HOP

Prvi prahrvatski klinopis Hurrwuhe i antički arijskohrvatski klinopisi

Prvi prahrvatski klinopis Hurrwuhe i antički arijskohrvatski klinopisi
Drugi poseban prajezik s kojime izvorni hrvatski pokazuje značajne leksičke sličnosti je na Starom istoku prapovijesni mitanni, koji je u vlastitom klinopisu iz Armarne zapisan pod znakovitim nazivom hurrwuhe ( Astour 1976 ), što je i najstarije ime slično hrvatskome. Najraniji su naši klinopisi od 23. stoljeća prije Krista na vladarskim pečatima prvih banova ( bani Tišatal, Arvatal… ) iz Kurdistana, kamo su tad stigli zapadni Ranoarijci preko Irana. Taj se naš prajezik govorio već od 21 – 14. stoljeća prije Krista u prapovijesnom kraljevstvu Hurwurtu iz gornje Mezopotamije, što je prva ranoarijska država istodobna s južnijim Sumerom i Akadom. Većina jezikoslovaca su jednodušni da je ovaj hurwuhe bio daleko najosobitiji od prvih prapovijesnih jezika, bez bližih sličnosti s okolnim prajezicima iz ranih klinopisa, pa već na početku pokazuje veliku arhaičnost i izoliranost. Dvoslojno je mitansko društvo ostavilo jezični odraz i u očuvanim arhaizmima kod nas. Tu su Indoarijci bili vladajući feudalni stalež, pa su zadržali raniji indovedski rječnik koji je preko njih dijelom naslijeđen u starohrvatskom, dok su većina pučanstva bili domaći Huriti s jezikom Hurrwuhe, od kojega su očuvani bazični pučki nazivi iz poljodjelstva, prirodoslovlja i tjelesni pojmovi, a manje iz društvene nadgradnje koja je bila vedoarijska. Danas u hrvatskom više njihovih gramatičkih tragova, osim tek leksičkih relikata koji u pravome hrvatskom, a ne u vukopisu, ima oko 6% rječnika, a najviše ih je očuvano u vedskom pradijelektu do 9%. Tako  su neke naše obične i poznate riječi zapravo rani prapovijesni arhaizmi, očuvani u kontinuitetu još od pradavnih Mitana pred 3 – 4 tisućljeća puno prije ikakvih Slavena ( Morrison 1981, Soden 1985 ):
ari ( ar – mjera ), bani ( ban ), baršiki ( brežuljci ), buriaš ( bura ), čabra ( čabar – kaca ), dzitu ( žito ), ghet ( geti: klanac ), gištir ( guštara: šiblje ), guza ( guzica ), hubruš ( ubrus ), habilat ( habati ), hupšena ( hapšenje ), hurrwuhe ( hrvatski ), kaban ( kabanica ), kakme ( kukma – griva ), kamanu ( kamin: ognjište ), kamma – kammaena ( kamen – kamenje ), kapi ( kaplje ), kozala ( koza ), nawa ( novi ), pahatar ( plahta ), pazur ( pozor ), piku ( bik ), samu ( sam ), sigguru – siggurat ( siguran – sigurnost ), stanas ( stan ), serse ( srsi: jeza ), šašu ( šaš ), šen ( pšenica ), šubar ( šubara ), šugapu ( šugav ), šupani ( župan ), trši ( trsi: loza ), tsera ( hrast, cer ), tur ( tur – rit ), ugaru ( ugar : polje ), uwalu ( uvala ), vartana ( vrtnja ), yoh ( joha – Alnus ), zivan ( svibanj ), zuzu ( zeza: šala ), pa starohrvatski nastavci naših imenica na – ba, – kva, – uša itd ( Soden 1985 ).
Puno je više sličnih riječi iz prajezika hurrwuhe u našim dijalektima, na primjeru u kajkavskom:
barma ( barva: boja ), hasuvan ( hasanje: jelo ), hirib ( hrib: greben ), hišue – hišaki ( kuća – domaći ), kaška ( kača: zmija ), kidanu ( kidati: bježati ), kummi – kumeki ( kum – kumek: muž ), kupatar ( kupica: zdjela ), kurušda – kurustu ( krmivo – kuruza ), nahiri ( nahero: nakrivo ), pirga – pirig ( pirga – pirgast: pjega: pjegav ), pisanni ( pisan: šaren ), šamla ( šamlek: klupica ), vesi ( ves: selo ), zikša ( zibka: kolijevka ) i druge, pa čakavski astembaga ( asti Boga ), čatapu ( čapati ), daluba ( dubac: hrast )kaštai ( koštje: kostur ), manda ( manda: majka ), zugva ( žukva: vrba ) i druge. Najviše sličnih je u veyskom pradijelektu uz spomenute još bihay ( bihać: imanje ), burim ( bujmer: izvor ), karhar ( kabaar: grab – Carpinus ), kirasi ( ceryšna: trešnja ), kogu – kagalu ( kogul – kogule: kamen – kamenje ), kur ( kur: brdo ), maxri ( macaar: bor – Pinus ), škarnu ( škardun: kršje ), šelebu ( šeleba – lisica ), šennur ( šenuda: višnja ), uri ( uri: grad ), ururda ( ururba: naslov – adresa ), zebal ( zeb: pupoljak ) itd. Čak i neki tobožnji čakavski “romanizmi” koje su vukovci iz hrvatskoga izbacili i ukinuli, ustvari su prahrvatsko naslijeđe iz Mezopotamije puno prije ikakvih Rimljana i moramo ih vratiti umjesto nametnutih srbizama i turcizama: barba ( barba: gazda ), bekkari ( bikar: mesar ), fera ( feral: lampaš ), kamaru – kamaraši ( kamara – kamarica: soba – sobica ), marah ( maraška: višnja ), mešgetu ( mešetar: švercer ),, simsar ( sansir: ortak ), siuni ( šijun: orkan ) i druge. Slično i neke tobožnje “turcizme” Hrvati čuvaju još iz svoje prapovijesti u Mezopotamiji odavno prije ikakvih novovjekovnih Turaka, pa spadaju u naš izvorni književni jezik: alani ( alan: katun ), dešdar ( dizdar: časnik – oficir ), hasimur ( hasura ), mašeba ( mešet: stećak ), šatura ( šator ), šehevri ( šeher – grad ), tanburim ( tambura ), yarani ( jaran: drug ) itd.
Evo i originalnog teksta iz Rig vede prevedenog na latinicu:
banuta naša žive šinute uz turije u puhra hurni kila zili šipri numurukat uwari wandanita u kuri išla u la li kab gi ali širit našu wasi ta tib tišia unuga kab šili unuka akli šam šam ta bil uklal tunu nita banuka kali tanil nikola išal bana banitelia ta yuštal a tarni bacti banuka a šuvati veru kablik ir bute kablite Z susimi ie šepi tri višnje, 10 ustamari, titi mašerte, 2 zirte, 1 šator, 2 zirte, 2 jabuke itd.
Kratki prijevod: banica naša žive volje išla u grad širiti našu vas kako bi utješila onoga koji je prokleo našega Bana, Nikolu našega branitelja, da bi sačuvala danu riječ, odnijela mu je sa suzama tri mjere višanja “ustamari” tri mjere, 2 limuna, jedan šator i još dva limuna i 2 jabuke za saditi.
Među predslavenskim antičkim jezicima, izvorni hrvatski do 19. stoljeća, a nikako vukopis, pokazuje razmjerno najveću sličnost s ranoarijskim jezicima, osobito s ranoperzijskim iz Aveste i sa samskritom iz Veda. Tada su ranohrvatski preci Iranohrvati većinom živjeli u današnjem Afganistanu i graničnom Pakistanu, gdje staroperzijski izvori od 6 – 1. stoljeća prije Krista višekratno navode zemlju Harauvatya, narod Harauvati i jezik harauvatiš, na koje se odnosi većina klasičnih Sakačevih radova iz iranistike. U jezičnim vezama ahemenidske Perzije s novijim hrvatskim, naši iranisti to uglavnom svode na leksičku sličnost u dijelu zajedničkog iranohrvatskog rječnika s više tisuća naših riječi bliskih staroperzijskima, o čemu pobliže pišu osobito Ćurić 1991. i Vidović 1991. godine. Manje su razmatrane moguće gramatičke veze naših dijalekata, kojih također ima, na primjer u vedskom pradijalektu, znakoviti glagolski oblici optativ i necesativ, inače nepoznati u Evropi.
Dragan Ilić
HOP