HOP

Pohrvaćeni Slovenac i diplomat koji gura malohrvatstvo izgrađivali su nakaradni lik Plenkovića

N E K R O L O G                                 Ž I V O M

 

Lakirani je rođen prije skoro pola stoljeća u Zagrebu. Tu se je školovao i udobno živio sve dok nije završio pravni fakultet. Dok je odrastao ljeto je najčešće provodio kod rodbine u i danas crveno jugoslavenskoj Makarskoj, gradiću u kojem se prije par godina prestala izvoditi hrvatska himna prije početka rada gradske skupštine.

Kao student počeo se aktivno uključivati u međunarodne evropske vode, u kojima i danas djeluje, uglavnom u interesu Eunije, obnašajući razna hrvatska i eunijina zaduženja. Bio je čak i londonski kursist. Često znam reći: dok mi raspravljamo tko su bili udbaši, kosovci i komunisti, državu nam preoteše londonski kursisti.

Od 1990. radi u Ministarstvu vanjskih poslova zajedno s po zlu čuvenim Zokijem u Paraderovoj režiji, premda se hvali da ga je tamo zaposlio poznati antihrvatski političar, pohrvaćeni Slovenac. Kad je pao u nemilost Paradera, zanimljivo – i Čokolindi se to dogodilo, smješten je u našu ambasadu u Parizu kod ondašnjeg hrvatskog ambasadora, Galmirića, čovjeka koji je za vrijeme one države, kao urednik tjednika Danas, smio biti malo Hrvat i na to malo ostao do dan danas; zato još uvijek, za širenje svog malohrvatstva, u Večernjem listu dobiva koliko hoće prostora.

Mislim da je petogodišnje služenje Lakiranog Galmiriću u Parizu zacrtalo njegov temeljni pravac kretanja u političkom životu. Njonjo je vratio Lakiranog iz pariškog progonstva i uključio u razne hreuro aktivnosti. Kad je svojevremeno Mulin , koji se zna pohvaliti da je čak i na Tuđmana utjecao svojim veleumnim izlučevinama, mislio da može postati predsjednik države Hrvatske, šef kampanje mu je bio upravo Lakirani.

Razumljivo je onda što je taj isti Mulin danas glavni Čokolindin savjetnik.
Logično je da je Lakirani, nakon druženja i služenja Slovencu, Galmiriću i Mulinu tek 2011. postao član HDZ-a. Vjerojatno su mu sufleri rekli da će ga progurati i za predsjednika HDZ-a, što je i postao u srpnju 2016. Od 208277 članova HDZ-a Lakiranog je za predsjednika izabralo 97823 člana, manje od 50% članstva.

Međutim, Lakiranog takav status u Stranci nije omeo da već u listopadu 2016. postane predsjednik Vlade RH. Tek što je to postao, 21. 11. 2016. godine, o dvadesetoj obljetnici pokušaja rušenje Tuđmanove vlasti preko Radio Stojadina (101), solidarizirao se s proslavom neuspjelog jugočetničkog puča.

Vrlo brzo se moglo uočiti da je Lakirani najprije euron, a tek onda i Hrvat, i to vrlo sposoban euron, stvoren za najviše funkcije u Euniji. Govorio sam: U Hrvatskoj bi on meni bio jedino ministar vanjski poslova sve dok se znatno više ne kroatizira u djelovanju.

Moje mišljenje o njemu je on sam potvrdio svojom izjavom da „nije mogao vjerovati da kod Hrvata vlada tolika antievropska histerija“, nakon što su se Hrvati počeli naglas odmicati od njegovog vjernog služenja Briselu.

Kad sam čuo da se hvali da govori pet stranih jezika, rekao sam da bi za Hrvatsku bilo bolje da govori manje tuđim govorom, manje bi bilo njegovo nehrvatstvo.

Kad se promotri njegov dosadašnji životni put, ne mogu se oteti dojmu da ga je netko detaljno pripremao za funkcije koje je obnašao i obnaša. Uostalom, sam sebi je bio protukandidat za predsjednika HDZ-a, a i Tuđman je svojedobno imao protukandidata (Hitrec).

 

Lakirani nije imao protukandidata, što je, nažalost, postala praksa HDZ-a na svim razinama stranačke i državne vlasti. Tko ga je tako brzo u visine uzdigao i na čelo svega, gdje je on, ustoličio, treba čitati iz jedne njegove izjave u Saboru: „Mogu što god hoću“. Takvu izjavu nije dao ni Isus, a bio je sin Božji. Čiji je onda sljedbenik Lakirani, lako je zaključiti.

Kad bi mi god palo na pamet, u zadnje tri godine, da pišem o njegovim propustima i ponašanju koje nije u interesu hrvatskog naroda i države, sjetio bih se njegova prethodnika Zokija, pa bih odustao; onog Zokija koji je za njega rekao da je „liberalni demokrat“. Ne daj Bože da nam se Zoki opet vrati u politiku.

Ali kad sam jesenas 2018. u emisiji Bujica čuo, od kućnog prijatelja njegovog oca, Tomca, da mu je Lakirani jednom prigodom rekao da će on „napraviti otklon od Tuđmanove politike“, rekao sam: Sad mi te je dosta i počeo skupljati građu za ovaj tekst.

Već sam imao pribilježeno da 2017., nakon vjerojatno opravdane eliminacije šarenog Mosta iz Vlade, Lakirani nije htio nove izbore, nego je osnovao hrvatsko-srpsku koalicijsku vlast s kojom puno lakše izvršava briselske briseve nego bi izvršavao sa znatno hrvatskijom vlašću da je pristupio novim izborima.

Lakirani, kao da se krvno zbratimio s jugoslavenskom i srpsko manjinskom stranom i vlada li vlada u njihovo ime, umjesto u ime hrvatskog naroda. Zajedno s njima osnovao je i čudnovato Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, koje je oživilo zamrlu petokraku, koju je čak i zločinac Tito na grobu odbacio, i dalo signal za progon svih hrvatskih građana koji su za dom spremni.

Davno sam napisao: Tko god nije za dom spreman, taj je hrvatska neman. Samo čovjek bez vire i duše može s HNS-om i sa SDS-om vladati Hrvatskom. Ovaj liberal (liberali nimorali) iz dana u dan prevodi nas žedne preko vode; njemu ništa ne smijemo vjerovati, ako sebi želimo dobro.

 

Lakirani vodi istovremeno tri propale politike: Trumbićevu, Mačekovu i Brozovu; kako se onda možemo nadati dobru? On ne voli, možda i mrzi, populiste-narodnjake, jer je elitist, onaj koji vjerojatno nije nikada ni živio s duhom hrvatskog naroda. A kada u hrvatskoj povijesti narodnjaci nisu bili na strani hrvatskog naroda? Zar su napredniji bili latinisti, mađaroni, jugoslaveni ili danas euroni?

 

Dva velika i vrlo ozbiljna prosvjeda protiv njegove vladavine 2018., u Zagrebu i Splitu, Lakirani ja nazvao sportom, a silne požare po Dalmaciji 2017. i poplave po Slavoniji riječima čovjeka koji živi životom odsutnim od života naroda.

 

Lakirani zanemaruje upozorenje učenih i umnih Hrvata da je pristupanje Hrvatske tzv. Istambulskoj konvenciji i Marakeškom sporazumu krivično i kazneno djelo protiv hrvatske obitelji, naroda i države, kao i igre oko Agrokora, aviona, brodogradilišta, INE, ustavnog prava na referendum…
Nije Lakirani slučajno obukao bezvezni crno-plavi dres hrvatske nogometne reprezentacije na dočeku viceprvaka svijeta u Zagrebu 16. 07. 2018. umjesto prekrasnog crveno-bijelog, po kojem nas sav svijet prepoznaje. Crveno-bijeli za njega je nacionalistički, skoro pa nacistički. Lakirani se boji svih hrvatskih boja, ali se nije bojao da može doći do velikog zla zbog onako loše organizacije dočeka naših nogometnih virtuoza. Samo Bog nas je sačuvao od propusta ili možda od zle namjere njegovih policajaca Đavlinovića i Nemiline. Pravi predsjednik hrvatske Vlade bi ih smjenio s dužnosti prije nego bi osvanuo 17. srpanj 2018.

Normalan i zdrav Hrvat ne može se načuditi njegovu nasilnom nametanju tuđih interesa hrvatskom narodu. Otkud mu pravo da nas sve smatra glupim, nepismenim, neznanim, nestručnim, zaostalim, nastranim… Prijete li mu, možda, političkom smrću njegovi briselski naredbodavci ako do kraja ne razdržavi državu Hrvatsku?

 

Je li motoru, koji ga, zajedno s nama, gura u propast, ime strah – od koga ili čega?, ili je riječ o velikoj nagradi, naknadi, priznanju bilderbergovaca, šoroševaca, trilateralaca – globalista, koji su Hrvatima i svijetu veći neprijatelji od komunista.

Možda netko zna i za neko njegovo veliko (malih ima) dobro djelo, koje je učinio hrvatskom narodu? Priznajem, u njegovoj Vladi, osim divljakuša, ima i poneki radišan, sposoban, pravi hrvatski ministar. Svaka im čast, ali njihova dobra djela služe njemu za maskiranje njegova zlodjela.
Zbog svega rečenog, skratimo mu mandat, ne u žutim nego u crveno-bijelim prslucima; ne skraćujmo ga za glavu – to ne smije biti hrvatska navada, smjenimo ga jer je svojim postupcima izazvao medijski rat, sudimo mu.

Pustimo li ga da nastavi ovako vladati, bojim se da može doći i do građanskog rata. Njega ne zanima hrvatska državotvorna politika nego samo eunijina; shvatimo to već jednom i ne dajmo da nam itko raskopa okvir za trajanje – Lijepu našu državu. Usput pazimo da na njegovo mjesto ne zasjedne nešto slično Jaci, Zokiju, Titomiru…
Na kraju, poštovani čitatelji, mislite li da znate tko je Lakirani? I ja sam mislio da znam. Kad točno saznam, ispisat ću mu puno ime i prezime.
Zagreb, 12. siječnja 2019. M a r k o M a t i ć