HOP

Mediji gotovo prešutjeli velikog umjetnika i profesora likovne akademije

Zaprepastilo me i jako rastužilo kada sam upravo saznala da je već prije mjesec dana preminuo jedan od dva najbolja profesora s mog studija na Akademiji likovnih umjetnosti. Josip Biffel nije samo bio izvrstan profesor koji je nenametljivo, vrlo inteligentno i nadasve taknoćutno i sa silnim znanjem predavao svojim studentima, nego i vrstan slikar.

 

Meni je bio profesor na prvoj godini slikarstva. Okupio nas je odmah na prvom satu crtanja u našoj slikarskoj klasi, postavio domara u sjedeću pozu, onako obučenog u kutu i zadao nam zadatak nacrtati ga u grafitu (olovci). I to na nekoliko različitih načina; tonski, sjenčajući plohe, vježbajući samo liniju i kombinirajući oba načina što bi nas neizostavno dovelo do prave kompletne studije, gotovo naslikanog crteža, tonskog slikarstva. Nisam prije Akademije pohađala strukovnu školu (Primijenjenu), nego Petu gimnaziju, pa tzv. Kulturu, a sama sam do tog trenutka crtala i slikala uvijek u jednom dahu, dosta brzo. Ovaj način crtanja grafitom mi je zbog toga bio izuzetno spor i naporan, gotovo dosadan… No, prve temelje profesionalnog odnosa prema crtanju te likovni i crtački ´obrt´ stekla sam i i spekla upravo kod prof. Biffela (a o usvojenom strpljenju i poznavanju tih crtačkih tehnika da i ne govorim) i to upravo u tih prvih mjesec-dva rada na portretima i cijelog figuri našeg tadašnjeg domara u grafitu. Znanje koje sam na taj način stekla, pokazalo se ključnim ne samo u studiju, nego i desetljećima kasnije, u mom umjetničkom djelovanju. Profesor Biffel će zbog toga uvijek zauzimati posebno mjesto u mom profesionalnom životu, kao prvi (i jedan od jako rijetkih) koji je ispunio moja očekivanja mlade i znatiželjne nadarene osobe koja bila tek stupila na sveto tlo likovne Akademije, koja je za mene tada bila ispunjenje svih mojih snova… Počivao u miru, dragi profesore!

Budući da sam na internetu naišla samo na tri (!!!) članka o odlasku ovog divnog profesora i izvrsnog umjetnika, molim vas sve da ovaj (od mene odabrani) člana Glasa Koncila i pročitate. Jedan članak objavio je HDLU (naše strukovno udruženje), drugi portal požeške Biskupije, a treći je ovaj, Glasa Koncila. Možda i kvaliteta djela Josipa Biffela, kao i sakralna tematika mnogih priječi crvenu bagru na vlasti da mu oda zasluženi spomen i poštovanje. O nekom bezveznjaku Trokutu vrve svi mediji, a o Biffelu – teška šutnja… To me naročito pogađa i rastužuje…

Izdvajam nekoliko pasusa o djelu slikara Josipa Biffela s članka Glasa Koncila:

“Biffelov slikarski opus likovni su kritičari nazvali »slikarstvom egzistencije«, čije su odlike istaknuta poetičnost, melankolični, katkad i tjeskobni sadržaji i motivi, koji ga vezuju uz simbolizam i metafizičko slikarstvo. Njegovi likovi osamljenika ili zagonetne kuće u praznini krajolika na rubu su stvarnosti i fantastike, ali uvijek poticajni jer »Josip Biffel bio je slikar koji misli«. Njegov sakralni opus pak, manje poznat necrkvenoj javnosti, iznimno je bogat jer je njegovo slikarstvo od samih početaka bilo posvećeno religioznim temama, kako je na sprovodu posvjedočio njegov prijatelj, svećenik Jerko Matoš iz Beča. Taj dio njegova stvaralaštva odlikuje i raznovrsnost u slikarskim tehnikama jer se – uz ulja na platnu – okušao i u muralima, freskama, mozaicima, vitrajima… Među djelima te vrste osobito se ističe njegov kompleksni rad oslikavanja franjevačkoga samostana i crkve Uznesenja BDM u Šćitu, gdje je izradio i zidnu sliku Gospe Ramske dimenzija 72 četvorna metra.

Biffel je sudjelovao na više od sto skupnih izložba, desetak ih je priredio samostalno, a radovi mu se – osim u privatnim zbirkama – nalaze i u mnogim uglednim muzejima i galerijama u Hrvatskoj, ali i u Vatikanu, Italiji, u Novom Sadu, Beču, New Yorku…

Uz opsegom i kvalitetom velik umjetnički opus (koji tek očekuje pravo vrjednovanje), Biffel je bio i uistinu velik čovjek, što je istaknuto i na sprovodu, koji je predvodio mons. Josip Devčić u zajedništvu s više svećenika. »Dobar, skroman i ponizan«, kako su mu u posljednjem pozdravunapisali njegovi najbliži – supruga Branka i dvojica sinova; »Smiren, povučen, nenametljiv, blag i dobrohotan«, kako ga je opisala kiparica Božica Matešić sjećajući se umjetnika iz sklopa ateljea u Medulićevoj 12, gdje se družio s drugim umjetnicima te posadio i njegovao ružu usred korova, te rekavši da je bio baš poput te ruže: »Rijetka i plemenita vrsta, koja uporno raste i u divljem okruženju..”

Ingrid Runtić

HOP