, a ionako već znaju da su još prije Srba sami Cigani i Kusturičinome filmu poletjeli u nebo, ostalo im je konstatirati samo da su Srbi i Cigani rođeni astronauti. Eh, da su bili suvremenicima  Armstronga ili Gagarina, onda bi i Amer i Rus pali na tjeme, prije nego je zgoditak u finalu argentinskim “gaučosima” zabio 1990. i Nijemac Andreas Breme, kako dalje da nose teško breme svoje znanstvene slave.
Neće spavati snom pravednoga Armstrongovoga mede Grizlija ni Amer u Washingtonu, niti s mirom i u tišini šapa svojih i njuške rođene u Moskvi ni Gagarinov cucek zvani Lajka, pored toliko smijehotresnih srpskih bajki i balalajki. Ali, kako i očekivati da Amer i Rus izađu na crtu kavanskome ili moderniziranome internet play station gedžanskome ratniku, ako su ispraznu i pustu vicologiju i šatrologiju cigansko – turske kaldrme iz pera Ćosića, kamere Kusturice i Bregovićeve trube sa sabora dragačevskih trubača u Guči pročitali i skužili sve čitajući scenarij srpske bajke od posljednje strane, pa znaju pravi epilog. Istina ponekad jako boli, a najjače boli Srbina kad, makar i kasno dozna da nije pobijedio ni u svome ratnome kavanskome vicu gdje nadmudruje i nadlukavljuje u isto vrijeme i Amera i Rusa i Engleza i Francuza…
Samo Nijemac i Hrvat nisu nikad pod vlastitim i pravim imenom u vicevima srpskih i ratnih i mirnodopskih snova. To je zato što Srbi i u zbiji doživljavaju ostatak planeta kao Vučićevu, Vulinovu i Dačićevu političku šatrologiju kad na dnevnoj bazi pričaju svim susjedima, kao i ostatku svijeta viceve koje samo Srbin doživljava i kao dio stvarnosti. Surova zbilja kaže da su maheri s Terazija laki luzeri, a samo oni umišljaju u svojoj igri prljave mašte i pokvarenih strasti da su doista winneri političke igre. To je zato što ne znaju pravila igre, a žive u zabludi i kroničnoj samoobmani da sve znaju, nesvjesni da kao siroti, mali politički patuljci ni o čemu ništa ne znaju. I što je bilo kad se Srbin probudio? Ništa naročito. Skužio je da se samo u lošem kavanskom blic vicu jedino srpskome srećkoviću padobran otvara na vrijeme, pa ne tresne s neba pa u rebra u bezbroj komada s astronomske visine.
I tako tek kad aterira s neba na zemlju uz vrtoglavicu od strmoglavoga pada Srbin shvati da nije nebeski Marsijanac nego više zemaljski vegetarijanac, a ne predator kako bi on inače volio vječito biti,te napokon shvati da nije tako lako, sem u mamurluku slatkih nebeskih snova o Dušanovom Carstvu, prizemljiti se bez većih ozljeda i traumatičnih bolova u carstvo zemaljske zbilje.
 Premda je Dobrica Ćosić odavno na drugome svijetu,  njegovo ovozemaljsko nedjelo i grozomorne i vječno odvratne i zanavijek  neljudske poruke i duhovna prazna i porazna ostavština, kao i golema i nepregledna pustoš njegovih nedjela žive i dalje u srcima i dušama ovozemaljskoga moravskoga naroda iz Ćosićeve avlije.
Dragan I.
Hop