HOP

‘Bandićev spomenik Tuđmana’ liči na portretirani lik koji ima problema s probavom!

 
PIŠE: MAG. INGRID RUNTIĆ
Hrvatski Brežnjev Bandić je skulpturu hrvatskog predsjednika Tuđmana, djelo Kuzme Kovačića, opisao kao “viziju, budućnost, odlučnost, dosljednost” – baš onim riječima koje bi partija izabrala. Onda je dubokoumno dodao: “To je čovjek kakav je i bio” – što me neodoljivo podsjeća na onu čestu i poznatu završnu riječ polupismenih komunističkih funkcionera: JA – TOLIKO! Na kraju je najavio i svoje memorare u kojima će opisati kako je Tuđman „pomirivao lijeve i desne“ (?!). Naravno, činjenicu da je Tuđman uspješno vodio rat protiv velikosrpske agresije, Bandić će diplomatski zaviti u veo svojih uobičajenih nerazumljivosti (jadan onaj koga bude zadužio za pisanje svojih memoara).
A sada malo i o samome djelu autora Kuzme Kovačića: skulptura dr. Franje Tuđmana visoka je 4,2 metra, a bit će postavljena nasuprot budućeg spomenika Domovini 10. prosinca ove godine kraj ‘Bandićevih fontana’ u Ulici Hrvatske bratske zajednice. O toj skulpturi sam odmah nakon objavljenih nagrađenih radova natječaja provedenog prije dvije godine napisala slijedeće: „Neidentificirani teturajući lik kao da nosi one hlače čije su nogavice spojene sve do koljena, a bile su vrlo moderne do prije nekoliko godina među mlađarijom.
Ponovo, ni po čemu se ne bi moglo reći da ova skulptura prikazuje Franju Tuđmana. Mediji kažu kako je Kuzma Kovačić prikazao Tuđmana koji se drži za srce, no meni se više čini da portretirani lik (tko god to bio) – ima problema s probavom.“
Kada sada promatram fotografije završenog djela K. Kovačića, još uvijek ne nalazim sličnosti sa staturom, karakterom i hodom Franje Tuđmana, dakle, ne nalazim karakter njegove figure, a ni pokreta. Budući da se radi o razmjerno velikoj skulpturi, jednako je bitno postići karakter cijele figure kao i glave (lica). Nažalost, ne nalazim sličnosti ni u jednom ni u drugom. Ono što prvo upada u oči je izrazito nemirna površina skulpture, koja bi baš zbog svoje veličine trebala biti pojednostavljena i svedena na najbitnije (i najkarakterističnije). Naime, autor zasigurno zna da će se skulptura najbolje moći vidjeti izdaleka, a ne izbliza, pa nije jasno zašto je toliko „uznemirio“ i uskovitlao površinu skulpture, i to ravnomjerno, posvuda. Upravo zbog te površine mi se nameće asocijacija da se radi o nekom gubavcu zavijenom u krpe, a ne o dr. Franji Tuđmanu, hrvatskom predsjedniku o kojemu bi se prilikom izrade portreta trebalo povesti posebnu brigu i pažnju. Očigledno još uvijek nitko nije u stanju ni približno doseći razinu jednog Augustinčića kao vrhunskog portretiste i kipara figure u velikom formatu. Trećerazredna kiparska ostvarenja za prvorazrednu povijesnu figuru od izvanrednog značenja za Hrvatsku kao što je Franjo Tuđman, jednostavno su uvreda i dobrom ukusu i struci podjednako.
HOP