HOP

‘Hrvatski mediji’ danima uzdižu umrlog srpskog cajkaša – velikosrbina bliskog kriminalnom miljeu

Rom srpskog nacionalnog opredijeljenja i kralj dvopadežne turbofolk scene Džej Ramadanovski preselio na drugi svijet, a Srbija lije suze za čovjekom kriminalne prošlosti
Vijest o smrti 56 – godišnjeg kralja srbijanske dvopadežne turbofolk scene Džeja Ramaanovskog ne bi bila uopće toliko bitna, da nije tako nevjerojatne i neshvatljive količine srpskoga žalovanja za čovjekom, što je cijelog života u ritmu svoje šund glazbe plesao na žici s druge strane zakona. Džej Ramadanovski je umro iznenada usljed zastoja rada srca. Njegov je životopis prava patetična melodrama jednog opskurnog lika, oskudnog dara za pjevanje, ali naglašenog poriva i žudnje za estradnom i medijskom slavom. Ime Džeja Ramadanovskog zato nitkom izvan srbijasnkih granica ne može predstavljati pojam ostvarenog umjetnika, jer on to uistinu nikad nije ni bio. Ali u hrvatskim medija narikanje za njim nevjerojatno, Index, Slobodna Dalmacija, Jutarnji list, 24 sata kukaju za svojim omiljenim pjevačem.
Kao dijete razvedenih roditelja najniže društvene klase, korijenom od obitelji Roma iz makedonskog mjesta Resena i doseljenih u mangupski beogradski kvart Dorćol, Ramadanovski je zarana bio izložen najvećim i najtežim životnim izazovima. Kao samoniklom i bez skrbi roditelja koji su ga na kratko prepustili baki, a nakon toga zakonima ulice i gluvarenja na Dorćolu, Ramadanovski se brzo odao čarima maloljetničke delinkvencije. I sve do navršenog punoljetstva on je boravio u domovima za odgoj dejce i mladeži. Tamo je stekao i određenu resocijalizaciju u pokušaju predogoja i prebacivanja na normalan životni kolosijek. Tijekom boravka u domu, Ramadanovski je izučio autolakirerski zanat, te se nakon odsluženog vojnog roka, zaposlio u industriji strojeva za poljodjelstvo “Zmaj” na periferiji Zemuna.
Nemirnog duha, ni u tvornici “Zmaj” se nije dugo skrasio, te se opet vraća starom klošarskom zanatu jednog običnog uličara i nekad sitnijeg, ponekad i krupnijeg prijestupnika.
Džej Ramadanovski nikad nije imao pjevačkog glasa, niti sluha, najmanje osjećaja za glazbu. Oni poput njega operirani od sluha, uživali su u njegovoj dernjavi na sceni, a njemu je to divljenje srpskih masa, koje uveseljava jedan patuljasti romski frajer , bilo svojevrsni užitak. No, istini za volju, Ramadanovski je sjećajući se tegobnog djetinjstva i rane mladosti umio biti nekad i široke ruke prema onima što nemaju dostatno ili uopće novaca.
Znao bi takvima i posuditi, pa čak i darovati  nešto novaca da prežive, jer je znao kroz što je i sam srolazio u životu dok ga estradna mafija nije lansirala u orbitu slavnih.
Njegova prekretnica je bilo poznanstvo s estradnom menadžerkom, spisateljicom i filmskom, glazbenom i književnom sivom eminencijom u Srbiji Marinom Tucaković.
Ona ga je uspjela i nagovoriti da se posveti glazbi, premda je Džej Ramadanovski bio rođeni antisluhist bez dana glazbene škole.
Ali, u Srbiji, zemlji bez ikakvog pravog poretka u bilo kojoj ozbiljnoj oblasti života, Džeju Ramadanovskim je bila dovoljna potpora Marine Tucaković, vlasnice mnogobrojnih kupljenih ili drukčije peuzetih tuđih tekstova i scenarija potpisanih lažno njenim autorskim imenom, da se probije ka sazviježđu glazbenih zvijezda u Srbiji.
Jednom je prigodom školovana rumunjska glazbenica Marijana Stefanescu, pobjegavši iz Rumunjske u Srbiju za vrijeme diktature Nicolaea Ceausescua Srbima iznenađena stanjem na srpskoj estradi otvoreno priznala: “Pa, ovdje kod vas uopće nije bitno proći bilo kakav natječaj za javni nastup. Dovoljno je da netko iza tebe stoji. Kod nas u Rumunjskoj ne možeš ni pomisliti, ni sanjati da zapjevaš na sceni ako nemaš muzičku naobrazbu.”
Srbe je ta njena izjava samo slatko nasmijala, jer u Srbiji je pravilo da nema nikakvih pravila kao u ostatku europskog svijeta. Eto, jedna Rumunjka je morala Srbima osobno potvrditi da je čak i njena zemlja, daleko od pojma posve uređenog društva, za Srbiju pojam.
Džej Ramadanovski se imao sreće okušati i u glazbi i u filmu. Što bi znao kazati jedan srpski vulgarni stihoklepac Bora Čorba, ovih dana u teškom zdravstvenom stanju u njegovom sadašnjem prebivalištu u Ljubljani: “Pekar, lekar, apotekar, mogao sam biti ja… bilo šta…” Od glazbenog debija na festivalu MESAM u Beogradu 1987, te epizodne filmske uloge 1989. u petparačkom srpskom filmu “Hajde da se volimo” s njegovim hitom “Slažeš li se ti?”, pa do turbofolk Grand festivala 2008, tog glazbenog šund i kič pokreta, Džej Ramadanovski je uveseljavao samo one kojima je blisko srcu i duši ono istočnjačko i azijatsko zavijanje i arlaukanje na mjesečinu uz zvuke zurli i talambasa, sve uz šalvare i daire, tako blisko Orient Expressu, a tako daleko od europske uljudbe. Džej Ramadanovski je za života bio i izraziti politički Srbin i neskriveni pristaša velesrbovanja, svugdje i na svaki način uz njegov turbofolk začin. Takvi su ga svojedobno iz anonimnosti i vinuli u nebesa, te je mislio da im je vječno dužan i politički podilaziti. Oni su koristili njega, ali i on njih, te su interesi bili obostrani.Ipak, bio je kao i svi ljudi, božji čovjek, pa kakav god bio, neka mu je laka zemlja. On barem javno nije poručivao ljudima, napose mladeži da treba slijediti njegov životni put jednog nekadašnjeg uličara i klošara. Nije se time hvalio, ali svoju lošu i mračnu prošlost nije krio. Danas kad Srbi masovno i histerično plaču za pokojnim Džejom Ramadanovskim, zaboravjaju da su i njega i njemu slične glazbene dive poput primjerice Arkanove udove Svetlane – Cece Ražnatović, još devedesetih vlasti ratnog zločinca Slobodana Miloševića i stvorile i izmislile da bi kao zalutali u glazbu, na životnu stranputicu i vječnu dokolicu, razonodu i razbibrigu, bez razmišljanja o životnim planovima i ciljevima, odveli stotine tisuća, ako ne i nekoliko milijuna mladih, što su slušajući takvu glazbenu shit hit produkciju i destrukciju, ubijali vrijeme, krali si najbolje godine života, izgubivši ni u čemu najbolje životne godine i bacivši ih u vjetar.
Zato u Srbiji jednoga od Miloševićevih najrevnijih učenika Aleksandra Vučića za Džejom Ramadanovskim plaču i žaluju samo oni što ne znaju cijeniti sebe i vlastiti život. I nije ni čudo što takve onda nema tko cijeniti kad ne štuju ni sami sebe, lijući hektolitre suza za čovjekom koji nitkom nije i ne može biti na bilo koji način životni uzor. On je za života bio svjestan te istine, ali su njegovi i sad živi fanatici nesvjesni vlastite nesvijesti u veličanju Džeja Ramadanovskog. On i da je i sad živ ne bi mogao, ni stigao svakom od njih osobno kazati i objasniti da ne slijede njegov životni put, a upitno je bi li oni s ugrađenim mozgom eliminatorom i takvu njegovu osobnu poruku i htjeli prihvatiti i razumjeti.
Dragan Ilić iz Beograda za HOP
HOP